„Šarabant” iz Sarajeva postao novosadska atrakcija

Za njega to nije automobil, već prije svega deo „porodične srebrnine” koji ima mnogo veću vrijednost od puke ispomoći da se sa jedne tačke preveze na drugu. Svaki parking gdje Šaraba parkira svoje vozilo pretvara sa u izložbeni prostor, jer mnogi iskoriste priliku ne samo da se fotografišu uz kola, već i da sjednu u automobil, pošto nema vrata, pa je potpuno pristupačan znatiželjnicima. Zbog toga poznanici vlasnika ovog primjerka koji podsjeća na neka davna vremena, kada je mnogo toga bilo drugačije, zovu „Šarabant”.

Ovaj programer po struci rodom je iz Sarajeva gdje je i započela priča od ljubičastom trabant kabrioletu. Tamo je njegov otac 1991. godine kupio ovaj primjerak.

„Svi trabanti su imali tako lude, drečave boje. Uvezao ih je 'Kompas' za more, da se u ljetnjem periodu mogu iznajmljivati za vožnju. Koliko sam upoznat, oni su uvezli 15 komada. Nešto kratko izdavali te automobile na moru i onda ih, iz ko zna kakvih razloga, rasprodali. A jedan od njih, ovaj ljubičasti je kupio moj otac. Bukvalno mu je u kafiću prišao čovjek i pitao ga 'o'š kupit' kola?' I otac je kupio. Za hiljadu maraka”, pričao je za Anadoliju Šaraba.

Rat u Bosni i Hercegovini odrazio se i na životni put ljubičastog trabanta. Bio je izvijesno vrijeme u Vlasenici kod očevog prijatelja koji ga je onda dovezao u Srbiju, odnosno Novi Sad gdje se nastanila porodica Šaraba. Aleksandar je u Novi Sad došao 1994. godine da studira elektrotehniku i tu ostao. A sa njim i ljubičasti trabant.

Kako objašnjava, ovi kabrioleti nisu istog dizajna kao regularni trabanti. Automobil izgled kao mini džip. Četvorosjed. Dva sjedišta napred, klupa pozadi. Točak mu je nazad, pravi mali terenac iz Istočne Njemačke. Ovaj primjerak proizveden je 1987. godine. A, uprkos zubu vremena, nijansa ljubičaste nije se mijenjala jer se Aleksandar trudi da izgleda isto onako kao kad je prvi put kupljen.

„Vozim ga od 1997, 1998. godine. Kad vrijeme dozvoljava. A preko zime ga upakujem, i otkrivam čim se vrijeme namjesti za ponovnu vožnju”, ističe Aleksandar.

Kako navodi i dalje ga iznenađuje činjenica da je trabant tolika atrakcija. Bilo je ideja da vozi mladence na svadbu, čak i poziva da automobil bude rekvizit u spotu, ali se od tih ideja nije daleko odmaklo. Napominje da je poslije očeve smrti ljubičasti trabant postao još važnija uspomena kako na neka druga vremena, tako i na oca koji ga je kupio i da ne postoji novac za koga bi ga prodao.

„Takvih trabanata ima najviše po Njemačkoj. Cijene nekih primjeraka idu i do 10.000 evra. Ali, ovaj moj ima sentimentalnu vrijednost i za mene nemjerljivu cijenu. Kad god bi se neko interesovao za cijenu rekao bih - nije na prodaju”, kategoričan je Aleksandar.

Koliko mu je ovaj trabant važan svjedoči podatak da nema drugog automobila u svojoj garaži. Čak nije ni pokretao proceduru da ga registruje kao oldtajmer, iako za to ima sve preduslove. Za njega je to automobil koji je u voznom stanju i, na neki način, dio porodice. Ali je za veliki broj ljudi to javno dobro, upravo zbog odsustva vrata, pa nerijetko Šaraba zatekne ljude kako sjede za volanom automobila dok ih drugi fotografišu. Zbog toga je morao da automobilu da izvede nekoliko intervencija.

„Morao sam da ugradim skriveno dugme da mogu da ugasim struju. Jer se dešavalo da parkiram automobil, odem negdje, dođu neki klinci da se igraju, upale svijetla i isprazne mi akumulator. Sada sam ugradio prekidač, pa mogu da pritiskaju šta hoće”, kroz osmijeh priča naš sagovornik.

Aleksandar je, inače, poznat među Novosađanima i po organizovanju zanimljivih multimedijalnih pab kvizova koje je nazvao „Šarabenica”. Ti kvizovi su prepoznatljivi po duhovitim pitanjima iz raznih oblasti, a prate ih muzika i video-prilozi.

Kao nekadašnji aktivni učesnik pab kvizova, sa prijateljima koje je upravo upoznao na tim kvizovima osnovali su neformalnu grupu „Kvizni štab”. Prvo su nastupali na pab kvizovima, a prije nekoliko godina počeli su i sami da ih organizuju.

„Ima nas desetak. Svi imamo svoje poslove i obaveze, ali smo dogovorili da svako od nas periodično pripremi jedan kviz, kako bi se ti kvizovi održavali jednom sedmično. I to nas ne opterećuje. Jer tako ispadne da na svakih mjesec-mjesec i po jedan od nas organizuje jedan kviz”.

Važan segment ovih kvizova jeste da sav finansijski prihod od učešća ekipa ide u humanitarne svrhe, dok su pabovi u kojima se organizuju kvizove zaduženi da obezbjede nagrade najboljim ekipama”, ističe Šaraba.

Uvijek biraju da pomognu onima koji imaju zdravstveni ili neki drugi problem a nepoznati su javnosti, odnosno za njih se ne organizuju javne kampanje za prikupljanje pomoći. Do sada su po tom osnovu uplatili više hiljada evra. Ipak, ovo udruženje koje se pojavilo mnogo ranije od „Kriznog štaba” i koronavirusa, moralo je da ustukne pred restriktivnim mjerama koje su uvedene. Ali, potreba za „gimnastikom mozga” uticala je i da se tokom karantina organizuju i onlajn kvizovi. Ali, još nisu obnovi svoj rad, pogotovo što se situacija s koronom pogoršava, pa su i šanse manje da će biti uskoro pab kvizova u organizaciji „Kviznog štaba”. Ipak, Šaraba i dalje skuplja materijal za neke nove prilike i kvizove.

„Meni je zanimljivo šta sam i neke filmove i serije počeo gledati, pa i neke bendove počeo slušati zbog kviza. Jer na kvizu čuješ za to i onda dođeš kući i pretražiš po internetu o tim pojmovima. Zanimljivo kod pravljenja pitanja jeste što nismo svijesni ko šta sve zna. Desi se da dam neko pitanje za koje očekujem da je prelako, a ispadne da nije, a, opet, desi se da nešto što je meni teško na kvizu svi znaju. Ima tu i generacijski jaz pa se neki za našu generaciju podrazumijevani pojmovi za njih ne podrazumijevaju pogotovo u oblasti muzike i filma. Ali ono što je veoma važno, jeste da je na tim kvizovima zagarantovano dobro druženje i da možemo pomoći nekome. Na žalost, sada je naš ’Kvizni štab’ pasiviziran, ali se nadam da će vrijeme kriznih štabova proći i da će naš štab ponovo biti aktuelan”, kaže Aleksandar Šaraba.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.