Sjećanje na doktora Branka Despota: Ispraćao vozove - čekao vlakove
Napisati jedan tekst o mom druženju sa nedavno preminulim dr Brankom Despotom i reći “sve” bitno iz tog perioda - teška je rabota. Pokušaću i krenuti redom.
Upoznali smo se krajem osamdesetih u parku “Mladen Stojanović”. U praznoj bašti kafića prilazi mi stasiti brka ispod kojih se sjaje prekrasni bijeli zubi. Pita: “Je li slobodno?” Na potvrdan odgovor sjeda i predstavlja se. Uz osmijeh dodaje. “Znamo se iz grada.” Doveo je svoje piliće u tenisku školu - ćerku Tamaru i sina Marka - pa ko veli “da ubije vrijeme”. E, tako je - pokazaće se - Branko uspostavljao kontakte sa ljudima i po tome je bio nenadmašan. I tu je rođeno jedno dugo, dugo i iskreno prijateljstvo kojih je moj novi poznanik imao na pretek. Jednostavno bio je takav, na radnom mjestu Klinike za plastičnu hirurgiju, gdje je bio šef, ali i sa nama običnim “smrtnicima”. Širio je oko sebe nevjerovatnu energiju, empatiju i međusobno uvažavanje. Po zanimanju imao je dr Despot široku lepezu bližih - bio je čovjek koji je okupljao i uživao u tom bogatstvu. Riječju, volio je ljude.
Sticajem nesretnih, ratnih, okolnosti Branko Despot je početkom devedesetih ostao sam. Supruga i djeca su se vratili u Zagreb, a on ostao u Banjaluci. Nailazi period kada smo bili kao jedna porodica. Silno je brinuo, zbog rata, porodice u Zagrebu, majke i sestrinih u Bosanskom Petrovcu. I onda se, po mom saznanju, prvi put razbolio. Ozbiljno. Bila su mu napadnuta pluća, pa se 1994. sklonio kod brižne majke Dušanke. U Petrovcu je bio nekoliko mjeseci, gdje ga je njegovala nježna majčinska ruka, i onda se vratio u Banjaluku, na posao, na liječenje ranjenika, oboljelih.
Rat je stao, a mi nastavili dalje sa svojim druženjem. I nisam bio jedini. Imao ih je Branko pregršt, jer je bio - jednostavno - omiljen i prihvaćen u svakom društvu. Imao je on specifičnu konekciju sa svima. Posebno je volio djecu, znanu i neznanu. Pred kraj profesionalne karijere, gdje je dostigao najviše naučno zvanje. nostalgija za zavičajem ga je “natjerala” da uloži silnu energiju: napisao je sjajnu monografiju posvećenu jubileju, 50. godišnjici Gimnazije u Bosanskom Petrovcu, čiji je bio đak. Održao je promociju u Banjaluci, ali ne i tamo gdje je silno želio - onemogućile su ga tamošnje lokalne vlasti. Samo zato što je u bogato ilustrovanoj monografiji pomenuo neka imena koja se nisu “dopala” vlastodršcima u Petrovcu. Njima na dušu.
Imao je Branko više oboljenja. Nadao se da će mu novi način života pomoći kada ode u penziju: izgradio je u Bosanskom Petrovcu kuću za odmor uz voćnjak - na koji je bio ponosan. Sve je to podigao uz malo para, ali obilnu pomoć komšija i prijatelja. Bio je uz majku Dušanku i uživao u svakoj “radnoj pobjedi”. Odlazio je u Zagreb, a i Despoti njemu u Petrovac. Posebno se ponosio ćerkom Tamarom, koju je šira javnost upoznala u popularnom TV serijalu “Ples sa zvijezdama”. Tamara mu je podarila njemu najdraže - unuku Anju.
Nedavno sam od Branka dobio jednu zanimljivu poruku putem vibera. On sam na slici ispred željezničke stanice Martin Brod, na čuvenoj “Unskoj pruzi”: “Niti vozovi dolaze, niti vlakovi odlaze. A ja još uvijek čekam.”
Bože moj, koje li simbolike za jedan život koji je bio dug svega 66 godina.
Nema ni vlakova, ni vozova, a moj drug - putuje! Sretno, putniče.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
