Prošla je 81 godina od ustaškog pokolja u Drakseniću kod Kozarske Dubice

Ovim riječima razgovor za “Glas Srpske” započeo je Marin unuk, sada već penzionisani prosvjetni radnik Živko Gubić (72) iz Kozarske Dubice. Ove godine, na Mali Božić, obilježena je 81 godina od stradanja Srba, koje su ustaše 1942. godine ubile u crkvi. Živko je za naš dnevni list ispričao sjećanja bake Mare, kako ona nikada ne bi pala u zaborav.

Bakine priče, kako kaže, sjeća se još od malih nogu te ističe da ta svjedočenja, mili pogled i uznemireni glas nikada neće moći zaboraviti.

Nakratko je podsjetio šta je to navelo ustaše da počine ovaj strašan zločin. Naime, još od kraja novembra 1941. oslobođenjem Draksenića i Orahove, partizanske jedinice su bile prisutne u svim selima dubičke ravni, a jedinice drugog bataljona su svoju aktivnost usmjerile prema desnoj obali Save, pa su tako početkom januara u Drakseniću, Demirovcu, Međeđi, Klekovcima i Pucarima izabrani narodnooslobodilački odbori (NOO).

- Zbog procijenjene opasnosti koja im je prijetila od partizana, ustaške vlasti odlučile su da izvrše napad i zauzmu sela Donja Gradina i Draksenić - kaže Gubić.

Napad je, priča, izvršen 14. i 15. januara 1942. godine, a u njemu je učestvovalo, prema pričama, 1.200 ustaša i domobrana uz artiljerijsku podršku.

- Baka mi je pričala da su toga dana ustaše krenule po kućama redom i sve ljude pozvali da idu u crkvu, te rekli da će im tamo održati neko predavanje ili pročitati neki proglas. One koji nisu htjeli da idu ili su bili bolesni, bez obzira što su bili djeca, stari ili iznemogli, ubijali su odmah na kućnom pragu - kaže Gubić.

Tako je u crkvu došlo, priča, oko nekoliko stotina ljudi i počelo je maltretiranje.

- Baka nam je pričala kako su ih već na samom ulazu na vratima dočekivali sa bajonetima, a oni koji nisu htjeli ući odmah su ubijeni - priča Gubić. Objasnio je da je veoma malo metaka ispaljeno, što je veoma specifično za ovakav masakr, jer su ljude uglavnom ubijali kundacima, sjekirom i klali bajonetima. Tako su 64 osobe izmasakrirane do neprepoznatljivosti.

- Najstresnije je bilo, kada nam je pričala, da su na oltar bacili dijete i govorili: „Gledajte kako Srpče pjeva”. Oni koji nisu mogli gledati okretali su glavu, a ustaše su im prilazile i govorile da ako ne mogu gledati ne trebaju im ni oči i onda su im vadili oči bajonetima -  priča Gubić, sav potresen.

Ovaj stravičan zločin, osim njegove bake Mare koja je u tom momentu imala 35 ili 36 godina, sasvim slučajno su preživjele i Anka Pavković, sa kćerkom Radojkom.

- Kada su ustaše pucale, baka je pala i onda su leševi padali preko nje, a ko god je pokazivao znakove života odmah su klali i boli bajonetima, pa je tako i ona kroz nekoga dobila tri ili četiri uboda - priča Gubić.

Ustaše su pojedinim djevojkama na oltaru sjekli dojke, a djecu koja plaču kundakom udarali u glavu.

Kada je nekoliko dana kasnije u Draksenić došla jedna grupa partizana na čelu sa Dušanom Toromanom, priča, vidjeli su da iz crkve preko praga teče krv. Zatekli su stravičan prizor. Na štoku crkvenih vrata bili su pribijeni čovjek i žena.

- Počeli su da prevrću leševe i onda je baka pokazala tragove života. Dotada se plašila da će je ubiti ako se imalo trgne. Majka joj je ležala na nogama, bila je zaklana - priča.

Prema podacima iz knjige “Bosanskodubičko područje u NOR-u 1941-1945” Dušana Samardžije, više od 800 žrtava ustaškog terora zabilježeno je samo u Drakseniću, a iz 56 porodica nije preživio niti jedan član. Niko.

- Do šezdesetih godina s područja dubičke ravni nije bilo vojnika, jer je na relaciji od Dubice do Orahove bilo 236 opustošenih domaćinstava. Ali ovaj zločin, koji se desio u crkvi je zastrašujući, jer je bez skoro metka na zvjerski način pobijeno toliko ljudi - kaže Gubić.

Ove strašne priče bake Mare, kako kaže, trebalo bi da ostanu kao neka vrsta svjedočanstva i opomene na neka ne tako davna, ali svakako strašna vremena.

- Baka je nakon rata išla i svjedočiti, jer je jedan od vođa ustaša bio mlinar, koji je bio iz Novske, ali je bio u ustašama u Jasenovcu i ona ga je prepoznala. Izbjegavala je baka pričati o ovome svemu, pa sam je u nekoliko navrata pitao za to, ali bi se ona u tom momentu sva izgubila - kaže Gubić.

Ispričao je da je zbog njenih riječi postao ateista.

- Govorila je ako je crkva Božija kuća i ako ima Boga, zašto se tim zlikovcima nije osušila ruka, kada su nedužno dijete nabadali na bajonet - priča Živko.

Ispričao je još i da je Mara imala dvije kćerke, ali su one u tom momentu otišle s nekim ljudima prema Kozari i spasile se, a ona se i sama nakon stravičnog masakra uputila put Prosare.

- Draksenić je nadomak Gradine i ako se u nju već namjerava ulagati, smatram da ovo treba biti bar prolazna stanica da bar neko navrati, ovo vidi i nešto čuje o tome - rekao je Gubić.

Da se o ovom strašnom zločinu malo zna, kako kaže, svjedoči i činjenica da su ga djeca na nastavi za vrijeme proteklog Odbrambeno-otadžbinskog rata, nakon slučaja kada je ustaša u Vukovaru rasporio jednu Srpkinju, jer je bila trudna, pitali kako za vrijeme Drugog svjetskog rata nije bilo takvih zvjerstava.

- Ispričah im tada za to u Drakseniću, a oni u šoku pitaju kako za to ne znaju, nikada nisu čuli. Veoma je malo to sve spominjano - rekao je Gubić.

Gubić kaže da će mu osim bakinih priča, duboko u sjećanju ostati još jedna situacija iz djetinjstva. Naime, u osnovnoj školi su išli u Gradinu na radnu akciju krčenja šume.

- Krčili smo živicu i jedan stariji kolega počeo je da kopa rupu. Na jednom kvadratnom metru koji smo iskopali bilo je 16 lobanja - rekao je Gubić.

Naglasio je da mu je veoma drago što se o ovim stvarima sada više razgovara.

Pored temelja stare crkve u kojoj se desio zločin, napravljen je i novi sveti hram koji je posvećen jevanđelistu Marku, a koji je osveštan 2007. godine.

Paroh demirovački Saša Tošanović, koji je u parohiji već pet godina, kaže da je stara crkva koja je sada porušena, bila izgrađena 1938. godine, kao jako moderna građevina sa snjegobranima, što je u tadašnje vrijeme bilo rijetkost. Ispričao je da je ovo stradanje u narodu poznato i kao “krvava liturgija”.

- Imamo sedam masovnih grobnica oko crkve - rekao je Tošanović.

Po zločinu ostala je, dodaje, poznata Vukmirova kuća u Gunjevcima gdje je 68 ljudi zatvoreno i spaljeno pa Vukića kuća u Gradini, kao i mnogo bunara kao što je Danicin bunar u Međeđi koji su bili prepuni.

- Još jedna grobnica je tu, po meni najpotresnija, ženska, gdje leži 75 izmrcvarenih majki i 25 raskomadanih djevojčica, pa u jednoj su 80 dječaka i staraca, pa još jedna ima 83 ili 84 naša mučenika - rekao je Tošanović.

Ispričao je da se mnogi sjećaju 1953. godine, kada su iz jednog gaja blizu crkve iskopavali ostatke pobijenih i donosili ih u crkvu, a oni su sada u sedmoj grobnici.

- Uspio sam pročitati već izbledjeli natpis na staroj grobnici koju smo obnovili, gdje piše: “Potjeraše nas 300 prema Gradini, na četvrtom kilometru noževi, ovdje leži nas 150, a ostalima traga se ne zna”. Što će reći da su se ostali tu u šumi, prema Gradini razbježali i da su njih 150 poubijali, gdje su pali tu su im kosti i ostale - rekao je Tošanović.

I danas, kako priča, kada parohijani oru, znaju da izoru poneku kost mučenika.

- Cijela moja parohija prekrivena je krvlju naših mučenika i da smo principijelni ovdje u portu crkve kada dolazimo mi bismo se izuvali, jer ovo je zaista jedno sveto mjesto - kaže Tošanović.

Uspjeli su, kako kaže, da sačuvaju te grobnice i da ih otmu od zaborava, iako su bile veoma oštećene.

Ispričao je još i da su komunisti pokušali da crkvu, koja je bila spaljena, ali nije bila srušena, potpuno sklone s ovog mjesta, sa željom da je miniraju, unište i raznesu. Međutim, jedna mina je eksplodirala i odnijela ruku jednom od tih izvršilaca i svi su se razbježali. Ostali su, kako kaže, bar temelji kao svjedočanstvo onoga što se desilo.

- Kao što kaže sveti apostol Pavle da se sila Božija u nemoći pokazuje i umjesto da ovdje kolo vode oni zločinci, koji su pobili ovaj narod, mi imamo situaciju da narod ovdje dolazi na Božić i na Mali Božić, pa se okupljamo u ovoj crkvi kao što su se i oni okupljali. Palimo badnjak i čuje se dječija graja - rekao je Tošanović.

U baš ovoj crkvi, kako kaže, ima najviše vjenčanja, ali i krštenja.

- Vidimo kako ipak život pobjeđuje - zaključio je Tošanović.

Predanje

 Otac Saša Tošanović kaže da mu je ovo najvažnije mjesto u životu.

- U Beogradu sam studirao i kada sam dolazio kući u Prijedor prolazio sam uvijek pored cvijeta u Jasenovcu i stalno sam osjećao neki čudan spoj tuge ali i radosti, zbog toga što se možemo moliti za pokoj duše naših mučenika - rekao je Tošanović.

Međeđa u kojoj živi, kako kaže, veoma je specifično mjesto, a nastala je od turske riječi međa i đa - sjever, što znači sjeverna granica Turskog carstva, na obalama rijeka Save i Une. Na baš tom mjestu, priča, su se tri carstva dodirivala, Osmansko, Austrougarsko i Napoleonovo.

- Postoji jedno lijepo predanje kako je to jedino mjesto gdje kada pijetao zapjeva dole u Donjoj Gradini, gdje su naši mučenici, čuje se u sva tri carstva - rekao je Tošanović.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.