Sofka počiva u grobu bez biljega
KADA je Sofka pjevala u Mostaru "Eminu" ostarjelom Aleksi Šantiću, okolnim ulicama se nije moglo proći, a kada je u Sarajevu, u Hotelu "Evropa", pjevala "Kolika je Jahorina planina", nije bilo dovoljno stolica za sve goste...
U Parizu, dok je snimala prvu ploču, Sofkini obožavaoci provalili su vrata na studiju, pa im je ona bez muzike zapjevala... U beogradskoj Skadarliji gosti su plaćali dukatima da piju vino iz njenih cipela... Sve su to Sofkini tragovi i sjećanja svih, jer su je svi i znali.
Bilo je to vrijeme njenog meteorskog uspona - Njujork i Rudolf Valentino, Madrid, Beč, Berlin, London, Rim - pa opet Beograd. Sofkinu pjesmu "Cojle Manojle" pjevali su svi šegrti i kalfe, a kasnije i majstori.
Daira u njenim rukama zvečeći su drhtala - drhtala je to Sofkina duša.
Pred Drugi svjetski rat od tuberkuloze u Banji Koviljači razboljela se njena kćerka Mariola. Spasa joj nije bilo. Utihle su Sofkine daire. Mariolu je balzamovala i sahranila u novoizgrađenu kapelu kod ulaza u bijeljinsko groblje Pučile. Iznad kripte postavila je četiri porculanske kćerkine fotografije. Na dvije je ona sa Mariolom i to je sve što podsjeća na legendarnu Sofku.
Legenda je samovala i tugovala u Bijeljini. Govorila je: "Tuga je da se tuguje, pjesma je da se pjeva". Svakodnevno je odlazila u kapelu i dugo sjedila u kripti pored balzamovanog Mariolinog tijela.
Tu je bila i kada su 1968. godine snimali film o njoj. Od nekadašnje slave ostale su samo požutjele fotografije i jedna okrnjena gramofonska ploča. To je jedino mogla da pokaže filmadžijama i da im priča o dairima, Skadarliji, o uzavreloj Evropi, o pjesmi... O svojoj tragediji je ćutala. Uspjeli su samo da je snime kako s buketom cvijeća ulazi u bijeljinsko groblje.
Prije dvadeset i šest godina, bolesna i skrhana, posjetila je Zvornik - mjesto u kojem je počela njena slava. U susjednom Malom Zvorniku mjesni fotograf Slobodan Alanović načinio je njenu posljednju fotografiju. Sa Drine otišla je u starački dom i tamo se upokojila.
Sahranili su je pored kćerke. Cio dan je lila kiša - plakalo je i samo nebo nad Bijeljinom za ovom jedinstvenom i neponovljivom ženom. Ulaz u kriptu je betoniran. Oko kapele počivaju Sofkina braća, muž Rade i rođaci. Samo se još stari Bijeljinci sjećaju da je i legenda sahranjena u toj kapeli. Za koju godinu znaće samo još poneko.
Ispred kapele neko od njenih obožavalaca upali joj svijeću! Iza toga ostane samo barica voska. Nedavno je Sofki svijeću zapalio, takođe legenda, ali našeg putopisnog novinarstva, Kamenko Katić. Dok je snimao emisiju o Sofki plamičak na svijeći je plazucao na pragu kapele u kojoj ona i dalje počiva u neobilježenom grobu.
Bijeljinci su, doduše, dali Sofkino ime jednoj dugoj, uskoj i krivudavoj ulici...
Nezaboravno je vrijeme Sofkinog meteorskog uspona - Njujork i Rudolf Valentino, Madrid, Beč, Berlin, London, Rim - pa opet Beograd...
Sofkinu pjesmu "Cojle Manojle" pjevali su svi šegrti i kalfe, a kasnije i majstori. Daire u njenim rukama zvečeći su drhtale - drhtala je to Sofkina duša.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
