Previšić: Patnja na Golom otoku bila je velika

-Ova knjiga je samo jedan od mogućih pogleda na jedna događaj u prošlosti. Tako je treba uzeti, a ne pretendovati na apsolutne istine - rekao je Previšić Tanjugu.

Previšić se zainteresovao za temu Golog otoka kada su prije desetak godina počeli da se otvaraju arhivi u Hrvatskoj, prije svega Uprave državne bezbjednosti (Udba), i kaže da se "našao na pravom mjestu u pravo vrijeme", kao i da su "dokumenti stvarno omogućili dublji uvid koji prije nije bio moguć".

-Do sada su bila svjedočenja logoraša, koje je trebalo dovesti u red i povrgnuti kritičkoj analizi. Isto tako na našim prostorima se valjaju divlje interpretacije, dosta mitomanije, domišljanja. Imali smo priliku uporediti svjedočenja i dokumente hladnih glava - istakao je Previšić.

Knjiga "Goli otok: Istorija", objavljena u Hrvatskoj 2019. godine, a nedavno i u Srbiji, donosi i svjedočenja 25 logoraša iz Srbije, Hrvatske i Slovenije, kao i jednog udbaša, a Previšić primjećuje da "logoraši ne uveličavaju svoju patnju - ona je velika".

Kao istraživač Previšić je imao vrlo neugodnu ulogu, jer je bivše logoraše morao suočiti sa nekim dokumentima, ali ističe da je morao biti nježan, "jer nije ugodno da se igrate isljednika".

-Bio je cilj da ih se malo preispita. Morali ste biti vješt čitač njihovih reakcija, emocija na licu, nerverbalnih i verbalnih. Tražili ste istinu. Patnja nije u pitanju, ona je bila, nažalost, ogromna - priznao je istoričar.

Prema njegovim riječima, jugoslovenska komunistička istoriografija je tretirala logoraše Golog otoka kao izdajice i staljiniste, kao da (predsjednik države Josip Broz) Tito sam nije bio staljinist par ekselans".

Previšić je rekao da je bila zatočena heterogena grupa ljudi sa raznim motivacijama, od razočaranih ljudi, nesnađenih u vremenu, kojima nije bilo jasno zašto je došlo do sukoba između rukovodstava Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, do protivnika kolektivizacije ili pristalica Staljina.

Među logorašima je bilo i 700-800 zatočenih žena, koje zaslužuju zasebnu studiju, zbog načina na koji su bile tretirane, posebnog vrsta mučenja, istakao je Previšić.

-Mučenje je prilagođavano njihovom polu. Išlo se da ih se ponizi ne samo kao komuniste, kao izdajice, nego i kao žene - rekao je vanredni profesor na Odsjeku za istoriju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Pored toga što su mučene kao i muškarci, kod logorašica se ciljano išlo da im se "oteža aspekt reprodukcije", kažnjavane su kao izdajice šišanjem, a većinu mučenja nad njima su radile - žene.

Podsjetivši da su ostrva čest izbor kroz istoriju kao mjesta za zatvaranja, Previšić je rekao da se ne može znati ko je tačno donio odluku o formiranju Golog otoka.

-Nikad nećemo znati ko je konkretno donio odluku za takvo mjesto. Ono se nameće samo po sebi. U svakom slučaju to je bio vrh (komunističke) partije, a operativno vrh Udbe - istakao je Previšić.

Prema njegovim riječima, sukob unutar jugoslovenskih komunista oko Rezolucije Informbiroa 1948. godine "bio je toliko žestok i ostrašćen", jer se tamo "gde ima puno ljubavi i strasti, javlja puno mržnje, kao ružan razvod braka".

-Ako nas išta istorija uči - uvek su najbeskompromisniji sukobi unutar istih skupina. Prema protivnicima sa kojima nemate neke sličnosti uvijek se hladnije borite nego protiv onih koje ste juče voljeli i dijelili frontu - primetio je Previšić.

Hrvatski istoričar je podsjetio da je geografija Golog otoka u Jadranskom moru posebno iskustvo i "Bogom dana je za mučenje - potpuno je pust sa malo vegetacije, bezvodan je, zimi je hladan, ljeti ekstremno vruć".

-Na sve to dodate sistem u kome logoraši muče logoraše, teško se radi, nosite kamenje ... - rekao je Previšić.

U komunističkoj Jugoslaviji je od 1949. do 1956. godine u više logora, među kojima je Goli otok bio najveći, umrlo oko 400 logoraša, koji su ubijeni i umrli od bolesti. Kroz Goli otok je prošlo oko 13.000 logoraša, odnosno 16.000 kroz sve logore.

Najemotivnija za Previšića je bila priča sa bivšim logorašima koji su preživjeli veliku traumu.

Većina je govorila pod svojim imenom, a bilo je onih koji su željeli ostati anonimni, ili čak ni tako nisu htjeli da uđu u knjigu, iako su bili spremni da mu nezvanično podijele svoja iskustva.

-Oni su na Golom otoku bili i žrtve i krvnici. Primali su batine ali ih je i Udba tjerala da daju batine. Kad ste žrtva i krvnik u isto vrijeme, što je posebno patološki, sadistički, onda ih je bilo sram što su bili tučeni ali i što je većina morala tući da izađe sa Golog otoka -, naveo je Previšić.

Prema njegovim riječima, bivšim golootočanima je bilo jako teško o tome govoritii  često su o svojim iskustvima govorili u trećem licu - "znaš moralo se tući".

-Tu ste morali imati jako puno empatije za njihovu patnju, ne za političku orijentaciju, i vrlo lježno objasniti svoju poziciju da želiš dati koliko toliko realan prikaz događaja, da nemate skrivenu agendu - istakao je istoričar.

Previšić je dodao da je, između ostalih, više puta razgovarao sa golootočaninom, književnikom Dragoslavom Mihailovićem (1930-2023) koji mu je puno pomogao oko knjige i bio je njom zadovoljan.

-Bio je strog i to mi je puno značilo. Njegovom smrću zapravo počinje istorija i Goli otok odlazi iz sadašnjosti. Kada odu zadnji glasovi ostaju samo ovakve knjige - istakao je Previšić.

U knjizi je zahvalio na pomoći Mihailoviću, koji je "bio duhovit i jako dobronamjeran, a veliki dio njegovog knjževnog opusa je izgrađen oko Golog otoka".

Sa druge strane, Previšić je rekao da je razgovarao o Golom otoku i sa komunističkim funkcionerom Jovom Kapičićem (1919-2013) koji je "bio jako fer, govorio je jako iskreno".

-Razgovori sa njime su bili jako inspirativni na način da sam shvatio kakav je bio mentalitet ljudi onoga doba - rekao je istoričar.

Previšić je rekao da vjeruje da bi da je Tito pao i Informbiro pobijedio obračun sa titoistima bio jednako surov, na šta upućuju razni antititoistički procesi posle 1948. godine u zemljama istočnog bloka.

-Kapičić je bio savršen svjedok vremena, mentaliteta, kakvi su bili komunisti koliko su bili beskompromisni. Govori o posljedicama Drugog svjetskog rata na prostoru Jugoslavije koji je bio vrlo krvav, o kulturi političkoj, staljinizmu - rekao je Previšić.

Prema njegovim riječima, 'Kapičić ga je upitao da li je pronašao i gdje da je neki udbaš tukao nekog od logoraša?'.

- „Oni su tukli sami sebe, mi sa tim nemamo veze“. Šta sad još ja njemu da kažem? Oni su uveli logorašku samoupravu po uzoru na gulage i naci kampove gdje su logoraši odrađivali cijeli posao - rekao je Previšić.

U slučaju nacističkih logora i gulaga to je bio običaj zbog manjka čuvara, istakao je Previšić, a na Golom otoku je "urađeno tako da Udbi budu čiuste ruke, nije bilo pitanje brojnosti".

-To je jedna od srži tog režima, sadizma, gdje su logoraši sami sebe preodgajali a vi ste to gledali sa sigurne udaljenosti - istakao je Previšić.

Prema njegovim riječima, Kapičić mu je rekao da su golootočani bili "bacil koji se širi i treba ga zaustaviti".

-Fraza da je istorija učiteljica života lijepo zvuči, ali ništa ne govori. Da je učiteljica života ne bi se nikad greške radile. Činjenica je da iz istorije neke stvari mogu razabrati o nama kao društvu i ljudima, a koliko ćemo naučiti to ovisi o nama samima - istakao je Previšić.

Prema njegovim riječima, istorija pokazuje da su stanovnici prostora bivše Jugoslavije "zanimljivi autodestruktivni, spremni na inovacije, ali i vratiti se korak, dva unazad, i tako kroz cijelu istoriju".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.