Svjedočenja o seksualnim zlostavljanjima pokrenula lavinu pitanja i nagrizle tabue: Zid ćutanja ruši samo snaga jača od traume

Nakon što je mlada srpska glumica Milena Radulović otvorila dušu, optužila i prijavila vlasnika glumačke škole Miroslava Miku Aleksića za silovanje i seksualno zlostavljanje, krenula je lavina ispovijesti koje su punile medijske sadržaje, društvene mreže i policijske zapisnike.

Ovaj slučaj odjeknuo je kao bomba u javnosti, pomjerio granice i dao snagu i mnogim drugima, ne samo javnim ličnostima već i “običnim smrtnicima” da sruše zidove ćutnje i izađu iz okova koji ih stežu i guše mjesecima, godinama, pa i decenijama.

Zgroženost i nevjerica probudili su se kod većine s obje strane Drine, a ali i šire nakon spoznaje šta se, prema riječima tih glumica, dešavalo unutar zidina čuvene Mikine škole.

“Nisam tražila” ne prestaje da odjekuje na svakom koraku, ali sve više na vidjelo izlaze mračne tajne koje su dugo potiskivane duboko u duši, jer su traume iz raznih škola, sa radnih mjesta pa i ulice jake. Prejake da bi se i masa drugih javno otvorila i ispričala svoju priču.

Neki ih razumiju, a neki ne mogu da vjeruju zbog čega su ćutali do sada ili zbog čega još brojne priče potpisuju “anonimni autori”.

Koje je pravo vrijeme?

Diplomirani psiholog i psihoterapeut pod supervizijom Mirjana Lukić smatra da je posljednji događaj iz Srbije odjeknuo u javnosti jer je, između ostalog, riječ o tabu temi o kojoj se ne priča i zbog nepobitne činjenice da su ljudi zgroženi onim što je isplivalo na površinu.

- Da je to nešto za šta smo svjesni da se dešava i oko nas, ne bi bilo ovoliko pažnje. Ima ljudi koji su svjesni, ali to ne mogu da puste u svoju svijest, jer je užasavajuće, ali ima i oni koji uopšte ne mogu ni pomisliti da se tako nešto događa jer se o tome ćuti i ne mogu da vjeruju da neko može da učini nešto toliko zlobno - istakla je Lukićeva za “Glas Srpske”.

Zid ćutnje je, kaže, teško razbiti. I kod žrtve i kod društva.

- To se već, nakon slučaja koji je odjeknuo, dešava. Svjedoci smo brojnih ispovijesti. Ključno za žrtvu, da bi progovorila o traumi, jeste da se osjeća sigurno, da vjeruje osobi kojoj govori. Za nas, sa kojima će podijeliti to iskustvo, to znači da im moramo biti podrška, imati razumijevanja i otići daleko izvan svojih granica da bi spoznali tako groznu situaciju. Da budemo u stanju da zamislimo toliki užas i da i dalje vjerujemo i da smo i dalje tu. To je veoma teško onima koji ne znaju šta je trauma ni šta je seksualno iskorišćavanje. Žrtve ćute iz više razloga – kaže Lukićeva.

Jedan od tih je da i samo prisjećanje na traumu budi užas.

- To neko ko nije doživio traumu ili neka znanja o tome ne može da pojmi. Taj preplavljujući osjećaj užasa je takav da razmišljanja idu u pravcu da je svijest stao, da se ne možeš izvući, nadiru nagoni za suicidom da sebi skrate muke...Osjećaj užasa žrtvu blokira da krene da priča jer su sjećanja preteška. Zatim osjećaj srama jer se desilo nešto što se tiče seksualnosti jer je sama seksualnost tabu tema i jer je prevelik i prejak osjećaj krivice - pojasnila je sagovornica “Glasa Srpske”.

Smatra i da se iza pitanja “šta je čekala do sada”, koje se moglo čuti iz nebrojeno puno usta, ne krije uvijek samo kritika, već upravo i nevjerica i nerazumijevanje traume onih koji to nisu upisali u svoju knjigu života.

- Dobar dio javnosti je zbunjen i pita “zašto je ćutala”, ne kao kritika, nego više kao iskreno pitanje zainteresovanosti zašto nisi rekla ranije, bez kritike. Jer im nije jasno i teško je pojmiti da su se takve užasne stvari dešavale godinama, da je jedno takvo ime radilo takve stvari koje mu se stavljaju na teret i onda se postavlja prosto pitanje zbog čega se to sve dešava i što sada. Konkretno, u slučaju glumice, ona je došla do stadijuma u kojem se osjećala osnaženo i bila je spremna - istakla je Lukićeva.

Za svakoga je, podvlači, individualno kada i kome će ispričati tešku tajnu. Za istinu nikada nije kasno, ali sve u svoje vrijeme koje dolazi kada hrabrost nadjača strah i osjećaj krivice te kada žrtva bude spremna da ponovo proživi najteže sate, minute, mjesece, godine.

- Potrebna je velika snaga da osoba ponovo preživi traumu, jer to za nju znači vraćanje onome što ne želi nikada više da proživi. Ne može ta snaga doći sama od sebe. Dolazi kada naiđemo na nekoga ko nas razumije i podržava. Ako je to prvo jedna osoba, pa naiđemo na još jednu i tako dalje i sistem podrške jača - istakla je.

Nijedan početak nije lak, pa tako ni prvi dolazak na terapiju.

- Ako je u pitanju takva trauma, kao što je seksualno iskorišćavanje, njima treba više vremena da vide ko je terapeut, da li će se “otvoriti” na prvom ili petom susretu, da li osjećaju da mogu da im vjeruju i da li su spremne da progovore. Te priče zvuče kao da se sve to iznova dešava. Kada se osoba vraća u traumu i doživljava retraumatizaciju, za nju je sve isto kao da se iste sekunde sve to ponovo odvija - kaže Lukićeva.

Na kraju je poručila da žrtve progovore onog momenta kada bude spremne.

- Da li je to danas ili za deset godina, nije važno. Važno je samo da budu spremne da se otvore onima kojima vjeruju, ko će ih razumjeti, stati uz njih i ako jedna osoba, kojoj se odluče povjeriti, ne ostane uz njih, neka traže dalje. U svakom slučaju, to su ozbiljne traume kojima treba da se pristupi sa stručne strane - zaključila je Lukićeva.

Strah od osvete

Sociolog Vedran Francuz ističe da zbog nepovjerenja u institucije, ali i straha od osvete zlostavljača mnoge žrtve prikrivaju učinjeno djelo, posebno osobe koje su nesigurne u sebe ili u sankcije koje sa sobom povlači ovo krivično djelo.

- Posljedice uvijek ostavljaju trag, posebno ako zlostavljač prođe nekažnjeno, jer potreba za pravdom ne nestaje kako prolazi vrijeme nego naprotiv. Jako je važno da žrtve shvate da, kako zbog njih, a tako i okruženja, takve osobe treba odmah da prijave policiji i da dobiju zaštitu. Sve moguće ucjene i prijetnje samo će pogoršati situaciju i one rijetko nestanu same od sebe te zbog toga u ovakvim slučajevima policija ili javni tužilac moraju biti prve adrese za kontakt - kazao je Francuz za “Glas”.

Neke osobe prikrivaju da su bile žrtve i zbog svog autoriteta, plašeći se da će biti doveden u negativan kontekst, jer sigurno prolaze kroz fazu sramnog osjećaja za svoju sudbinu.

- Potrebno je da shvate da imaju potpuno drugačiji pogled i da su samo žrtve čiji zlostavljač zaslužuje kaznu upravo tako što će ga prijaviti nadležnim organima - zaključio je on.

Psiholog Jadranka Todorović Grulović ističe da, nakon što se dogodi neželjeni seksualni odnos, žrtva prvo ne može da pojmi šta se desilo.

- Mnoge pokušavaju sebe da ubijede da se to nije ni desilo. To je odbrambeni mehanizam kojim nastoje da pobijede osjećaj bespomoćnosti, užas, bijes i ostala teška osjećanja. Nakon toga slijedi preispitivanje gdje su one pogriješile - kazala je Todorović Grulović.

Dodala je da, iako se zna da je silovanje nasilan čin koji se odvija protiv volje žrtve, u nastojanju da pobijede osjećaj bespomoćnosti i spoznaju da ništa nije bilo pod njihovom kontrolom, one ipak traže zrno kontrole koje su navodno imale i svoju grešku u odluci.

- Na taj način preuzimaju odgovornost za ono što im se desilo, što je potpuno pogrešno, jer realno nisu imale kontrolu, a samim tim ni uticaja na ono što se dešavalo. Iz traganja za vlastitom greškom proističe osjećaj krivice koji ih blokira da prijave silovanje - rekla je Todorović Grulović.

U procesu osvješćivanja nasilnog događaja, naglasila je, dolazi na red i analiziranje odnosa društva prema silovanoj osobi.

- U momentu kada je osobi potrebna najveća podrška i zaštita, stav društva je nerijetko takav da povod za silovanje traže u žrtvi. Žrtva koja je već jednom pretrpjela potpunu bespomoćnost, razdirana vlastitim osjećajem krivice, ovaj napad doživljava kao produženo silovanje – rekla je Todorović Grulović.

Prijavljivanje silovanja je izuzetno teško i zahtijeva jačanje kapaciteta žrtve koja ne samo da, kako kaže, treba ponovo da kroz opisivanje i svjedočenje proživi traumatičan događaj, nego i da se nosi sa osudama (na pravdi Boga).

- Čin silovanja je često proizvod manipulacije nasilnika koji žrtvu “smekšava” i uvlači u priču tako što joj seksualni čin “prodaje” kao sredstvo kojim ona može dobiti ono što joj najviše treba. Kao na primjer da će joj odnos pomoći da bolje glumi ili da dobije oprost od Boga. Žrtva zapravo želi ovo drugo, a ne sam čin. Iz toga proizlazi zbunjenost i uvjerenje da su one pogriješila, a zapravo je nasilnik vješt manipulator pred kojim nisu ni imale izbor, samo privid izbora - istakla je Todorović Grulović.

Sklonište

Direktorica Udruženja građana “Budućnost” u Modriči Jelena Mišić istakla je da je veći broj korisnika u sigurnoj kući jedan od znakova da je podignuta svijest žrtava da prijavljuju nasilje te da znaju da nisu same.

- Kod nas u sigurnoj kući trenutno ima 12 korisnika, sedam žena i petoro djece. Žene su žrtve raznih nasilja, između ostalog, seksualnog, dok su djeca uglavnom psihičkog jer su izloženi svakodnevnim svađama roditelja pa i tome kad otac tuče majku - kazala je Mišićeva.

Dodala je da zbog nedostatka novca žene nasilje trpe i po dvije - tri decenije, a velikog uticaja ima i patrijarhalni odgoj.

- Sve uglavnom ostaje u četiri zida, jer mnoge žrtve nasilja smatraju da je sramota da se takve stvari iznose bez obzira da li se to radi o silovanju, verbalnom ili fizičkom zlostavljanju - kazala je Mišićeva.

Gorica Ivić iz Fondacije “Udružene žene Banjaluka” istakla je da je seksualno jedno od najčešćih nasilja na ovom području, koje se dešava od strane bliskih osoba iz okruženja.

- Rijetki su slučajevi da je ovo nasilje počinila nepoznata osoba. Već godinama ukazujemo na ovaj, kao i na problem neprijavljivanja nasilja, zbog stigmatizacije, nepovjerenja žrtava u institucije, ali i neposrednu okolnu u smislu da im može pomoći. Seksualni predatori, odnosno nasilnici su vrlo manipulativni i žrtvu na neki način pripremaju da ne progovori – kazala je Ivićeva.

Dodala je da lani u Sigurnoj kući u Banjaluci nije bilo žrtava seksualnog nasilja, dok su godinu ranije bila četiri slučaja, dvije djevojčice, mlađa djevojka i starija žena.

- Javljale su nam se i žene žrtve seksualnog nasilja iz ratnog perioda, koje se silovanje prijavile tek nakon 20 i kusur godina. To su bile mlade djevojke, koje su nakon toga formirale porodicu, a kojoj ni dan-danas ništa o tome nisu pričale. Sve vrijeme ćute, jednostavno ne žele da to ispričaju suprugu i djeci - rekla je Ivićeva.

Poziv

Slučaj prijave protiv Mike Aleksića su ispratili i ombudsmani u BiH. Oni ohrabruju sve koji su doživjeli neki od oblika seksualnog nasilja da se obrate policiji i tužilaštvima prijavom protiv počinilaca, a mogu se obratiti i ombudsmanima koji će u okviru svojih ovlašćenja preduzeti mjere iz svoje nadležnosti radi zaštite žrtava seksualnog nasilja. Ombudsmani podsjećaju i da su krivična djela protiv polnog integriteta, odnosno polne slobode i morala regulisana Krivičnim zakonikom Srpske, Krivičnim zakonom FBiH i Krivičnim zakonom Brčko distrikta.

Edukacija

Mirjana Lukić se dotakla i pitanja edukacije. Iako kaže sama ta riječ zvuči dosadno, ali da bi bilo drugačije kada bi ljudi znali osnovne mehanizme traume.

- Prvo je da oni koji je doživjeli, žele da je potisnu i da se nikada tamo ne vrate i zato nekim osobama trebaju godine da progovore. Na ovim našim prostorima, ne samo zbog ove teme seksualnog zlostavljanja, koja je sada aktuelna, već svega što se dešavalo na Balkanu, loše je što veoma malo, generalno, znamo o tim mehanizmima. Osnovne stvari treba da znamo da bismo nekome mogli pružiti podršku i utjehu da se spasi i progovori – zaključila je Lukićeva.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.