Operacija “Raduša 72” - 50 godina kasnije (4): Lov je okončan

Žarko Marković
Operacija “Raduša 72” - 50 godina kasnije (4): Lov je okončan

Godinama pripremana akcija Hrvatskog revolucionarnog bratstva (HRB) “Feniks 72” započela je uspješnim ubacivanjem u zemlju unaprijed žrtvovanog izvršioca, planiranog, ali od SDB-a spriječenog masovnog trovanja stanovnika Beograda, a zatim i uspješnim ilegalnim ulaskom devetnaestorice u Jugoslaviju, 20. juna 1972. godine.

Dva dana su se krili nakon čega u Sloveniji otimaju kamion i osim zarobljenog vozača niko ne zna za njih. Sljedeći dan je takođe “gluv” - ali uspješno stižu na područje Bugojna gdje 24. juna ujutro oslobađanjem vozača kamiona praktično prijavljuju službi bezbjednosti i vlastima svoj dolazak i kontaktiraju neke rođačke veze.

Tek sljedećeg dana, 25. juna djeluju: razoružavaju grupu od šest lovaca, vode sa njima propagandni razgovor i puštaju ih kako bi time poslali hrvatskom narodu, HRB-u i Evropi poruku o svom prisustvu u Bosni. Sutradan, 26. juna diverzanti su u oružanoj akciji, ali ne u akciji napada, jer oni nemaju osvojenog prostora ni podrške naroda, nego su u akciji sopstvene odbrane od napada JNA koja im je inače bila željeni, ciljani protivnik, ubijaju dva vojna policajca, ali gube četvoricu iz svog sastava i od tada postaju grupa progonjenih.

Već sljedećeg dana, 27/28. juna, pritisnuta akcijom “Raduša” grupa “Feniks” ugasila se u šumi Bukovac kod Rumboka na Ramskom jezeru, kada su ubivši osam i ranivši šest pripadnika naroda koga su htjeli dići na ustanak i izgubivši još četvoricu svojih članova zgasnuli kao organizovana grupa i postali bjegunci sa jednim ciljem: dočepati se državne granice, izaći iz ove Jugoslavije, spasiti glavu, ostati živ.

Za njih, kao razbijenu grupu, jugoslovenska javnost saznaje 2. jula 1972.

Ako su u šumu Bukovac ušli kao zakleti revolucionari, odlučni gerilci i osposobljeni diverzanti, iz nje su izašli samo kao opasni teroristi protiv kojih je pokrenuta akcija “Raduša 72” tokom koje će ih sljedećih mjesec dana, gladne i žedne, loviti, nalaziti i stizati u tunelima, špiljama, vrtačama, pastirskim zaklonima i šumama Raduše, Vrana, Kamešnice i Svilaje, na prostorima Hercegovine i Dalmacije. I 27. jula 1972. lov je okončan. Ranjavani su i ginuli, a preživjeli članovi grupe oružjem su se branili tih mjesec dana, a svoju završnu odbranu imali su pred Vojnim sudom u Sarajevu.

Akcija “Feniks 72” je doživjela potpuni krah i  neuspjeh, Hrvatsko revolucionarno bratstvo je pretrpjelo snažan udarac i poslije presude u Sarajevu počinje da se pred članstvom pravda i brani, a ubuduće će morati, kao i druge organizacije hrvatske neprijateljske emigracije, tražiti druge pravce, metode i ciljeve svog djelovanja prema Jugoslaviji.

Ovako je ukratko bivši obavještajac Jovo Tadić svojim kolegama iz SDB-a opisao početak, tok i kraj akcije “Raduša 72” o kojoj je detaljno pisao u knjizi “Od Feniksa preko Raduše do beogradskog vodovoda”. U knjizi je iz ugla jednog obavještajca opisao najveću antiterorističku akciju u bivšoj državi. U prethodna tri broja “Glasa plus” objavili smo neke segmente iz ove knjige. U nastavku donosimo Tadićeva zapažanja s kraja akcije.

2.7.1972.

Posljednja dva dana potpunije ulazimo u situaciju, u kondiciju, u novi smještaj u sijenu na tavanu jedne štale, uspijevamo odmoriti se po smjenama. Na terenu već imamo fiksirane određene lokacije za zasjede, pravce za patrole, uglove za osmatranje. Iste su nam dnevne trase sa istim opasnostima, kao i noćne lokacije sa pratećim strahovima. Dolazimo do Varvare, ali ne ulazimo u selo, u njemu teče život, pa i noću, uz povremene reflektore, ali na drugoj strani Ljubuša, otvorena i prostrana, ćuti i danju i noću. Posmatram uniformisane momke, u situaciji u kojoj smo nisu opušteni, jesu zabrinuti, ali ne bih mogao reći da li i koliko trpe, da li samo podnose. Ne mogu da prihvatim da smo svi jedna pojava sa jednim licem.

Alija me obavještava da se prije dva dana ovdje predao Vejsil Keškić, da je ovog jutra pored jezera ispod Rumboka likvidiran jedan diverzant, rade na njegovoj identifikaciji, da je zarobljen Ilija Lovrić koji je rođen u Varvari, ali je ranjen, dolazi helikopter po njega.

- Duško mi rekao da tebe zovem ako imamo zarobljenog diverzanta da se operativno uključiš. Sa ovim već nešto rade naše Sarajlije, ne znam hoće li ga u Bugojno ili u Sarajevo.

- Taj pravi prigušivače i pištolj-olovke - prisjećam se ja. - Koga on ima ovdje, kod koga se sklonio?

- Nije ovdje uhvaćen, nego s onu stranu Vrana.

- Na Vranu? Uh, to ne valja. Vran je bio cilj grupe, zašto su ova trojica bili sami? Alija, siguran sam da nisu bili sami, ne bi to Vegar dozvolio, oni su u trojkama i vjerovatno tako pokrivaju i Ramu i Vran, možda je jedna trojke i dalje na Raduši. To bi bio strašan potez, jer za nas oni sada mogu biti svuda. Razvuče nas široko i na cijelo ljeto. Sigurno i vi ovdje i u Bugojnu mislite isto. A i Duško i Nikola će imati svoju procjenu.

- Sada samo čekamo vijesti o novoj lokaciji i novom kontaktu.

- Šta znamo do sada, koliko ih je, koja su imena?

- Ovdje nema cjelovite informacije, ali mi Duško reče ušlo ih je 19, polovina je sa spiska “Ukrine”.

- Onda to može biti ovako -  počinjem ja da brojim – Glavaš ih je iskrcao u svom selu, Adolf je poginuo, Ambroz je tu, Keškić se predao, Lovrić je zarobljen, Vegar i Horvat su obavezno tu, Mudronja je viđen u Strazburu i upućen je u sve, eto, oni su tu. Ne znam ko su ovi drugi. Peričić je sigurno doveo nekoliko HRB-ovaca iz Australije, a možda ima i naših pasošara iz Austrije i Njemačke. U odnosu na njihov plan, mislim da ih je došlo malo. Strah me i da pomislim na mogućnost da postoji još jedna ovakva grupa, ili je spremna u Evropi ili je već u Dalmaciji. Dalmacija je pominjana kao lokacija za dolazak ili kao pravac za izvlačenje...

3.7.1972.

Sinoć je Tanjug javio da je u Bosnu ubačena grupa terorista, da su razbijeni i da smo u potjeri za njima. Juče ujutro zarobljen je Đuro Horvat, tu na tunelu pred Jablanicom, teško je ranjen, slabi su mu izgledi. U Rumbocima je jedan likvidiran a drugi, Lovrić, odavde rodom, ranjen i zarobljen. Ne znamo gdje su drugi, čekamo da se negdje oglase.

4.7 -7.7.1972.

U dane koji su uslijedili nemamo podataka koji nas upućuju na blokade, nego se držimo opreznog prilaženja objektima na osami, raspravljamo kako im prići, radimo to danju pa smo vidljivi kod okruženja, kod prilaženja, upada u objekat. A ulazimo i u ono što se ne može nazvati objektom. Prema našim, dobojskim podacima, “feniksovci” očekuju da će im se neko pridružiti ako su sada u grupi, na Vranu i ako im priđe neko, biće njihovih akcija, ako im niko ne priđe onda ili kao grupa idu u Dalmaciju ili su oko nas, u trojkama.

Šestog jula mene “Vera-1” obavještava da sljedećeg dana Uzeir i ja ne napuštamo bazu, doći će neko po nas i svu našu opremu. Ili nas čeka nova lokacija ili vikend odmora. Ostavljamo jezero, Ramu i Prozor, u Bugojnu kratko svraćanje u SUP pa nastavljamo za Doboj.

Vezani tekstovi:

(Nastaviće se ...)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana