Psiholog Saša Risojević: Pokazati da smo ranjivi može biti dobro za nas

Saša Risojević
Psiholog Saša Risojević: Pokazati da smo ranjivi može biti dobro za nas
Psiholog Saša Risojević: Pokazati da smo ranjivi može biti dobro za nas

Postoji grupa ljudi koja se jako rijetko javlja za bilo kakvu pomoć ili podršku, a na psihoterapiju ili savjetovanje ne dolaze ili dolaze tek nakon mnogo vremena trpljenja patnje. Kod njih se ne mogu lako primijetiti umor, bol ili neko neprijatno osjećanje. Oni vjeruju da moraju uvijek biti “jaki”.

 

U čemu je tu problem?

Početak problema počinje upravo sa ovim apsolutističkim zahtjevima “moram” i “uvijek”. Koliko je realno i moguće da smo baš uvijek u svakoj situaciji jaki? Iako ove osobe uspijevaju do budu jake jedan vremenski period, različite životne situacije “testiraju” našu izdržljivost i mnogo lakše bismo ih podnosili uz podršku. Ovdje se ne misli samo na profesionalnu podršku, veća i na podršku koju možemo dobiti od bliskih osoba, prijatelja ili porodice. Pored toga, upravo to nepokazivanje neprijatnih osjećanja i nastojanje da ostanemo jaki smanjuje mogućnost ljudi da prepoznaju da trpimo neku neprijatnost, čime se smanjuje prilika za otvoren razgovor, a samim tim i prilika za uspostavljanje bliskih odnosa.

Zamislimo osobu koja je doživjela značajan gubitak, ali blokira svoje osjećanje tuge, koje bi za ovakvu situaciju bilo očekivano. Ona će zbog uvjerenja da je biti tužan ili ranjiv znak slabosti mnogo energije trošiti da sakrije tugu i bol, te će nastojati da ostane “jaka”. Međutim, ne tugujući ona, u stvari, onemogućuje sebi da se psihološki odvoji od izgubljenog objekta, a emocija ostaje da se “taloži” u njoj. Budući da mnoge neprijatne emocije nastaju usljed nezadovoljenja neke važne potrebe ili želje, u slučaju blokiranja tuge, potrebe za sigurnošću, pripadanjem i ljubavlju ostaju narušene. Upravo ovo postaje izvor patnje, a ova patnja nastavlja da se razvija jer osoba i dalje neće tražiti podršku, zato što je to znak slabosti.

I tako ukrug.

Osobe sa ovakvim obrascem razmišljanja i ponašanja postepeno počinju da gube energiju, osjećaju se napušteno ili ulaze u jedno stanje letargije i nezainteresovanosti. Česta je situacija da se razvija i tzv. nasmijana depresija. Stanje u kojoj osoba djeluje srećno i nasmijano na površini, dok je na dubljem nivou nesrećna i nezadovoljna, a zbog nastojanja da ostane jaka nema mogućnost da iskaže autentična osjećanja.

Šta je uzrok?

Kada smo djeca, mi ideju o tome kakvi treba da budemo i kakve će nas drugi prihvatati i voljeti dobijamo na osnovu poruka koje usvajamo od roditelja i drugih važnih osoba.

Rečenice poput “Pravi muškarci ne plaču”, “Budi hrabar”, “Nije to ništa, to ne boli”, “Stisni zube” ili pohvale “Svaka čast što nisi plakao”, “Moje dijete je junak” koje dobijamo od roditelja nam govore da su to upravo one osobine i ponašanja koji su poželjni. Kada smo djeca, želimo da nas roditelji vole i prihvataju, te usvajamo navedena ponašanja kako bismo to sebi obezbijedili. Tako postepeno prihvatamo uvjerenje da vrijedimo sve dok smo jaki i ne pokazuje bilo kakav vid slabosti.

Koja je dobra strana ovoga?

Funkcija ovakvog ponašanja se ogleda u tome da smo na ovaj način dobili pohvale i prihvatanje važnih odraslih, od čije njege i pažnje smo kao djeca zavisili. Ovo ponašanje nam je omogućilo da se osjećamo vrijednim.

Ali...

Iako je ovo ponašanje bilo dobro za nas kada smo bili djeca, danas kada smo odrasli nam otežava da se ponašamo autentično, da kažemo ono što mislimo i pokažemo šta osjećamo, te sebi uskraćujemo šansu za bliske odnose i povezanost sa ljudima. 

Gdje je rješenje problema?

Prihvatanje sebe kakvi jesmo, te usvajanje uvjerenja da kao ljudi vrijedimo bezuslovno, bez obzira na naše osobine ili mane, vodi ka tome da nećemo ni imati potrebu da dokazujemo našu vrijednost, snagom ili bilo čim drugim. Samim tim naša borba da ostajemo uvijek jaki gubi smisao.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana