Otvaranje arhiva istina na vidjelu ili samo marketinški trik: Vatikan teško ponavlja greške

Veljko Zeljković, Darko Momić
Otvaranje arhiva istina na vidjelu ili samo marketinški trik: Vatikan teško ponavlja greške

Da li je papa Pije Dvanaesti bio svetac ili grešnik?

Na ovo pitanje odgovor bi trebalo da da više od 200 međunarodnih istraživača i istoričara kojima je Vatikan 2. marta ove godine odškrinuo vrata svojih tajnih arhiva u kojima se čuvaju spisi u vezi sa službovanjem jednog od najkontroverznijih papa u novijoj istoriji rimske crkve, takozvanog “ratnog pape” koji je na čelu Svete stolice bio uoči, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata.

Sa velikim interesovanjem javnost, a pogotovo ona stručna, iščekuje da konačno bude razotkrivena njegova uloga u najmračnijem i najkrvavijem periodu 20. vijeka te rasvijetljeno zašto je ćutao kada su milioni Jevreja ubijani po gasnim komorama i kada su vršeni strašni zločini u nekadašnjoj NDH, ali i demistifikovan njegov odnos prema kontroverznom hrvatskom katoličkom biskupu Alojziju Stepincu i poglavaru NDH Anti Paveliću.

Kritičari pape Pija Dvanaestog, koji je “vladao” od 1939. do 1958. godine, slažu se da on možda nije mogao da zatvori logore i spriječi masovna ustaška i nacistička ubistva, ali se u isto vrijeme pitaju zašto nije pokazao bar ljudsku i hrišćansku solidarnost prema milionima nevinih koji su bili svirepo pogubljeni. Ili zašto svoje kardinale i nadbiskupe nije bar instruisao da jasno osude pogrome nad Srbima, Jevrejima, Romima i drugim narodima.

Njegovi branioci s druge strane, uključujući i katoličke konzervativce koji sa nestrpljenjem čekaju da papa Pije Dvanaesti bude kanonizovan kao svetac, tvrde da je on u okvirima sopstvene moći, živeći u okruženju italijanskog fašizma i njemačkog nacizma, pokušavao da pomogne oslanjajući se na, kako su to nazvali, “kanale tihe diplomatije”.

Marketinški trik

Nakon najave, a onda i otvaranja vatikanskog arhiva, povela se polemika zašto se papa Franjo baš sad odlučio da za javnost otvori ove arhive. Ono što važi kao pravilo u ovoj crkvenoj instituciji jeste da se tek nakon 70 godina od završetka papinskog mandata može javnosti učiniti dostupna arhivska građa nastala i sakupljena tokom papinog mandata. Po ovoj računici ona iz vremena pape Pija Dvanaestog trebalo je da postane javna tek za osam godina. Međutim, papa Franjo je iskoristio pravo, koje su koristili i njegovi prethodnici, i to promijenio. Ubrzao je čitav proces.

Prema riječima direktora Arhiva RS Bojana Stojnića veoma je teško dokučiti zašto se Vatikan odlučio na ovaj potez.

- Ne možemo znati koje su prave namjere, ali možemo da kažemo da se ne radi o presedanu. Dijelovi vatikanske građe su i ranije bili otvarani prije rokova. Jedan od mogućih razloga može ležati u činjenica da je građa iz vremena Pija Dvanaestog jedna od posljednjih velikih agregacija istorijske dokumentacije koja se odnosi na Drugi svjetski rat, a koja do sada nije bila dostupna istraživačima. U tom smislu, ova “bijela mrlja” ostavlja prostor za spekulacije. Sam papa Franjo je u obrazloženju pomjeranja roka naveo da se Rimokatolička crkva “ne boji istorije” i da pozdravlja argumentovanu kritiku - kaže Stojnić te ističe da ostaje da se vidi da li će i koji glasovi iz prošlosti oživjeti kroz ova istraživanja.

Stojnić kaže i da bi učestvovanje naučno-istraživačkog kadra Arhiva Srpske u ovom procesu bilo od velike koristi, ali i da zbog ograničenih finansijskih sredstava za sada ne postoje konkretni planovi u vezi sa učešćem u ovim istraživanjima.

Nešto drugačiji stav ima hrvatski istoričar i teolog Goran Šarić, koji smatra da je odluka o ranijem otvaranju ovih arhiva ništa drugo nego dobar marketinški trik Vatikana. Kako je objasnio, ugled Katoličke crkve u svijetu je posljednjih nekoliko godina, ali i decenija, prilično narušen pedofilskim, političkim i finansijskim skandalima.

- U današnjem društvu percepcija i utisak su važniji od činjenica. Ovo je potez koji više koristi popravljanju percepcije Vatikana, nego što suštinski nešto mijenja. To je pozadina i papinog preimenovanja Tajnog arhiva, koji se sada zove Apostolski arhiv - naglasio je ovaj hrvatski istoričar.

Istakao je i da ne postoji nikakav pravni institut koji bi Vatikan mogao natjerati da objelodani svu dokumentaciju koju posjeduje, niti postoji način da stručna javnost utvrdi jesu li oni dali na uvid sva dokumenta i spise ili ne.

- Prema tome, oni to čine dobrovoljno i u onoj mjeri koliko procijene da svijet treba da vidi - kaže Šarić.

Upravo na ovu činjenicu upozorili su i mnogi drugi istoričari, navodeći da postoji velika vjerovatnoća da je jedan dobar dio akata i prepiski odavno uklonjen iz tajnih arhiva. Oni ovo obrazlažu tradicionalnom obazrivošću Rimokatoličke crkve prema svemu što bi moglo da naudi njenom ugledu, ali i višegodišnjim naporima određenih katoličkih crkvenih krugova koji se godinama unazad zalažu za beatifikaciju ovog kontroverznog pape.

Upravnik Arhiva Srpske pravoslavne crkve Radovan Pilipović ističe da je Vatikan kao institucija dugog trajanja uvijek vodio računa, naročito tokom kriznih i turbulentnih vremena, kakve će tragove ostaviti u svjetskoj društvenoj i političkoj istoriji.

- Kardinal Evgenije Tiseran, koji je u to vreme bio drugi čovek u Vatikanu, posetio je 1968. godine Jugoslaviju. On je tada na pitanje jugoslovenskih diplomata zašto nijedan faksimil rukopisa iz diplomatske prepiske NDH i Vatikana nije objavljen samo slegnuo ramenima te rekao da toga sigurno ima u arhivima Vatikana, ali i da je Sekretarijat verovatno objavio samo ono što je smatrao za potrebno. Upravo u tom kontekstu treba gledati i ovo današnje famozno otvaranje - smatra Pilipović.

Ratni papa

Kada je u pitanju ratna prošlost Pija Dvanaestog, koji je prije dolaska na ovu dužnost, od 1917. do 1929. godine, bio papinski nuncij u Njemačkoj, a radilo se o vremenu uoči Hitlerovog preuzimanja vlasti i uspona nacizma, Pilipović smatra da već ima dosta relevantnih istorijskih dokaza koji ovog papu dovoljno kompromituju.

- Istoričar Majkl Fajer je u jednoj od svojih knjiga izneo tvrdnje da je rimokatolički pontifeks maksimus bio upoznat sa genocidom koji su činili katolici u NDH, a da su na isti način, papa Pije Dvanaesti i hrvatski kardinal Alojzije Stepinac bili dobro upoznati sa genocidom koji sprovode ustaše - kaže Pilipović.

Slično razmišlja i Stojnić, koji ističe da je gotovo siguran da je u kancelariju Pija Dvanaestog stizao raznovrstan materijal sa teritorije NDH i to u formi raznih izvještaja i dopisa, a koji detaljno govore o ratnoj ulozi rimokatoličkog klera, biskupa pa i samog kardinala Alojza Stepinca.

- Vidjećemo do koje će mjere ovaj materijal biti stvarno dostupan, istražen i na koji način interpretiran kroz rezultate istraživanja - poručio je Stojnić.

I Šarić navodi da ne očekuje da istraživačima budu dostupna sva dokumenta, a pogotovo ne ona koja bi mogla kompromitovati crkvu. Može se jedino dogoditi, objašnjava, da je vatikanskim arhivistima nešto slučajno promaklo ili da eventualno nisu uočili negativne implikacije nekog spisa.

- Ako do toga i dođe, mislim da je nemoguće da jedan dokument nešto fundamentalno promijeni u našem razumijevanju tadašnjih događaja, jer su one najvažnije odluke uglavnom donošene neformalnim kanalima i usmenom, a ne pismenom korespondencijom i najčešće su plod niza odluka i procesa, a ne samo jednog akta, pa još pisanog - kaže Šarić.

Objašnjava da se Vatikan već jednom opekao, kada je bez prethodne pripreme dozvolio britanskom akademiku Džonu Kornvelu ulazak u svoje tajne arhive.

- Njemu je kao katoliku koji je pohađao bogosloviju i studirao na Oksfordu i Kembridžu bio omogućen pristup do tada tajnoj i nepoznatoj dokumentaciji u vezi sa beatifikacijom pape Pija Dvanaestog. Kornvel se na ova istraživanja odlučio da bi otklonio sve optužbe sa Eugenija Pacelija, kako se ranije zvao Pije Dvanaesti. Ono što je uslijedilo Kornvel je opisao kao “moralni šok”. U uvodu svoje knjige “Hitlerov papa” objavljenoj 1999. on navodi da materijali koje je sakupio, a koji su omogućili opširnije sagledavanje Pacelijevog života, nisu rasteretili, nego proširili optužbu protiv njega - pojasnio je Šarić, dodajući da će Vatikan teško ponoviti istu grešku.

Operacija “spajalica”

Šarić vjeruje da je papa Pije Dvanaesti bez sumnje bio upoznat, kako sa nacističkim i ustaškim zločinima tako i sa misijom spašavanja ustaških i nacističkih vođa preko tzv. pacovskih kanala u operaciji kodnog imena “Spajalica”.

Zbog toga, kaže, postavlja se pitanje koliko izopšteni mogu biti moralni i etički standardi, ne samo ljudi poput katoličkog sveštenika Krunoslava Draganovića, koji je spašavao najgore zločince, nego i njegovih nadređenih, prije svega pape, koji je za to znao, jer se sve događalo u Vatikanu.

- Kada to čovjek detaljnije istraži, ne može a da se ne sjeti jedne stare opaske “daleko od Rima, bliže Bogu” - istakao je ovaj istoričar.

Objašnjava i da je u dijelu javnosti stvorena jedna pogrešna slika o tome zašto Vatikan nikada nije priznao NDH.

- Tu možemo povući paralele sa današnjom situacijom u kojoj Vatikan de jure ne priznaje tzv. Kosovo. Nepriznavanjem tzv. Kosova Vatikan ima jedan argument više u odnosima sa Beogradom i SPC, a priznavanjem se ne bi ništa promijenilo, jer tzv. Kosovo već funkcioniše pod pokroviteljstvom SAD i NATO-a. Radi se jednostavno o njihovom pragmatizmu. Da Vatikan stvarno nije priznavao NDH, onda bi isključio sve one sveštenike koji su obukli ustaške uniforme i počinili stravične zločine nad Jevrejima, Srbima i Romima - smatra ovaj hrvatski istoričar i teolog.

Kaže da iako Vatikan nikada zvanično nije formalno priznao NDH, niti je imao apostolskog nuncija u Zagrebu, papa je u ljeto 1941. poslao u vizitatorsku misiju Đuzepea Markonea. U tom trenutku genocid nad Srbima u NDH bio je najžešći.

- Vatikan je sa tim genocidom bio dobro upoznat, jer su stizala stravična svjedočanstava italijanskih vojnika sa terena, a pogotovo o zločinima u ustaškim logorima na Pagu i u Jadovnu - rekao je on.

Crkva i ustaše

Kategoričan je da ni o ratnoj prošlosti visokog katoličkog velikodostojnika Alojzija Stepinca nema nikakvih nedoumica, a ni misterija. Bar ne bi trebalo da bude.

- Sociološki gledano, ustaški pokret ima brojne elemente sekte i kao takav nikad ne bi dobio naklonost širih masa u Hrvatskoj da nije bilo svesrdne logističke podrške hrvatske Katoličke crkve. Sva katolička štampa, sve katoličke institucije, kao i veći dio katoličkih sveštenika stavili su se u službu ustaškog režima. Bez Katoličke crkve oni bi u Hrvatskoj imali minoran uticaj, ništa veći nego što su u Srbiji imali recimo Nedić i Ljotić - smatra Šarić.

Prema tome, ističe, Katolička crkva možda nije stvorila “monstrum ustaštva”, ali mu je pomogla da se realizuje u svom najširem obimu.

- Ako je Stepinac mogao ući u otvoreni sukob sa komunističkim vlastima u drugoj Jugoslaviji, zašto u takav sukob nije ušao sa ustaškim režimom, koji je bio mnogi gori? Stepinac je često protestovao kod ustaša, tražeći da se prema onima koje se u logore prebacuju postupa humanije tokom transporta. Ali, same logore on nikada nije doveo u pitanje. Tek je 1943. za Jasenovac izjavio da je “najveća ljaga”. To se desilo nakon što je tamo ubijeno sedam katoličkih sveštenika koji su sarađivali sa partizanima. Kada je u ustaškom genocidu stradalo više od 100 pravoslavnih sveštenika, onda nije pričao o najvećoj ljagi i sramoti - kaže Šarić.

Navodi da u hrvatskoj javnosti nije pridata neka velika pažnja otvaranju ove arhive, jer su više zaokupljeni temama poput virusa korona, migrantskom krizom, sukobom u hrvatskoj masoneriji i unutarstranačkim izborima u HDZ.

- Otvaranje arhiva je ostalo na marginama. Koliko mi je poznato nijedan hrvatski istoričar se nije prijavio za rad na ovoj dokumentaciji. Možda i zbog toga što je službena hrvatska istoriografija već zauzela stav o svim tim događajima i ulozi kardinala Alojzija Stepinca. Njih nove činjenice ne interesuju. Ako se u arhivu nađe nešto što bi Stepincu moglo ići u prilog, poput pojedinačnih primjera spasavanja nekog Jevreja, oni će to svakako iskoristiti. Kada bi kojim slučajem bilo pronađeno nešto što je za hrvatsku crkvu diskreditujuće, oni će to vjerovatno ignorisati, kao što su ignorisali i do sada - zaključio je ovaj istoričar.

Milioni stranica

Samo sređivanje dokumentacije koja je sada data na uvid trajala je oko 13 godina. Riječ je o oko 120 arhiva, sa oko 20.000 arhivskih jedinica, odnosno o 16 miliona stranica i više od 15.000 omotnica i 2.500 fascikli. Ukupno više od 1,3 miliona dokumenata iz perioda od 1939. do 1958. koji se tiču pontifikata pape Pija Dvanaestog.

Strogo povjerljivo

Prema podacima američkih obavještajnih službi, sa kojih je nedavno skinuta oznaka “strogo povjerljivo”, vidljivo je da se Pavelić negdje u aprilu 1946. godine doselio u Rim. Prema tim izvještajima Pavelić se jedno vrijeme skrivao u jednoj od zgrada, koja se nalazila pod punom upravom Vatikana.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana