Saša Risojević, psiholog za Glas Plus: Odbijte stvari koje ne želite bez straha od reakcije okoline

Aleksandra Madžar
Saša Risojević, psiholog za Glas Plus: Odbijte stvari koje ne želite bez straha od reakcije okoline
Saša Risojević, psiholog za Glas Plus: Odbijte stvari koje ne želite bez straha od reakcije okoline

Kada god se govori o ličnoj autonomiji, kao asocijacija mi se javi pjesma Đorđa Balaševića “Nikad kao Bane”, u kojoj se, između ostalog, govori o težnjama da se ostane svoj, autentičan i živi život po svom sistemu vrijednosti. Autonomija, pojednostavljeno rečeno, osobina je i sposobnost da pristanemo na stvari koje želimo i odbijemo one koje ne želimo, bez pratećeg osjećanja griže savjesti ili straha od reakcije okoline.

Ovim riječima počeo je priču u ovom broju “Glasovog” dodatka psiholog Saša Risojević. Nadovezujući se na uvod teksta, Saša je dodao da često ljudska autentičnost i autonomija bivaju podvrgnute otvorenim i/ili skrivenim neodobravanjem.

Još kao djeca izloženi smo različitim očekivanjima roditelja i zajednice, različitim kritikama i negativnim porukama, iz kojih gradimo svoj pogled na sebe kao nedovoljno dobre i ideju kakvi bi “trebalo” da budemo. Rijetko nas se pita kakvi to “želimo” biti, a ukoliko odrastamo u nepodsticajnoj okolini, desi se da to i ne saznamo  - objašnjava Saša.

Dalji nastavak ovakvog scenarija, dodaje on, jeste da dijete izrasta u osobu koja nema odgovore na pitanje: Ko sam ja zapravo?; Šta želim ili volim, a šta ne?; Koje su moje vrijednosti i prava?

- Umjesto traganja za odgovorom na ova pitanja, ove osobe svoj napor usmjeravaju na strategije za postizanje onoga šta bi “trebalo” da budu (dobri, mirni, poslušni, ugađati drugima, raditi mnogo i truditi se, te biti savršeni...) jer je to predstavljeno kao mjerilo vrijednosti čovjeka. Ovakav život će jedan period funkcionisati, ali će vrlo vjerovatno početi da se javlja emocionalna patnja kroz različite neprijatne ideje besmisla, osjećaja nezainteresovanosti, negativnog pogleda na budućnost i sebe kao osobu, a vrlo često i osuđivanje samog sebe jer nismo dovoljno jaki da se izborimo za sebe - priča Risojević.

Bitno je, kako kaže, naglasiti da su te strategije nekada bile pametno rješenje koje smo smislili kao djeca jer su nam omogućili prihvatanje onih od čije smo pažnje zavisili.

- Ali, danas kada smo odrasli i razvijamo kapacitete za samostalnost možemo te strategije odbaciti i  početi da budemo ono što jesmo i ispoljimo svoju autentičnost - objasnio je psiholog.

 

Kako to postići?

Lična autonomija se, kako kaže Saša, stvara razvijanjem svjesnosti te kapaciteta za bliskost i spontanost.

 

Svjesnost

- Svjesne osobe se nalaze u sadašnjosti, te svijet/pojave oko sebe vide onakvim kakve zapravo jesu, bez uplitanja starih ideja i sjećanja o toj pojavi. One su kontaktu sa svojim tijelom i emocijama te reaguju u skladu sa njima.

Zamislimo situaciju mlade osobe koja je u djetinjstvu posmatrala konfliktan brak roditelja i usvojila ideju da brak i partnerski odnosi treba da tako izgledaju. Velike su šanse da će ona stupati i nesvjesno birati upravo takve partnere/ke sa kojima će imati konfliktan odnos kao i roditelji. Međutim, svjesna osoba, sa druge strane, ima razvijenu svijest o sebi da u partnerskim odnosima preuzima ulogu ili imitira jednog od roditelja i svjesna je posljedica da takvo ponašanje vodi u konfliktne odnose. Upravo zbog razvijene svijesti o sebi i situacije u kojoj se sada nalazi, ona može da bira da li će nastaviti putem svojih roditelja ili će izabrati neki drugi put koji njoj više odgovara i koji je u skladu sa njom - objasnio je on.

 

Bliskost

Biti blizak sa nekim znači biti spreman dopustiti toj osobi da vas vidi onakvim kakvi zapravo jeste. Bliskost podrazumijeva pružanje nježnosti, pažnje, emocionalne topline i ljubavi prema drugome. Postoje različiti razlozi zašto ljudi sebi brane bliskost.

- Možemo nastaviti sa ranijim primjerom osobe koja je posmatrala konfliktan brak roditelja. Moguće je da je upravo zbog takvog iskustva ova osoba zaključila da bliskost nije dobra, da je opasna, da je puna tuge i bola, te da vodi u svađe i zatim donijela odluku da je za nju najbolje da ne bude bliska sa drugima. Međutim, istraživanja pokazuju da upravo kvalitetni odnosi, prožeti prihvatanjem, ljubavlju i intimnošću sa drugima, direktno pozitivno utiču na kvalitet našeg života i doživljaj ispunjenosti. Autonomne osobe prihvataju sebe i preuzimaju rizik da se daju drugoj osobi, svjesni da i ako dođe do problema u odnosu mogu da se iznesu sa njima i to im daje slobodu da budu šta jesu, bez potrebe za izgradnjom neke “savršene” slike sebe - nastavlja priču Saša.

 

Spontanost

Na kraju nam ostaje spontanost kao sposobnost da biramo ono što želimo da radimo i budemo.

- Spontane osobe su oslobođene različitih “moranja” koja su im nametnuta od društva i okoline. Oni se ponašaju u skladu sa sobom i svojim kapacitetima koja posjeduju ovdje i sada, te su svjesni svojih prava i čitave lepeze ponašanja kojima mogu da raspolažu u različitim situacijama. Tako osoba iz primjera može da osmisli različita rješenja za konfliktan brak: može da se javi na bračnu ili individualnu terapiju, iako možda okolina misli da je to za “ludake”, može da traži razvod, iako joj svi govore da treba da sačuva brak zbog djece, ili da smisli neko drugo rješenje kojim će biti zadovoljna  - objasnio je Risojević.

Vrijeme i angažovanost

- Naposljetku, važno je reći da nismo mogli puno uticati na ono što nam se dešavalo u djetinjstvu i da naše iskustvo ostaje važan dio nas i čini nas jedinstvenim. Međutim, sada kada smo odrasli imamo šansu i kapacitet da gradimo ličnu autonomiju, a za to su potrebni vrijeme i angažovanost. Psihoterapija nam taj put može olakšati jer omogućava uvid u uvjerenja, zabrane i “moranja”, koja smo usvojili i koja nas koče u dostizanju autonomije - naglasio je Risojević.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana