Savo Ristić , za “Glas Srpske”: Gastarbajteri udarili temelje moderne Austrije

Poručio je to u razgovoru za "Glas Srpske" Savo Ristić koji je i inicijator ideje za gradnju spomenika u glavnom gradu Austrije Beču.

Ristić je i sam sin gastarbajtera koji je u Beč došao 1998. godine i tamo ostao do danas.

- Moji roditelji, koji su inače porijeklom iz Doboja u Republici Srpskoj, bili su gastarbajteri sedamdesetih godina prošlog vijeka, ali su se vratili za tadašnju Jugoslaviju, a današnju Hrvatsku, tako da je čitav moj život povezan s tom temom - ispričao je Ristić.

Naglasio je da je inicijativu za gradnju spomenika pokrenuo upravo iz razloga što ne želi da austrijska istorija zaboravi da su gastarbajteri pomogli izgradnju te zemlje.

- Bez gastarbajtera Austrija ne bi postigla nikako ekonomski razvoj - naveo je Ristić i dodao da je njegova inicijativa podržana ne samo od ljudi sa ovog dijela Balkana koji žive u Beču već i od Austrijanaca koji smatraju da je ta ideja jako važna za austrijsko društvo.

Naglasio je da su ljudi iz bivše Jugoslavije i Turske na austrijskom tržištu ranijih godina preuzeli sve teže poslove, pa su se Austrijanci preusmjerili na lakše poslove, odnosno u biroe, te da budu šefovi.

- Hoću da austrijska djeca u školama o tom vremenu uče i da shvate da su gastarbajteri jako važan dio austrijskog društva. Ti su ljudi zaslužili da im se oficijelno zahvali za njihov trud i da dobiju priznanje i dostojanstvo. Nažalost, nije se to ranije desilo - ispričao je Ristić.

Inicijativu da gastarbajteri dobiju spomenik pokrenuo je 2019. godine, ali je pandemija virusa korona u međuvremenu usporila realizaciju tog projekta.

- Ove godine su bitni događaji da konačno taj projekat bude i realizovan. Očekujem da već idućeg mjeseca svi koraci budu dogovoreni. Jedna komisija biće zadužena da raspiše takmičenja za umjetnike, koji će moći da predaju svoje projekte. Očekujem da bude dogovoren i datum otkrivanja spomenika - naveo je Ristić.

Grad Beč je spreman da finansira dobar dio pomenute inicijative, a ostatak novca za te svrhe izdvojiće razne državne organizacije, kao što su radnički sindikat i Ekonomska komora grada Beča.

- Ukupan iznos, koliko će sve koštati, još nije preciziran, jer tek slijedi takmičenje za umjetnike koji će dostavljati projekte - kazao je on.

Kada je riječ o izgledu budućeg spomenika, želja Ristića je da mladi umjetnici, a najbolje bi bilo djeca gastarbajtera, dobiju mogućnost da naprave zajedno jedan spomenik za njihove prijatelje i rodbinu.

- Spomenik će biti moderan i apstraktan. Ne želimo statuu tužnog čovjeka sa koferom. Spomenik će biti u jednom novom parku u Beču. Tu ćemo možda uspjeti da napravimo i česmu pa da se ljudi mogu odmoriti i napiti svježe vode. Bilo bi bitno da spomenik bude visok te da se izdaleka vidi. Taj spomenik je jedna vrsta istorijskog sidra. I kad ta generacija gastarbajtera ne bude više živjela, stajaće spomenik i sjećati na ljude i njihov težak život daleko od njihovih porodica - ispričao nam je Ristić.

S obzirom na to da je Beč grad sa skoro dva miliona stanovnika, gastarbajteri su rasprostranjeni u skoro svim njegovim dijelovima.

- Žive u privatnim kućama koje su gradili, ali i u sopstvenim i državnim stanovima. Mnogo djece gastarbajtera je ovdje i studiralo pa rade u gradskim preduzećima, na radiju, televiziji, u novinskim kućama, ali i kao prosvjetni radnici, medicinske sestre, te doktori. Naravno, još je većina u zanimanjima kao što je građevina, jer obično je lakše ako su ti familija i prijatelji na građevini, onda i djeca prate put roditelja - naglasio je Ristić.

Naglašava da, iako je Austrija moderna država, u obrazovanju se djeca dijele već sa deset godina.

- Ako dijete već tada ne dobije mjestu u gimnaziji, onda je poslije jako teško neku bolju školu završiti. Gastarbajteri prvo nisu mogli ništa da naslijede kao Austrijanci. Sve su sami sa svojih deset prstiju zaradili. Znači, nisu nikakvu pomoć mogli da dobiju, kako finansijsku tako ni od baba i i djedova koji bi pomogli u čuvanju djece - naveo je Ristić.

Objasnio nam je i razliku u životu gastarbajtera i Austrijanaca.

- Gastarbajteri su komunikativniji i više familijarni. Ne planiraju svaki dan po deset termina. Nađe se uvijek malo vremena za prijatelje i da odmore dušu. Austrijanci su, međutim, naučili da sve planiraju i tako im fali dosta spontana reakcija. Nažalost, imaju malo djece i puno ih živi usamljeno. Svi su oni čuli za naše ćevape i ovi austrijski nisu ni približni onim našim - ispričao je Ristić i dodao da se naši ljudi dobro snalaze u Beču te da ih ima mnogo pa je tako u trgovinama i na ulici lako sresti nekoga sa prostora bivše Jugoslavije.

Gastarbajteri, naglašava Ristić, razvijaju sopstvene perspektive, koje kroz raznovrsna djela i dostignuća postaju važan dio austrijskog stanovništva.

- To su doprinosi velike, trajne vrijednosne podrške ne samo infrastrukture već i austrijskog društva - zaključio je Ristić.

Ko je Savo Ristić?

Savo Ristić radi kao direktor jednog centra za starije osobe, a u slobodno vrijeme bavi se kulturom.

- Osnovao sam jedno udruženje gdje redovno organizujemo koncerte i izložbe slika. Još kao dijete želio sam da živim u velikom gradu. Beč me je uvijek interesovao. Pošto sam imao brata i snahu u tom velikom austrijskom gradu, bilo mi je lakše da se preselim i uz njihovu pomoć godinu dana da opstanem u Beču - rekao je Ristić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.