Predrag Marković, direktor Instituta za savremenu istoriju: Odbrana srpskih svetinja čuva evropsku kulturu

Darko Momić
Predrag Marković, direktor Instituta za savremenu istoriju: Odbrana srpskih svetinja čuva evropsku kulturu

Svaki Srbin treba da vidi Dečane, Gračanicu, Ljevišku...

Onda će da shvati da se njihovom odbranom ne brani samo nekakav uski srpski interes, već se na tim, u Evropi jedinstvenim kulturnim draguljima, čuvaju najviše vrednosti evropske kulture i civilizacije, tvrdi u razgovoru za “Glas Srpske” istoričar Predrag Marković.

Jedan od najcjenjenijih srpskih istoričara koji se od aprila prošle godine nalazi na čelu beogradskog Instituta za savremenu istoriju u intervjuu za naš list govori o dešavanjima u Crnoj Gori, objašnjava zašto su Crnogorci narod krajnosti, a zašto Montenegrini hoće da iz sebe istjeraju sve što je srpsko.

Profesor Marković govori o pokušaju stvaranja Crnogorske pravoslavne crkve i još jednom tumači zašto je kralj Aleksandar bio čovjek sa izrazitim nedostatkom političkog takta.

- Pokušaj montenegrinskih vlasti da napravi posebnu crnogorsku crkvu bez vernika, najviše liči na sličnu ideju NDH iz 1942. godine, kada su ustaše bez uspeha, pokušale da naprave Hrvatsku pravoslavnu crkvu - ocjenjuje Marković.

GLAS: Kako ocjenjujete sva ta dešavanja u Crnoj Gori u vezi sa spornim Zakonom o slobodi vjeroispovijesti?
MARKOVIĆ: Setio sam se Staljina i njegove anegdote o papi. Kada su ga upozoravali da vodi računa  o katoličkoj crkvi, Staljin je pitao: “Koliko papa ima divizija?” Pola veka kasnije, jedan papa je otpočeo obaranje komunizma. Duhovnost je velika snaga. Đukanović je udario na nešto što prevazilazi dnevnu politiku i stranačka opredeljenja. Time je izazvao srazmerno najmasovnije narodne proteste u novijoj istoriji.

U odnosu na broj stanovnika, molitvene povorke u Crnoj Gori prevazilaze 5. oktobar, velike mitinge iz osamdesetih, a o antibirokratskoj  revoluciji, koja je dovela Đukanovića na vlast, da i ne govorimo. U pitanju je pravo čudo, pogotovo ako uzmemo u obzir da su u vreme SFRJ, Crnogorci po svim istraživanjima bili najmanje pobožan narod u regionu. A opet, Crnogorci su narod krajnosti. Država koju su jednom stvarali sveci SPC, a drugi put komunistički bogoborci i rušitelji crkava. Doduše, Crna Gora Petrovića je bila naglašeno srpska država, a Đukanovićev Montenegro svoj razlog postojanja traži u mržnji prema svemu srpskom. Nije čudo da Montenegrini svoju glavnu parolu uzvikuju na italijanskom.

GLAS: Kako iz ugla tih dešavanja posmatrate 1. decembar 1918. godine?
MARKOVIĆ: Kralj Aleksandar je bio čovek sa izrazitim nedostatkom političkog takta. Neko bi rekao, pravi Cetinjanin. On je ukinuo svaki pomen državnosti sastavnih delova Kraljevine SHS, pa i Srbije. Znači, izbrisao je crnogorsku državu, koja je uz Srbiju i Rusiju, bila prva nezavisna slovenska država u moderno vreme, izbrisao je sve tragove hrvatske državnosti. Srpsku posebnost je utopio u jednu nejasnu, novu celinu.

Verovatno je iskreno verovao da može da stvori novi narod. Zanemario je da Srbija nije ni Pijemont, ni Pruska. Iako su jezičke razlike između Srba i Hrvata, bile manje nego između pojedinih delova Nemačke i Italije, nije više bilo moguće napraviti od ova dva, jedan narod. Sve ostalo je bila uzgredna posledica podele ova dva naroda. Muslimani/Bošnjaci još nisu imali nekakav nacionalni program, Slovenci su bili zadovoljni time što ih je Jugoslavija spasla od uništenja. Podsetimo se da je na početku 20. veka Trst verovatno imao više Slovenaca od Ljubljane. Makedonci su se još kolebali šta su, još i više nego Muslimani.

GLAS: Da li teza ili tvrdnja da je Jugoslavija najskuplja srpska riječ poslije više od jednog vijeka dobija potvrdu?
MARKOVIĆ: Pre svega, sve nove, ili proširene države grabe posle 1918. godine, koliko god mogu, bez obzira na etničku strukturu. Poljska, Čehoslovačka, Rumunija, Grčka..  A u Jugoslaviji postoji i ideja da je u pitanju jedan troimeni narod. I mimo te možda nerealne ideje, nije bilo drugog puta, sem jugoslovenskog. Za razliku od kralja Aleksandra, Nikola Pašić je bio pragmatični političar, koji nije mnogo zarezivao ideale i principe. Taj beskrupulozni lisac nije stvarao Jugoslaviju iz nekih naivnih i idealističkih razloga.

On je znao neke stvari koje mi sada zaboravljamo. Prvo, posle 1912. godine, u granicama Srbije je već živelo više od trećine stanovništva koji nisu bili Srbi. Svaka proširena Srbija bi imala ogroman broj nesrpskog stanovništva. Drugo, Pašić je kao čovek iz istočnih krajeva dobro poznavao probleme sa Bugarskom. Verovao je da bi, ma kolika Hrvatska bila nezavisna, bila nova Bugarska na zapadu, oruđe protiv Srba u rukama velikih sila. Treće, tada je većina intelektualaca verovalo da jedan jezik znači jedan narod. Među njima i mnogi Hrvati, setimo se Meštrovića, pa i Tina Ujevića. Oduševljenje jugoslovenstvom je obuhvatilo i najbolje muslimanske mlade intelektualce. Četvrto, liberalni srpski i hrvatski intelektualci su potcenjivali značaj verskih razlika. U vreme Austrougarske, većina Hrvata nije imala glasačko pravo.

Kada su ga dobili u novoj državi, glasali su za HSS, stranku koja se zalagala za hrvatsku posebnost. U tom izboru je veliku ulogu igrala i Katolička crkva. Peto, kralj Aleksandar i Pašić su uporno odbijali otvorene pregovore o uređenju države. Vidovdanski ustav su doneli na prevaru, potkupljujući muslimanske političare iz Bosne i sa Kosova. Kasnije, kada je sporazumom Cvetković-Maček stvorena hrvatska federalna jedinica, ona je po ovlašćenjima daleko prevazilazila početne zahteve Hrvata, pa čak i socijalističke Hrvatske do sedamdesetih godina. Veliko je pitanje šta bi bilo od Jugoslavije da se ranije federalizovala. I na kraju, 1941. godina je takav udarac za slogu Srba i Hrvata od koga se Srbi nikada nisu oporavili. Pogotovo namučeni narod u zapadnim srpskim krajevima, koji je jedva pretekao sa oštrice kame. 

GLAS: Zbog čega se od “dva oka u glavi” došlo do toga da vlast u Crnoj Gori gradi crnogorski nacionalni identitet sa potpuno otvorenim antisrpskim karakterom?
MARKOVIĆ: U ovakvom slučaju, svi citiraju Frojdovu formulaciju o “narcizmu malih razlika”. Kao i u slučaju Hrvata, Montenegrini hoće da iz sebe isteraju sve što je srpsko. Međutim, to je mnogo teško učiniti kada je u pitanju “srpska Sparta”. Zato  njihovi pokušaji deluju čudno. Na primer, nova slova. U mnogim srpskim dijalektima se čuju glasovi koji nisu ušli u standardni jezik. To recimo, zna svako ko voli vranjanske pesme, u kojima se čuje dz i mukli glas. Vranjanci, pak ne žele da budu poseban narod. Možda su mogli da budu kao Austrijanci. Oni danas više nisu Nemci, ali ne ukidaju svoj nemački jezik, nemačku kulturu i zajedničku nemačku istoriju. Čak ni Irci, koji ne ljube odveć Engleze, ne progone engleski jezik.

GLAS: Šta kažu istorijski spisi o statusu crkve i njene imovine u Crnoj Gori?
MARKOVIĆ: Posle ukidanja srpske Patrijaršije u 18. veku, opstalo je nekoliko mitropolija, koje su vodile svoje politike u različitim državama. Ipak, nikome ne pada na pamet da izdvoji srpsku crkvu u Bosni, Sremu ili Hrvatskoj zato što su tamo postojale različite mitropolije. Makedonski slučaj se dosta razlikuje, jer je u Makedoniji bilo dosta vernika, koji su želeli crkvenu samostalnost, ali ni makedonska crkva nije priznata već više od pola veka. Kod Montenegrina, novu crkvu prave bezbožnici i izopštenici, izbačeni iz crkve.

GLAS: Kakve još posljedice može da izazove taj napad na SPC, prije svega kada su u pitanju Kosovo i Metohija? Očekujete li da će nova kosovska vlada pokušati da donese zakon sličan crnogorskom? 
MARKOVIĆ: Prištinske vlasti imaju dve linije napada. Postoji ona potpuno glupa, koja tvrdi da su Nemanjići albanska porodica Nimani. Ali, postoji i pametnija strategija, koja tvrdi da su srpski manastiri na Kosovu deo zajedničke balkanske tradicije, te da su kosovski Albanci sasvim kadri da čuvaju to zajedničko nasleđe, kao što Srbi i ostali čuvaju nasleđe Rimskog carstva. Naravno, i taj pristup ima nedostatke. Prvo, nema živih Rimljana koji bi polagali pravo na svoju baštinu. Drugo, ljudi koji su minobacačima gađali Dečane, nisu se baš preporučili da čuvaju ove svetinje.

GLAS: Na Kosmetu, nažalost, nema ko da se okupi na masovnim litijama i skupovima podrške?
MARKOVIĆ: Najvažnija brana otimanju je izvrsnost bratstava i sestrinstava naših manastira na Kosovu i Metohiji. Treba videti te posvećenike, recimo u Dečanima, koji poput nekakvih mitskih duhovnih vitezova brane to čudo umetnosti, koje kao da je zaista sletelo sa neba. Jer, postoji priča o kosmičkom brodu na jednoj od dečanskih fresaka. Svaki Srbin treba da vidi Dečane, Gračanicu, Ljevišku... Onda će shvatiti da se njihovom odbranom ne brani samo nekakav uski srpski interes, već se na tim, u Evropi jedinstvenim kulturnim draguljima, čuvaju najviše vrednosti evropske kulture i civilizacije.


Ozbiljno shvatanje

GLAS: Mogu li se pojaviti neki avanturisti slični Mirašu Dedeiću sa idejom o formiranju bosanske ili hrvatske pravoslavne crkve?
MARKOVIĆ: Videli smo kako je to prošlo u Hrvatskoj 1942. godine, a Srbi u Republici Srpskoj najozbiljnije shvataju srpstvo i njegove svetinje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana