Psiholog Saša Risovojević: Stalnom potrebom za nekim možemo izgubiti ličnu slobodu

Međutim, kada ovo "oslanjanje" počne da predstavlja stalnu potrebu i postane jedna od glavnih karakteristika odnosa, u riziku smo da gubimo ličnu autonomiju, slobodu i šansu za razvoj.

O čemu se zapravo radi?

Simbioza je termin kojim se u psihologiji označava "stapanje" dviju ličnosti u jednu, tj. kada osobe u odnosu doživljavaju da zavise jedna od druge. Simbiotski odnosi kod odraslih se primjećuju u različitim kontekstima. Iako najčešće u partnerskim, veoma su česti u odnosima odrasle djece i roditelja, prijateljskim odnosima, kao i u poslovnim ili saradničkim odnosima.

Simbioza nije nužno nezdrava ili patološka.

Uzmimo primjer novorođenčeta. Bebi su, da bi preživjela, potrebni njega i pažnja roditelja i odraslih. Odrasli su joj potrebni kako bi učila i razvijala se u zrelu ličnost. Slična situacija je i s osobom koja se tek zaposlila te je dobila mentora kako bi savladala vještine potrebne za određeno radno mjesto.

Kroz odnos sa mentorom, novi radnik će postepeno usvajati nova znanja i sa svakim znanjem postepeno graditi samostalnost. U oba primjera vidimo da i dobar roditelj i mentor podstiču razvoj, te ostavljaju prostor za samostalnost druge osobe u odnosu. Iz navedenog se vidi sav smisao simbioze, a to je pružanje podrške onoliko koliko je potrebno, kako bi osobe na kraju iz nje izašle kao zrele i samostalne ličnosti.

Međutim, stvari u realnosti nisu baš tako jednostavne.

Vratimo se navedenim primjerima. Zamislite da majka redovno njeguje svoje dijete, ali iako je ono, recimo, napunilo pet godina, i dalje ga hrani, na još starijem uzrastu presvlači, pere mu ruke i slično.

Na primjeru mentora bismo mogli navesti situacije da mentor ne dopušta novom radniku da samostalno obavlja neki zadatak i većinu poslova obavlja sam. Sve ovo može biti vješto upakovano u ideji "najboljih namjera" i ljubavi, ali ono što je zajedničko za oba primjera je da nema prostora za rast i razvoj.

U ovome je suština nezdrave simbioze.

Iako su primjeri malo radikalni, oni dobro oslikavaju najbitniju karakteristiku patološke simbioze, a to je da osobe nesvjesno i skriveno otpisuju sposobnosti drugih da misle, uče i razvijaju se. U ovakvim okolnostima i dijete i novi radnik ostaju zavisni od roditelja, tj. Mentora, i ne mogu da razviju svoju autentičnost i slobodu.

Postoji i obrnuta (inverzna) simbioza.

Ovaj tip odnosa nastaje kada osoba koja bi trebalo da dobija podršku počne da pruža podršku onome ko treba da je daje. U našem primjeru to bi značilo da dijete brine o roditelju, a učenik o mentoru. Da bi do ovoga došlo, i učenik i dijete su se morali osjetiti odgovornim za dobrobit druge strane.

Ovakve situacije se dešavaju kada roditelj ili mentor svoje potrebe ispunjavaju kroz drugu osobu. Na primjer, roditelj može reći djetetu: "Ti me činiš srećnim", "Ti si moja jedina ljubav", "Ti si mi sve" ili u drugim slučajevima, kada roditelj podstiče brigu djeteta o problemima roditelja, otpisujući svoje sposobnosti da ih sam riješi.

Tako dijete razvija osjećaj da je ono odgovorno za osjećanja i život roditelja.

Ovaj osjećaj odgovornosti će pokrenuti različite doživljaje dugovanja roditelju, kao i doživljaj bezobraznosti, bezobzirnosti i stida ukoliko dijete pokuša da se osamostali i pusti roditelja da samo o sebi brine.

Da sumiramo

Simbioza je zdrava kada realno imamo odgovornost prema nekome, te ga podstičemo, koliko mu je potrebno, da uči, raste i razvija se do samostalnosti i zrelosti. Možemo znati da smo u nezdravoj simbiozi kada otpisujemo nečije sposobnosti da bude samostalan i razvija se, ili kada osjećamo da to nama neko isto čini, te kada osjećamo odgovornost za nekoga ko bi realno mogao biti odgovoran sam za svoja osjećanja i ponašanje.

Kako izaći iz nezdrave simbioze

Izlazak iz simbiotskog odnosa je uvijek neprijatan. Predstavlja izlazak iz zone sigurnosti na koju smo navikli i ulazak u zonu učenja i razvoja.

Zahtijeva postavljanje jasnih i zdravih granica u odnosima sa drugima i prihvatanje odgovornosti za vlastitu dobrobit, a vraćanje odgovornosti drugima za njihovu dobrobit i blagostanje.

Kako bi do ovoga došlo, potrebno je da osoba donese niz novih odluka kojima će postepeno graditi svoju autentičnost i ličnu slobodu. Ovaj proces je zahtjevan i traži vrijeme i posvećenost, ali donosi neprocjenjiv osjećaj lične vrijednosti, zrelosti i samostalnosti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.