Svaki nacionalizam ima opravdanje, osim srpskog

Darko Momić
Svaki nacionalizam ima opravdanje, osim srpskog

Rezultat prošlonedjeljnih izbora u Crnoj Gori i pobjeda opozicionih stranaka koju su pozdravili Srbi iz cijelog regiona izazvala je pravu antisrpsku histeriju u cijelom regionu.

Izlivi mržnje prema srpskom narodu, njegovoj crkvi, njegovom pismu i identitetu, kojih na ovim prostorima nije falilo posljednjih trideset godina, kulminirali su u najgorem obliku iznošenjem najpogrdnijih epiteta na račun srpskog naroda i njegovih duhovnih vođa.

Politikolozi i istoričari iz Banjaluke, Beograda i Podgorice za “Glas plus” odgovaraju na pitanja zašto je jedinstvena podrška Srba iz cijele regije pobjedi opozicije u Crnoj Gori nad najdugovječnijim vladarom u Evropi izazvala te izlive mržnje prema Srbima i histeriju u Sarajevu i Zagrebu, ali i među predstavnicima tzv. “druge Srbije” iza koje se kriju otvoreni autošovinisti. Naši sagovornici daju odgovor na pitanja da li tim lažnim borcima za demokratiju, ljudska prava i slobodu govora smeta upravo to manifestovano srpsko jedinstvo, da li su “zabrinuti” zato što je sa vlasti srušen lider koji je Crnu Goru uveo u NATO ili im je trn u oku Srpska pravoslavna crkva kao institucija u koju srpski narod od “uvođenja demokratije” ima najveće povjerenje.

Profesor na banjalučkom Fakultetu političkih nauka Đorđe Vuković podsjeća na staru izreku da “svačiji nacionalizam ima opravdanje, osim srpskog”, ističući da je takvo stajalište afirmisano cijeli 20. vijek, pa sve do danas i da je bilo i ostalo mjerilo prema kojem su ekstremisti i udarne pesnice raznih ideologija dokazivali svoju pravovjernost. On kaže da je šovinistima i etnonacionalistima potreban bilo kakav povod da se raspojasaju, isto kao i autošovinistima ili inverzivnim etnonacionalistima.

- Bilo bi pogrešno da gledamo nacionalnu, vjersku, pa čak i regionalnu pripadnost tih persona, već treba da upiremo pažnju na njihovu zapjenjenu retoriku, govor mržnje i gomilu odvratnih parola koje ne samo da su za svaku osudu, već dijelom i krivična djela. Ako tako postavimo stvari, lako ćemo prepoznati profil ličnosti koja se krije iza svih tih maskiranih boraca za toleranciju, ravnopravnost, svih tih namazanih građanista, kosmopolita i multietničara sa dvostrukim aršinima i poremećenim dioptrijama - kaže Vuković.
Posljednji izlivi mržnje, nastavlja Vuković, rezultat su kampanje stranih i domaćih dušebrižnika koji su tri decenije progonili samo srpski nacionalizam, gluvi i slijepi pred metastazama drugih balkanskih naroda.

- Zamislimo samo da ovo što se radilo prethodnih godina Srpskoj pravoslavnoj crkvi i srpskom narodu u Crnoj Gori primjenjivalo protiv bilo kojeg drugog naroda, njegove vjere, tradicije, identiteta... Kako bi se to nazivalo? I zamislimo da političari, analitičari, polemičari, kuka i motika koja ovih dana reži o klerikalizmu, fašizmu i koječemu, kojim slučajem imaju srpska imena i govore o drugima? Kakve bi bile reakcije - pita Vuković.

Dirljiva briga

Istoričar iz Beograda Čedomir Antić sa neskrivenom ironijom kaže da je zadivljen stepenom rodoljublja bošnjačkih i hrvatskih uglednika u Sarajevu i Zagrebu i njihovom dirljivom brigom za Bošnjake i Hrvate u Crnoj Gori.

- Za razliku od njih, Bošnjaci i Hrvati, građani Crne Gore, bili su prilično nezainteresovani za tek održane izbore. U proseku izašli su na njih u dvostruko manjem broju od svojih crnogorskih i srpskih komšija. Problem je u činjenici da su Bošnjaci i Hrvati u Crnoj Gori izgleda nezainteresovani da dalje podržavaju šovinistički i zločinački Đukanovićev projekat. Mnogi među njima podržali su odbranu srpskih pravoslavnih svetinja, koje je Đukanović hteo da ukrade - kaže Antić.

Pobeda demokratske opozicije u Crnoj Gori, nastavlja on, ne pripada ni srpskom narodu ni pravoslavlju, već predstavlja trijumf demokratije, slobode i pravde.

- Začuđuje odnos Sarajeva i Zagreba prema volji građana Crne Gore. Čega se plaše ako je više srpskih žrtava bilo u FBiH i Republici Hrvatskoj od kraja rata do danas, nego hrvatskih i bošnjačkih u Crnoj Gori tokom ratova? Pošto znaju da NATO ne dozvoljava ni progon Srba iz BiH a kamoli “savezničkih” nacija, jasno je da ova sarajevska i zagrebačka manifestacija mržnje prema Srbima nema veze sa prošlošću, a ni sa sadašnjim prilikama u Crnoj Gori - ocjenjuje Antić.

Uz podsjećanje da je Milo Đukanović bio predsednik Vlade Crne Gore tokom celokupnog trajanja rata tokom devedesetih, Antić ocjenjuje da se razlog posljednjih izliva mržnje krije u negativnom identitetu i šovinizmu.

- Autoritarna Crna Gora, koja mesecima krepava pred našim očima, bila je raj za sve neoustaše i srbofobe. Tamo je politički preletač i nacionalni renegat koji je nakon što je deportovao Bošnjake u Republiku Srpsku kako bi  bili mobilisani u VRS, osoba čiji su preci bili “bjelaši” i oficiri kraljevske vojske, političar koga je instalirao Milošević i koji je vodio jedino ratište u kome Srbi nisu branili svoja sela, stvorio državu savremenog aparthejda prema srpskom narodu - kaže Antić.

Što se tiče, kako kaže, drugosrbijanskih fašista u Srbiji, za njih ima dvije poruke.

- Mi smo odavde tražili ravnopravnost za srpski narod u Crnoj Gori i ništa drugo nego prava propisana crnogorskim ustavom. Kada naš narod dobije ta prava i udeo u vlasti nad svojom državom, naš zahtev će biti samo jedan - da budu otvoreni dosijei Đukanovićeve tajne policije, obelodanjena i sudski procesuirana njegova agentura u Beogradu. Druga poruka usmerena je ka onima koji mržnju prema srpskom narodu i njegovoj crkvi šire iz Beograda volonterski, a nisu mentalno oboleli. Njima mogu da poručim samo ono što je sličnima rekao naš najveći pesnik, slavni crnogorski vladar “Bog vas kleo, pogani izrodi” - poručuje Antić.

Višeslojni problem

Istoričar iz Podgorice Tomaš Damjanović, govoreći o reakciji sarajevskih, zagrebačkih i dijela beogradskih medija i javnih ličnosti na slavlje koje je povodom pobjede crnogorske opozicije upriličeno u gradovima Srpske i Srbije, cijeni da se radi o višeslojnom problemu.

- Prvo, riječ je o kontinuitetu u pogledu sprovođenja politike razbijanja jedinstva srpskog naroda, putem pokušaja da se izbriše svijest o zajedničkom istorijskom biću. Ta politika nije od juče. Začeta je u Habzburškoj monarhiji, razvijana u socijalističkoj Jugoslaviji i sada buja u postjugoslovenskim državama. Suština tog stanovišta je u težnji da se, svođenjem pojma “srpsko” na “uže srbijansko”, sve ono što se nalazi izvan okvira pretkumanovske Srbije proglasi nesrpskim. Takvo nastojanje, u različitim vremenima, ima različite pojavne oblike - nekad je to genocid (NDH), nekad institucionalizovani zaborav (socijalistička Jugoslavija), nekad etničko čišćenje (Oluja), nekad pounutrašnjenje krivice zbog nepristajanja na nestajanje (Srpska), a nekad pokušaj kriminalizovanja srpske zajednice (Crna Gora), ali mu je suština identična - smatra Dajmanović.

Slijedeći takav narativ, nastavlja on, Zagreb podržava svaku političku opciju koja zagovara što veće udaljavanje Crne Gore od Srbije, dok Sarajevo osim motiva koji dijeli sa Zagrebom, nastoji i da osnaži pregovaračku poziciju političkim predstavnicima crnogorskih Bošnjaka, gurajući ih čak i kad je to na njihovu štetu u Đukanovićevu verziju višenacionalnog pakta, koji je sadržajem i motivima raznorodan, ali za najmanji zajednički sadržalac ima identičan odnos prema Srbima.

- Logika takvog držanja Sarajeva, nezavisno od toga da li javno reaguje tamošnji vjerski fundamentalista ili titoista, jeste u slabljenju srpske i jačanju bošnjačke pozicije gdje god se za to ukaže prilika, a sve sa ciljem izgradnje dominantnog narativa, koji bi ukidanje Srpske i unifikaciju BiH činio samorazumljivim, čak i Srbima - ocjenjuje Damjanović.

On dodaje da je s „krugom dvojke”, odnosno tzv. “drugom Srbijom” stanje unekoliko kompleksnije.

- S jedne strane, neki tamošnji javni djelatnici Crnu Goru i dalje doživljavaju kao manju Srbiju, ne uviđajući specifičnosti crnogorskog društva i realno postojanje crnogorskog nacionalizma, pa svaki akt usmjeren protiv zvaničnog Beograda ili SPC doživljavaju afirmativno. Crnogorske Srbe, takođe, ne vide kao zajednicu koja je odvojena od nacionalnih Crnogoraca, što upućuje na obespokojavajući zaključak da oni nijesu registrovali promjene koje je na polju identiteta, Crna Gora pretrpjela u posljednje tri decenije. S druge strane, famozni “drugosrbijanci” su, još u socijalističkoj Jugoslaviji, sasvim usvojili austromarksističko viđenje srpskog prostora i njegovo svođenje na teritoriju pretkumanovske Srbije, pa shodno tome nastoje da, u duhu samoporicanja, umanjuju razmjere genocida u NDH, izjednačavaju ustaše i četnike, dok pri analizi posljednjeg rata krivicu dodjeljuju isključivo Srbima - objašnjava Damjanović.

On smatra da je suština navedenog diskursa, odnosno šovinističkog u slučaju Zagreba i Sarajeva, te autošovinističkog u slučaju dijela Beograda, jeste u orijentalističkom viđenju Srba kao zaostale, neprosvijećene mase, kojoj bi jugoslovenski kulturni okvir, čak i kad nema države sa tim imenom,  omogućio da dopre do zapadne civilizacije.

- Na tom fonu je i “drugosrbijansko” oduševljenje Đukanovićem. Njegov pokušaj da odstrani SPC i srpsku tradiciju iz Crne Gore oni vide kao čin emancipacije, koji bi po logici stvari, valjalo primijeniti i u Srbiji, počev od naloga da se prizna nezavisnost Kosova. Otuda se svaka manifestacija svijesti o jedinstvu srpskog naroda, nezavisno od državnih granica, opravdano doživljava kao prijetnja, jer upozorava Zagreb da je Drina kao granica hrvatske sfere uticaja veoma daleko, Sarajevo da nema ništa od unitarne BiH, a “drugu Srbiju” da proces odstranjenja tradicije iz svijesti srpskoga naroda, počev od pravoslavlja kao temelja, nije proces koji teče tako glatko - objašnjava Damjanović.

Predrasude i mržnja

Direktor Instituta za savremenu istoriju u Beogradu Predrag Marković kaže da je još u vreme SFRJ makedonski komunistički funkcioner Lazar Koliševski kritikovao prećutnu formulu “slaba Srbija, jaka Jugoslavija”. Po tom konceptu iza koga je najverovatnije stajao Edvard Kardelj, objašnjava Marković, Srbija je bila prevelika i prejaka, pa je trebalo smanjiti i umanjiti njene nadležnosti nad pokrajinama da ne bi “štrčala” iznad drugih republika.

- Ta ideja je verovatno zaslužna za to što nije dolazilo u obzir da BiH bude deo  Srbije posle 1945. godine, iako su Srbi imali relativnu većinu u toj republici. Kao Srbi, možemo da smatramo da je ta formula bila nepravedna, ali ne možemo da poreknemo izvesnu državnu logiku takvog stava. Danas su se stvari promenile. Iza siktanja  protiv srpskog ili srpsko-crnogorskog bratstva i jedinstva koje se iskazalo na crnogorskim izborima ne stoji nikakva državna ili politička logika. Iza zabrinutosti zbog “povampirenja devedesetih i velikosrpstva” i jačanja SPC, koja je obuzela neke krugove u Sarajevu, Zagrebu, a na našu sramotu i u Beogradu, stoji nepatvoreni antisrpski šovinizam - kategoričan je Marković.

Samo ljudi zaslepljeni predrasudama, pa čak i mržnjom prema svemu srpskom, ocjenjuje on, mogu da vide ratobornost u litijama na kojima se ljudi mole u miru, tražeći samo slobodu za svoje verovanje.

- Isto to važi i za žaljenje zbog pada Mila Đukanovića. Oboren je jedan  kleptokratski režim koji je bio ozloglašen u svim policijama Evrope, posebno Italije. Milo Đukanović je bio jedini predsednik u Evropi 21. veka koji je išao da bodri svoje trupe u napadu na susednu zemlju, a pokušavaju ga predstaviti kao nosioca evropskih, građanskih i miroljubivih vrednosti - kaže Marković.

On se pita koliko malo treba da bude Srba i kolike treba da su njihove zemlje da ne bi izazivali mržnju i nepoverenje svoje bivše braće.

- Srbi su policentrični narod. Oni imaju zapadnu prestonicu u Banjaluci, severnu u Novom Sadu i središnju u Beogradu. Podgorica ne treba da bude četvrta srpska prestonica. Ali može  da bude četvrto teme kvadrata koji ćemo uzidati u temelje buduće  zajedničke privrede, kulture, obrazovanja… Neki od najuspešnijih svetskih naroda su policentrični, pre svega Nemci. Austrijanci imaju poseban državni identitet, kao i švajcarski Nemci. Ali oni nisu zasnovani na mržnji prema zajedničkoj nemačkoj kulturi, jeziku i drugim opštenemačkim odlikama. Nismo mi krivi što naša bivša braća Bošnjaci i Hrvati nemaju sa kim da se povežu. Oni u Mostaru ne mogu da naprave građansko društvo sa svega dve zajednice, a oslobođeni građani Crne Gore, Crnogorci, Srbi, Albanci i Bošnjaci će to pokušati. Srbija će podržati taj građanski i multietnički poduhvat - poručuje Marković.

Platni spisak

Tomaš Damjanović kaže da se ne treba izgubiti iz vida da su mnoge javne ličnosti, koje su ovih dana podržale Đukanovića, na platnom spisku njegovih partnera iz podzemlja.

- Urušavanjem Đukanovićevog režima, ne bi bila ugrožena samo zajednička zagrebačko-sarajevsko-drugosrbijanska vizija budućnosti srpskog naroda, nego i mnoge karijere i radna mjesta, iza kojih, osim spremnosti da se podaju za redovan honorar, zbilja ne bi ostalo mnogo čega, pamćenja vrijednog - ocjenjuje Damjanović.

 “Serbenfraj” država

Čedomir Antić smatra da bošnjačke i hrvatske političare u Sarajevu i Zagrebu brine činjenica da bi njihovi sunarodnici mogli da stanu uz Srbe kao muftija hercegnovski i kao onaj zidar koji je prije pedeset godina odbio da ruši kapelu na Lovćenu.

- Ljuti su što nestaje Đukanovićev fašistički Diznilend kome su se njihove novine divile kao idealnom rešenju za “serbenfraj” državu. Za takvu državu zla bili su spremni da narodima Crne Gore, čak i svojim sunarodnicima, uskrate pravdu, demokratiju i nadu u budućnost - kaže Antić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana