Stranci već decenijama koriste specifične metode “ubjeđivanja” domaćih političara: Prvo su nudili mito, a onda prijetili porodicama i rušili karijere

Konce BiH u svojim rukama, od njenog zvaničnog proglašenja u Dejtonu, gdje je u novembru 1995. godine potpisan mirovni sporazum i čime je stavljena tačka na rat, uz domaće političare, izabrane voljom naroda, u velikoj mjeri i danas drže stranci.

U godinama koje su iza nas brojne američke i evropske diplomate nastojale su da, uz palicu OHR-a i visokih predstavnika, skroje BiH po svojoj želji, a iz Republike Srpske su redovna upućivana upozorenja i da sve ono što stranci, u suštini žele, mahom ide na ruku Bošnjacima i u njihovom pravcu da od ove zemlje naprave unitarnu državu po njihovoj mjeri, bez entiteta.

Sati i dani

Istoriju sadašnje BiH, naročito u prvim godinama novog milenijuma, je obilježeno stalno sazivanje izabranih predstavnika naroda na pregovore koji su znali trajati satima pa i danima i u kojima se, prema svjedočenjima aktera, nije prezalo ni od čega. Pojedini stranci koji su poslati da, prije svega, u BiH održe mir, ponašali su se, kako i danas tvrde, kao šerifi, a s ciljem da promjene ono što je dogovoreno i na papir preneseno u Dejtonu.

O riječima i metodama koje su koristili kako bi natjerali političare, a posebno one koji su dolazili na mučne pregovore iz Srpske, za “Glas” govore oni koji su na svojoj koži osjetili teror stranih diplomata i koji se toga i danas sjećaju kao da je bilo juče.

O tome šta se dešavalo u nekim sobama za sastanke veoma, od BiH pa sve do Amerike, često priča aktuelni srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik koji akcenat gotovo uvijek stavlja na pregovore o reformi policije i pokušajima da Srpska ostane bez nje.

I to je upravo, prema riječima gotovo svih predstavnika Srpske, uglavnom bio cilj reformi za kojima se posezalo i prijetilo crnim scenarijima, ako epilog ne bude kao preslikan onom što je zamišljen u nekim centrima daleko izvan granica BiH. 

Prilikom svake ozbiljnije runde razgovora o ustavnim promjenama koje su svaki put značile smanjenje nadležnosti Republike Srpske, a koje su po pravilu bile uvijene u priču o napretku i evropskom putu BiH, razni “donaldi hejzovi”, “vilfredi martensi”, “rafi gregorijani” i slični opskurni međunarodni zvaničnici koristili su se provjerenom metodom “štapa i šargarepe” bi došli do cilja kreiranog u najmoćnijim zapadnim ambasadama. Pri tome je važno istaknuti da je u njihovim rukama mnogo češće bio štap, a rijetko šargarepa, iako direktni akteri i učesnici tih procesa priznaju da je bilo laskanja, pa i pokušaja podmićivanja, ali da su mnogo češće bili na meti direktnih i otvorenih prijetnji.

Bivši funkcioner SDS-a Momčilo Novaković za “Glas plus” se prisjeća aprila 2005. godine i razgovora o reformi policije pod rukovodstvom belgijskog zvaničnika u ulozi predsjedavajućeg Komisije za reformu policije Vilfreda Martensa i pod budnim okom tadašnjeg zloglasnog šefa OHR-a Pedija Ešdauna kao i šefa Delegacije Evropske komisije, britanskog zvaničnika, Majkla Hemfriza.

Novaković kaže da je trpio direktne prijetnje da pristane na rješenja o organizaciji policije kojima bi MUP Republike Srpske, najblaže rečeno, bio razvlašten.

- To su u suštini bile direktne i otvorene prijetnje, iako su bile uvijene u formulacije tipa “treba da razmislim o svojoj političkoj karijeri” i slično.  Prve “tihe prijetnje”, a u stvari vrlo glasne, dobio sam prilikom pregovora o reformi policije. Pored Pedija Ešdauna, bilo je tu još nekih međunarodnih zvaničnika koji su vršili direktan pritisak na domaće učesnike razgovora, prije svega na nas iz Republike Srpske, da prihvatimo njihove prijedloge. Meni lično je direktno “sugerisano” da bi zbog moje političke karijere bilo dobro da sarađujem. Ton i način na koji mi je to rečeno je bio naredbodavan, ali uspio sam da se oduprem, a podršku mi je dao tadašnji predsjednik Srpske Dragan Čavić - istakao je Novaković.

Pored ličnih prijetnji, prisustvovao je razgovoru sa Ešdaunom na kojem je iznio direktnu ucjenu rukovodstvu SDS-a.

- To je bilo u dva navrata. Prvo tokom razgovora o reformi policije, a onda i tokom razgovora o aprilskom paketu ustavnih promjena. Poznato je da je međunarodna prinudna upravnica Privredne banke Srpsko Sarajevo Tobi Robinson blokirala račun SDS-u na kojem je bilo oko dva miliona maraka. Ešdaun nas je pozvao na sastanak i u oči nam rekao da će račun biti odblokiran ako pristanemo na ono što traži međunarodna zajednica. To je kategorično odbio tadašnji predsjednik SDS-a Dragan Čavić, iako je u vrhu stranke bilo i onih koji su imali mekši stav. I danas tvrdim da smo napravili dobar posao kada su u pitanju i reforma policije i aprilski paket, pogotovo kada se sjetim svega čemu smo bili izloženi. Nedavno sam upravo za “Glas” govorio da nas je tadašnji ambasador SAD u BiH Daglas Meklhejni držao gladnima tokom razgovora o aprilskom paketu. I toga je bilo - ispričao je Novaković.

Uzmi ili ostavi

Drago Kalabić u razgovorima na Vlašiću je predstavljao DNS kao član Predsjedništva te stranke. Kao najupečatljiviji detalj za koji kaže da nedvosmisleno pokazuje da su međunarodni zvaničnici vršili pojedinačne pritiske na učesnike tih razgovora navodi slučaj tadašnjeg i još uvijek aktuelnog lidera Socijalističke partije Petra Đokića.

- Bili smo zajedno na razgovorima u hotelu na Vlašiću kada su pozvali i nekuda odveli Petra Đokića. Poslije pauze se vratio sasvim drugi čovjek od onog koji je otišao. Na njemu se vidjelo, jer to jednostavno nije moguće sakriti, da je bio izložen pritisku. Ne znam šta su mu uradili i nikada ga nisam pitao, ali on je kada se vratio zatražio da još jednom razmotrimo rješenje koje za Srbe i Republiku Srpsku nije bilo nimalo povoljno i koje smo odbacili svega nekoliko sati prije toga - prisjeća se Kalabić.

On nije želio da govori o detaljima tog prijedloga zato što nije prošao, ističući da nije ni značajan sam prijedlog, već Đokićevo ponašanje.

- On je tražio da se ponovo razgovara o nečemu protiv čega je energično bio svega nekoliko časova prije toga, tako da je jasno da je to rezultat pritiska. Ako bih morao da kažem da li je u pitanju štap ili šargarepa, iz njegovog ponašanja bih rekao da je u pitanju štap - kaže Kalabić.

Prema njegovim riječima, prilikom razgovora o reformi policije nije doživio pritiske, ali jeste kasnije prilikom reforme odbrane, a pogotovo 2007. kada je tadašnji šef OHR-a Miroslav Lajčak pokušao da nametne nove poslovnike o radu Savjeta ministara i Parlamenta BiH.

- Doživio sam direktne pritiske od stranaca kada je Lajčak nametao izmjene poslovnika o radu. Pominjana mi je porodica, govoreno da je naš pristanak interes SAD, ali uprkos svemu uspjeli smo da se odupremo. To je bilo prvi put da je jedan visoki predstavnik, u tom slučaju Lajčak, odustao od svojih rješenja i to je naša velika pobjeda, jer da je to prihvaćeno, danas bi sve bilo drugačije - zaključuje Kalabić.

Ogroman pritisak na svojoj koži je osjetio i Milovan Cicko Bjelica, a kada stranci riječima nisu postigli željeni efekat, OHR ga je, kako kaže, “likvidirao” iz javnog i političkog života.

- Zbog sumnje da pomažem skrivanje prvog predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića tražili su da im otkrijem gdje se on nalazi, kao i da ga javno pozovem da se preda. Tadašnji komandant južnog krila NATO-a general Silvester mi je poslao pismo u kojem je iznio direktne prijetnje na moj račun i moje porodice. To pismo su kasnije odnijeli u jednom od brojnih pretresa. Prijećeno je hapšenjem članova moje porodice, pretresi moje i kuća članova moje familije bili su skoro svakodnevni, čak i u periodu kada je moja kćerka bila trudna. Kada su vidjeli da ne podliježem pritiscima, onda me je SFOR uhapsio i odveo u bazu u Tuzlu. Držan sam u kontejneru i iznurivan. Nisu mi dali da spavam, po 24 časa su puštali glasnu i neprijatnu muziku. Bio sam izložen raznim neprijatnostima - prisjetio se Bjelica.

Pored tih, bilo je i pritisaka druge vrste, odnosno ponuda.

- Nuđen mi je novac, kao i funkcije. Govoreno mi je da će biti formirana Direkcija za evropske integracije BiH i da ću ja biti direktor, a kada ni na to nisam pristao, onda me je SFOR kidnapovao i odveo u Tuzlu. Molim vas da naglasite da me nisu uhapsili, već kidnapovali. Siguran sam da su i naši politički funkcioneri bili izloženi sličnim pritiscima kako bi dali neke političke ustupke - zaključio je Bjelica.

Pored direktnih prijetnji o kojima su govorili bilo je i mnogo drugih načina na koje je vršen pritisak na domaće političare. Jedan od njih je i percepcija, koja je uz zloupotrebu medija stvarana i o pojedincima u javnosti. Međunarodna zajednica je svoju moć pokazivala i tako što bi nekoga u jednom trenutku proglasila mirotvorcem, a vrlo brzo poslije toga oblijepila najgorim etiketama.  Najbolji primjer je pokojni Slobodan Milošević koji se od “garanta mira na Balkanu” kako je nazivan prilikom potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. godine poslije samo nekoliko godina postao “balkanski krvnik” i završio kao haški optuženik.

Visoki predstavnici i sljedbenici u vidu raznih savjetnika koji su bili produžena ruka stranih centara moći u BiH su, prema riječima i pravnika i političara, činili čuda u BiH, ali ne ona dobra. Ostaće upamćeni kao likovi sa strane koji su na osnovu bonskih ovlašćenja smjenjivali članove Predsjedništva BiH, predsjednike parlamenata, ministre i zvaničnike na svim nivoima vlasti.  Najviše ih je koristio Pedi Ešdaun. Visoki predstavnici međunarodne zajednice u BiH nametnuli su do danas oko 900 odluka kojima su uticali na političke, društvene i životne prilike u BiH. Zahvaljujući famoznim “bonskim ovlaštenjima” krojili su BiH onako kako su htjeli oni i njihovi nadređeni.

Pravosuđe

Kao sredstvo pritiska međunarodni zvaničnici su koristili sve moguće poluge, pa čak i treći stub vlasti o čijoj nezavisnosti govore nadugo i naširoko - pravosudni. Među političare koji su bili po volji zapada, da bi se onda našli na optuženičkoj klupi, pa čak i bili osuđeni, a potom pravosnažno oslobođeni i za čiji sudski proces vlada prećutna saglasnost da je politički montiran ubraja se i počasni lider PDP-a Mladen Ivanić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.