Sjećanja pripadnika Studentske brigade na dane provedene na bihaćkom ratištu: Desetka za hrabrost

Milijana Latinović
Sjećanja pripadnika Studentske brigade na dane provedene na bihaćkom ratištu: Desetka za hrabrost

Novembar 1994. godine, sijevaju meci, granate zasipaju zemlju sa svih strana, oni uče. Gledaju u svoje indekse i maštaju kako će što prije položiti ispite i upisati desetke, ne sluteći da će knjige zamijeniti puške, a ratna linija i rovovi čitaonice i amfiteatre. Naoružani mladalačkom hrabrošću, krenuli su u borbu na život i smrt, od koje je zavisila budućnost srpskog naroda. Put ih je odveo na mjesto gdje je bilo najteže, na bihaćko ratište.

Po naređenju vojnih i državnih starješina 4. novembra 1994. zlatna rezerva Republike, akademska mladost sa banjalučkog Univerziteta, njih 2.104, krenula je u susret smrti. Među njima bio je i tada student, a danas profesor na banjalučkom Elektrotehničkom fakultetu (ETF) Dražen Brđanin. Studije je započeo 1991, u julu naredne godine upućen je na odsluženje vojnog roka u ratnim uslovima. Nastavio je studije 1993. kao student prve godine, a do oktobra iduće uspio je da ostvari uslov i upiše treću.

- Moja radost bila je ogromna, ali kratkotrajna. Već 3. novembra dobio sam, kao i većina mojih kolega, poziv za mobilizaciju u Studentskoj brigadi. Kao i svi, osjećao sam se veoma tužno i zabrinuto, a glavno pitanje bilo je: “Zašto?” Zašto brigada u kojoj će biti samo studenti, poneki asistent i profesor? Nakon prvih nekoliko dana broj pitanja se samo uvećavao. Šta ako stvarno budemo upotrijebljeni kao borbena jedinica? Niti smo bili opremljeni ni obučeni. Zar nije moglo drugačije - pitao se Brđanin, baš kao i njegove kolege koje su mahom bile studenti prve godine.

Teško je bilo sve izdržati i preživjeti, ali narod kaže: “Živ čovjek sve izdrži”.

- Ako bih morao da izdvojim najteži trenutak, to je bilo onog dana kad nam je na rukama izdahnuo moj “klasić” Loja dok smo ga ranjenog na nosilima nosili po grabeškoj visoravni do saniteta, a pomoći mu više nije bilo. Nažalost, nije jedini, jer demobilizaciju nisu dočekala još osmorica kolega i saboraca - kazuje Brđanin.

To što su bili mladi i puni života bilo im je olakšavajuća okolnost, ako takve u ratu uopšte postoje.

- Bilo je i interesantnih momenata. Sjećam se kad smo u školi u Ripču u biblioteci našli knjigu “Staljingradska bitka”, a u njoj slika ruskih vezista sa istim radio-uređajem koji smo mi koristili 50 godina kasnije. Sjećam se i sada pokojnog profesora Milorada Živanovića koji je stalno pokušavao da svima podigne moral svojim vojnim skraćenicama. Vratio se jednom iz komande brigade i viče: “Neka OC nahrani OB” - Neka operativni centar nahrani organa bezbjednosti. Profesor je bio organ bezbjednosti u Prvom bataljonu, a ovo je izgovorio kad se vratio iz komande brigade, gdje je u operativnom centru vidio neko pečenje na stolu - prisjetio se Brđanin.

S obzirom na to da nisu imali ni telefonsku centralu koju formacijski treba da ima pješadijski bataljon, a kako je on bio zadužen za vezu, snašli su se i iskoristili stečeno znanje.

- Tokom nekoliko lakših dana, koje smo proveli u Pritoci, nas trojica uspjeli smo da napravimo improvizovanu telefonsku centralu od prekidača sa indikatorima za kupatilo, nekoliko dioda iz polupanih televizora izbačenih na ulice i kućnog zvona tipa “kanarinac”. Sve je to bilo spakovano u sanduk od municije 7,62, pa smo je i zvali PTC 7,62. Iako improvizovana, odlično je poslužila do demobilizacije. Kad smo se vratili na studije, ispričam to sve profesoru elektronike Iliškoviću, a on kaže: “Moglo je to i drugačije”, a mi to tamo napravili bez lemilice, žarili šipku od puške u bubnjari - sa osmijehom dodaje Brđanin koji je po završetku rata završio studije, magistrirao, doktorirao i danas je vanredni profesor na ETF-u.

Ako bih sada morao da odgovorim na pitanja koja smo onda postavljali, dodaje, sigurno je da je moglo drugačije.

- Svim kolegama i saborcima želim dobro zdravlje i dug život, a mladim kolegama, sadašnjim i budućim studentima želim bezbrižno studiranje - poručio je Brđanin.

Da rata više ne bude i da nijedna generacija studenata više ne obuje olovnu vojničku čizmu, želja je i profesora Poljoprivrednog fakulteta Siniše Mitrića koga je vijest o formiranju Studentske brigade zatekla na času o ishrani životinja.

- Ustali smo sa predavanja i uputili se na zborno mjesto. Bili smo i te­ kako odgovorni prema zadacima koji su pred nas postavljani. Krasila nas je borbena gotovost, a dane na liniji obilježila su i prijateljstva za cijeli život - priča Mitrić.

Vedar duh i mladost bili su najjači saveznici brigade mladosti.

- Moj bataljon je imao sreću da poginulih nije bilo, jedan kolega je ranjen. S obzirom na položaj na kojem smo bili, dobro smo prošli. Najteže je bilo kada stigne vijest da je neko poginuo. I sada se teško prisjećati tih trenutaka, samo da je pameti da se više nikada ništa slično ne dogodi - kazao je Mitrić.

U trenucima kada vazduh miriše na barut i smrt, vezuješ se za ljude koji sa tobom dijele istu muku i želiš samo živu glavu da sačuvaš.

- A bilo je zaista teških momenata. Jedno vrijeme hranu su nam dijelili samo noću, iz straha od neprijateljskih snajpera. Naše naoružanje i oprema bili su skromni, snalazili smo se sa onim što smo imali - kazao je Mitrić dodavši da su, uprkos svemu, uspješno obavili zadatak i nijednog trenutka, tamo gdje su bili, linija nije popustila.

Komandant Studentske brigade pukovnik Borislav Kojić prisjetio se kako ih je jedne decembarske večeri, dok su branili liniju na Grabežu, posjetio general Ratko Mladić.

- Došao je među borce i upitao: “Hoćemo li, borci?” Uglas su kazali: “Hoćemo!” To su muslimani osjetili, zasuli nas granatama i tik pored mene ranjen je general Mladić. Geler mu je okrznuo i vrat. Otišao je za Banjaluku, a niko srećniji od mene nije bio kada sam vidio da je živ i da su mu rane sanirane - priča Kojić naglasivši da je Studentska brigada izvršila svoj borbeni zadatak, svi do jednog bili su momci za desetku, među njima nije bilo dezertera ni slabića.

Bili su snaga koja je muški odradila svoj dio posla.

- Na nama je zadatak da nikada više ne bude rata niti da se angažuje Studentska brigada. To je zadnja, zlatna rezerva - poručio je Kojić.

Monografija

Put Studentske brigade od formiranja, odlaska na bihaćko ratište do demobilizacije u januaru 1995. godine među korice sabrao je profesor na Filozofskom fakultetu u Banjaluci Goran Latinović. Priznaje da je rijetko koji događaj u istoriji Srpske izazvao toliku pažnju i oprečna mišljenja, a istovremeno tako malo istražen i naučno obrađen kao što je mobilizacija studenata, profesora i asistenata banjalučkog Univerziteta. Bez Stevana Marića, zastavnika prve klase u penziji koji mu je ustupio sačuvanu arhivsku građu brigade, istraživanje bi bilo nemoguće.

- Brigada je upućena na bihaćko ratište, gdje je učestvovala u protivofanzivi VRS protiv takozvane Armije RBiH. Energično zaposjedanje položaja bilo je poseban kvalitet brigade koja je uspjela da pomjeri liniju fronta naprijed i dođe na ulaz u Bihać. Usljed pritiska zapadnih sila na tom ratištu sporazumno je prekinuta vatra i odustalo se od oslobađanja Bihaća - kaže Latinović. Formiranje posebne Studentske brigade VRS je jedinstven događaj u istoriji, izvršili su svoj istorijski zadatak, te se s pravom može reći da predstavlja jednu od najtragičnijih, ali i najčasnijih stranica u istoriji Univerziteta u Banjaluci.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana