Otimanjem Tvrtka i jevanđelja do bošnjačkog identiteta

Bobovac je naše mjesto. Naše je i osmansko i austrougarsko nasljeđe u BiH. Istakao je ovo nedavno lider SDA Bakir Izetbegović, navodeći da se ničega od navedenog Bošnjaci ne treba da odriču te da oni u sebi sadrže slojevit identitet.

Sagovornici "Glasa Srpske" upozoravaju na to da su riječi Izetbegovića samo dio jedne opasne ideološke mantre koja se decenijama unazad pokušava nametnuti da bi bošnjački identitet konačno dobio i svoje istorijsko uporište, pogotovo u vremenima koja su "označena" kao ključna, kao periodi "srednjovjekovne bosanske države".

I u tome možda ne bi bilo ništa sporno da se taj bošnjački identitet ne gradi u stvari na pokušajima prekrajanja srpske istorije i sve otvorenijim ideološkim napadima na kulturno i duhovno blago Srpske pravoslavne crkve i identiteta njenih vjernika. Posljednji primjer fabrikovane afere zbog navodnog nestanka Čajničkog jevanđelja, uz konstataciju kako se radi o "vrijednom rukopisu koji se odnosi na pisanu građu srednjovjekovne bosanske države" i rukopisu "bosanske provenijencije" najbolje ilustruje namjere i planove predstavnika bošnjačke elite.

U ove aktivnosti uključene su brojne nevladine organizacije, naučni i akademski krugovi u Sarajevu i kvazi-istoričari koji selektivno tumače "povijest". U tome im pomažu i neke institucije, kao što je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, a često i neki predstavnici međunarodne zajednice.

U ime oca i sina

Prve klice tog projekta zasijao je svojevremeno austrougarski protektor u BiH, poput današnjih visokih predstavnika, Benjamin Kalaj. Ideja je ponovo oživljena po raspadu Jugoslavije i stavljena u prvi plan identitetske emancipacije Bošnjaka u posljednjih desetak godina.

Da se radi o identitetskom projektu govore i primjeri da je čak i Povelja Kulina Bana proglašena i označena "rodnim listom Bosne", iako se radi o najstarijem pisanom spomeniku, odnosno djelu na srpskom narodnom jeziku, a nikako kamenu temeljcu "bosanske pismenosti i države".

Svjesno se zaboravlja i da je ova povelja pisana ćirilicom i na srpskom jeziku, a ne "bosančicom" te počinje riječima: "U ime oca i sina". Slično je i u slučaju Miroslavljevog jevanđelja, ali i Tvrtka, koji je od strane tih elita proglašen bosanskim kraljem, iako je krunisan nad odrom Svetog Save u manastiru Mileševi. Bezočno se juriša na sve što je srpsko.

Kao uporište za tu bošnjačku etnogenezu uzimaju se čak pseudonaučne teorije o neslavenskom porijeklu i bogumilstvu. Prema riječima sagovornika "Glasa Srpske", krajnji cilj ovog projekta je da se prikaže kako je gotovo sva srpska kulturna baština pisana na bosančici, ne na ćirilici, a samim tim i dokaže da su svi kulturni spomenici bosanski.

Nova farsa

Osvrćući se na posljednji slučaj u vezi sa Čajničkim jevanđeljem, član Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH iz Republike Srpske Anđelina Ošap Gaćanović ukazuje na to da je vlasnik ovog jevanđelja SPC, ne država BiH, kako se tvrdi u određenim "intelektualnim krugovima u Sarajevu" i da ovo kulturno dobro pripada isključivo pravoslavnim vjernicima. Naglašava da su hrvatski i bošnjački članovi ove komisije sramno, neosnovano i lažno optužili SPC, insinuirajući "otimačinu" vrijednog srpskog srednjovjekovnog rukopisa.

- Preko federalnih medija Bošnjaci se alarmiraju kako im je neko oteo jevanđelje crkve bosanske, koje je navodno u pitanju djelo bosanskih bogumila. Navode kako je ovaj dokument državni te da pripada svim vjernicima. Plasiraju se i teze kako je ovo jevanđelje u memoriji bosanskog identiteta. Sve ovo nije ništa drugo do novi pokušaj da se otme kulturno i duhovno blago SPC, na kojem bi se onda gradio bosanski identitet. Taj zadatak na sebe su sada uzeli i bošnjački i hrvatski članovi Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, čije odluke su do sada bile identitetsko-ideološki obojene i diskriminišuće prema srpskom narodu, jer se Čajničko jevanđelje pokušava prikazati kao rukopis jeretičke crkve "bosanske", negirajući njegov istočnohrišćanski pravoslavni liturgijski obrazac u posljednjih 500 godina - kaže ona.

Navodi i da se Crkvena opština Čajniče obratila komisiji sa zahtjevom za ukidanje nezakonite odluke komisije iz 2013. kojom je ovo jevanđelje tada deklarisano kao rukopis "bosanske provenijencije", ali odgovora i reakcije nije bilo. Kako je istakla, došli smo u vremena kada srpsko nasljeđe ne treba samo braniti od fizičkog propadanja, već i od sve bezobzirnijih pokušaja krađe identiteta, od lažnih čuvara i kvazi-istoričara. Dodaje i da je sve što se u posljednje vrijeme dešava oko kralja Tvrtka, koji se proglašava bosanskim šehidom, dio tog identitetskog bošnjačkog projekta, da bi i preko njega bio "utvrđen" srednjovjekovni bosanski identitet.

- Napadaju se i manastiri, prisvajaju arheološki lokaliteti. Za svaki srednjovjekovni lokalitet se tvrdi da je "bosanski", da su to bogumilski stećci. U Brčkom čak imamo situaciju da se jednom srpskom zadužbinarskom objektu otme dosadašnji identitet i pretvori u nešto orijentalno - naglašava Gaćanovićeva.

"Kalajisanje"

Prema riječima lingviste i profesora srpskog jezika i opšte lingvistike na Filološkom fakultetu u Beogradu i Filozofskom fakultetu u Palama Miloša Kovačevića na udaru revizionista posebno se našla srednjovjekovna istorija, jer prema mišljenju tih bošnjačkih kvazi-istoričara ona je ključna za stvaranje bosanskog identiteta.

- Istinu prikazuju neistinom. Prisjetimo se i slučaja prisvajanja Povelje Kulina bana. Smatraju da je čak i Miroslavljevo jevanđelje bosanski dokument pa čak i da je Tvrtko bosanski kralj. Na osnovu lažne prošlosti prave sadašnjost. Ali to tako ne ide. Ne može. Nije naučno utemeljeno. Moram upozoriti da se ne radi o naivnim pokušajima, pogotovo ako se uzme u obzir negativni imidž koji Srbi trenutno imaju u svijetu. Sve ovo dobija podršku u dijelu svijeta koji decenijama ima jedan antisrpski stav. Ukoliko ne budemo reagovali, neistina će postati istina, a mi gubitnici u tom identitetskom ratu. Svojevremeno je Jovan Dučić napisao: "Srbi vjeruju da je dovoljno što su činjenice na njihovoj strani". Mislim da to nije dovoljno, moramo se boriti protiv ovog - smatra Kovačević.

Pravljenje bosanskog identiteta, kako kaže, počelo je još u vrijeme austrougarske vladavine, u vrijeme Benjamina Kalaja i nastavljeno nakon raspada Jugoslavije.

- Od devedesetih je više nego vidljivo da se taj Kalajev program ponovo sprovodi u djelo. Ideju bošnjačke nacije tada je aktuelizovao Adil Zulfikarpašić. I danas je na djelu taj Kalajev jezički program, preko kojeg je ovaj austrougarski političar htio da napravi novu, bosansku naciju. Plasira se teza kako je bošnjački jezik različit od srpskog, iako je njegova struktura ista. Iako ima isti broj padeža, baš kao i glagolskih oblika. Ne može se na ledini praviti identitet - navodi ovaj lingvista.

Čija je Bosna

Praveći osvrt na ove sve učestalije pokušaje prisvajanja srpske kulturne baštine, da bi se pokušao izgraditi bošnjački identitet i riješila navodna dilema "čija je Bosna", profesor sa Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banjaluci istoričar Goran Latinović ukazuje na nekoliko vrlo bitnih istorijskih činjenica.

Kaže da se Bosna prvi put pominje sredinom 10. vijeka kao oblast u sastavu Srbije u djelu vizantijskog cara Konstantina Porfirogenita "O upravljanju državom", što je posebno zanimljivo u poglavlju čiji je naslov "O Srbima i zemlji u kojoj sada stanuju".

- Da je tada u Bosni živio neki drugi narod, osim Srba, vjerovatno bi i taj narod bio pomenut. U ranom srednjem vijeku, osim Bosne, koja je bila integralni dio Srbije, i pojedini dijelovi današnje Hercegovine povremeno su bili u sastavu Srbije. Vizantijski pisac Jovan Kinam zapazio je 1150. da rijeka Drina "odvaja Bosnu od ostale Srbije", što znači da je Bosna postala posebna država - kaže Latinović.

Da su Srbi činili stanovništvo srednjovjekovne Bosne, odnosno da je ona bila jedna od srpskih zemalja, ukazuju, kako navodi ovaj istoričar, i razna svjedočanstva koja su ostavili razni vladari Bosne. Iako se izjašnjavao kao rimokatolik, ban Matej Ninoslav 1240. i 1249. svoje podanike, stanovnike Bosne, naziva Srbima, za razliku od Dubrovčana koji su upotrebljavali ime Vlasi. Slično je postupio i ban Stefan II Kotromanić, koji je rekao u povelji Dubrovčanima 1333. da su od četiri povelje dvije latinske, a dvije srpske, čime je potvrdio da se u njegovoj državi govorilo srpskim jezikom.

Posebna nacija

Latinović navodi i da je u srednjovjekovnoj Bosni djelovala jeretička Crkva bosanska, neka vrsta pravoslavne sekte, koja se prvi put pominje 1326. i koja nije uzela aktivno učešće u političkom životu zemlje i nije uticala na oblikovanje njene državnosti.

 - Širenje Bosne za vrijeme Tvrtka I Kotromanića i njegova vladavina nad velikim dijelom starih zemalja Nemanjića naveli su ga da se kruniše za kralja, odnosno da uzme titulu koja je decenijama pripadala Nemanjićima. Osim toga on je po ženskoj liniji bio potomak Nemanjića, jer mu je pradeda bio kralj Dragutin. Tvrtko I Kotromanić krunisan je po pravoslavnom obredu na Mitrovdan 1377. u manastiru Mileševi, koji se nalazio u njegovoj državi. On je uzeo i vladarsko ime Stefan, uobičajeno u državi Nemanjića pa se već 1378. nazvao "Stefan kralj Srbljem i Bosne i Pomorju i Zapadnim Stranama". Uočljivo je da se u njegovoj tituli pominje samo jedan narod i tri teritorijalne cjeline, koje taj narod naseljava i kojima on vlada. Srbi su ostali prva i stalna odrednica u titulaturi bosanskih kraljeva sve do pada pod Turke - kaže Latinović.

Otkuda onda teorija o posebnom "bosanskom" narodu? Latinović pojašnjava kako je sve krenulo nakon okupacije BiH 1878. godine, od strane Austrougarske, koja je nastojala da kod srpskog stanovništva, i pravoslavnog i muslimanskog, potisne postojeću etničku svijest i da tako ukloni sve činioce koji bi ga upućivali na jedinstvo sa Srbijom i Crnom Gorom, odnosno da ga trajno veže za Austrougarsku i njenu politiku.

- Zato su i nametnuli ideju o posebnoj "bosanskoj naciji". Umjesto srpskog jezika za službeni je proglašen "zemaljski jezik", nazivan i "bosanski", dok je ćirilica sistematski potiskivana i proglašavana čak posebnim pismom, tzv. "bosančicom". S namjerom da stvori novi nacionalni identitet, austrougarska uprava uvela je poseban grb i zastavu u BiH. Ova austrougarska politički motivisana teorija, koja je insistirala na postojanju posebnog "bosanskog” naroda od srednjeg vijeka doživjela je istorijski neuspjeh još prije 1918. i raspada Habzburške monarhije, ali je ponovo oživljena u posljednjoj deceniji 20. vijeka - objasnio je Latinović.

Dobri Bošnjani

Prema riječima istoričara Gorana Latinovića istina je da je ban Stefan Drugi Kotromanić svoje podanike nazivao "dobrim Bošnjanima" ili samo "Bošnjanima", što se odnosi na pripadnost državi, a ne narodu.

- On je istovremeno podanike nemanjićke države nazivao "Rašanima", pa je za njega čak i car Dušan samo "raški car", što na posredan način govori da je i Stefanu Drugom Kotromaniću bilo jasno da s obje strane rijeke Drine žive Srbi, "Bošnjani" u Bosni i "Rašani" u Raškoj - kaže Latinović.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.