Operacija “Raduša 72” - 50 godina kasnije (3): Od onog rata, djeco, ovdje nije bilo vojske

Žarko Marković
Operacija “Raduša 72” - 50 godina kasnije (3): Od onog rata, djeco, ovdje nije bilo vojske

Na teritoriju Jugoslavije u junu 1972. godine upalo je devet emigranata iz Australije i 10 nosilaca jugoslovenskog pasoša od kojih je sedam boravilo u Austriji, a tri u SR Njemačkoj. Od njih 19, sedam je bilo porijeklom iz Hrvatske, a 11 Hrvata i jedan Musliman su bili iz Bosne i Hercegovine.

Osnovni im je cilj bio – rušenje SFR Jugoslavije dizanjem ustanka Hrvata i uspostava samostalne demokratske Hrvatske. Njihov upad na šire područje Bugojna i lokaciju planine Raduša pokreće veliku operaciju jugoslovenskih službi bezbjednosti pod nazivom “Raduša 72”.

O ovom događaju objavljivani su mnogi članci i feljtoni, zagrebački novinar Đorđe Ličina je napisao knjigu “Dvadeseti čovjek”, Televizija Sarajevo je snimila igranu seriju “Brisani prostor”, bezbjednosne službe su radile analize i elaborate. Većina tih tekstova, materijala i svjedočenja bavila se uglavnom djelovanjem neprijateljske emigracije, diverzantima i teroristima. Jovo Tadić, nekadašnji pripadnik SDB-a i direktan učesnik operacije “Raduša”, u knjizi “Od Feniksa preko Raduše do beogradskog vodovoda” otkrio je nedavno potpuno drugu sliku ovog događaja.

U prethodna dva broja “Glasa plus” detaljno je opisano kako je služba, nakon vrbovanja jednog člana ustaške terorističke grupacije, dobijala informacije da se nešto sprema. Neki potezi su osujećeni, ali upad grupe u širi rejon Bugojna nije.

Tog 22. juna 1972. grupa naoružanih emigranata otela je kamion sa vozačem iz Dravograda da bi preko Karlovca, Bihaća i Jajca stigli do Bugojna.

***

“U Bugojnu pred i u zgradi SUP-a, gužva. Šalju nas na sprat, jedna prostorija je poluotvorena, vidim oficire i generalski čin, ima i civila, podsekretar Mato Andrić je tu, okupljeni su oko stola sa geografskim kartama, telefoni zvone, radiostanica je aktivna”, piše Jovo Tadić o događajima koji su se zbili 26. juna.

General Franjo Herljević, komandant Republičkog štaba narodne odbrane, prima izvještaje, izdaje naredbe. Aliju šalju u jednu kancelariju, Uzeira i mene u drugu, da čekamo. Pozdravljam kolegu koji žuri, širi ruke i samo dobaci – vidjećeš. Saznajemo, glavni štab je u zgradi opštine, tamo su neki visoki državni funkcioneri, političari, oficiri.

Zovu me u drugu prostoriju, takođe sa kartama na stolu.

- Vas dvojica sa svojom opremom idete na stadion, tamo vas čeka helikopter i grupa milicionara, oni su sa vama. Tadiću, evo radiostanica, vi ste “Vera 2”, tu je papir kada i kako ćeš se javljati, idete na Ramu, pokrivate Ljubušu.

Vratim se Uzeiru, tu je i Alija. Ionako crnomanjast učini mi se da je još crnji. Tiho i ozbiljno kazuje.

- Vojska imala sukob sa teroristima, tu na Raduši, poginuo je kapetan vojne policije, ima još poginulih i ranjenih.

- A na drugoj strani? – pitam.

- Još ne znamo.

Stojimo, Uzeir i ja se pomalo hladimo. Alija me malo duže gleda, nešto bi rekao, ali ja, tuđim glasom istisnuh:

- Ma, u redu je. Gdje je ta Raduša?

- Vidjećeš je - reče Alija i pruži mi ruku.

Taj čin rukovanja baš mi teško pade, ali i dvojici mojih drugova. Alija nas ostavi u našoj ukočenosti koju malo razdrma Uzeir:

- Toliko o našem operativnom radu.

Silazimo do auta, Ljubo nas doveze na stadion, pored helikoptera desetina milicionara, svi automatičari, vodi ih kršan momak, Bičo Mahmut iz Nemile. Dodijeljeni smo jedni drugima. Bičo me sumnjičavo gleda, valjda zbog moje “turističke odore”. Preuzimamo naše torbe, Ljubo nas grli i pozdravlja.

Dolazi auto, dovozi Matu, šefa naše službe, sa njim je Silvio Gorenc, podsekretar SDB u SSUP-u, dakle šef jugoslovenske službe državne bezbjednosti. Mato mi pruža ruku i upitno gleda u moje svijetle somotke, sliježem ramenima, pokazujem na torbu. Ukrcavamo se, polijećemo. Milicionari ćute, dva funkcionera komuniciraju, Uzeir i ja se gledamo, vrtimo glavama, nismo više “svoji”, eto nas na traci koju vuku događaji za koje se ne može reći da su pod punom kontrolom.

***

Jednostavno sam se prepustio vožnji, prolijeću mnoge misli ni jednu da zaustavim, da je učinim smislenom...vidjećeš...ima mrtvih i ranjenih... Piloti pokazuju nešto drugu Mati, pominju Radušu. Gerilci nas sigurno vide, mislim ja, ali oni se sada kriju. Letimo iznad Gornjeg Vakufa, vraća mi se orijentacija, ali ne znam gdje konkretno idemo. Ipak, uskoro slijećemo na jedan proplanak, svi izlazimo.

Dan je lijep, vrelina se lako podnosi na ovoj visini, mirise planinskih trava udišem punim plućima. Nestvaran ugođaj u ovoj pauzi ratnog letenja...ima mrtvih...i ranjenih.. Razgovaram sa Bičom. On zna da smo Uzeir i ja “udbaši”, da ćemo zajedno na zadatke, pita me kako znam druga Matu. Sa par životnih činjenica mogao bih ublažiti napetost i vladajuću neizvjesnost pa počinjem:

- Drug Mato je svojevremeno bio predsjednik opštine u Odžaku, a poslije je to bio i moj otac, dobro se znaju. Mato ima sestru u Odžaku, ona ima dva sina, Marka koji je moj kum i Iliju koji je kum sa mojim bratom. Marko i ja smo zajedno studirali, njegov Ilija je građansko lice na službi u JNA u Zagrebu, a moj brat, i njemu je ime Ilija, je aktivni oficir, pilot u Beogradu.

- Pa jeste za priču – kaže Bičo. – Kako to život zna da spoji i rasporedi.

Imam ja još jednog kuma u Odžaku, sjajnog i priznatog čovjeka, ali ga sad ne  pominjem  Biči, jedan “feniksovac” nosi isto prezime kao i taj moj kum...

***

Dugo idemo širokim putem usječenim ispod šume u brdo, prema Varvari, ta širina puta daje nam neku sigurnost, nismo više pognuti, uskoro će sumrak, otkrivam da nemam sata, o vratu mi visi radiostanica, ako je uključim bojim se čuće me tuđe uho. Vodič će ostati na putu, kazuje da do vrha brda možemo naići na dvije kuće, vjerovatno napuštene. Dogovaram sa Bičom: idemo u lanac, frontalno, uzmite rastojanje po dvojica, uz brdo, da smo u kontaktu, oprezno, stajemo na sve sumnjivo i javljamo onom do nas, ne pucajte u prazno, ne u civile, ne u ovce, znate već...

- I bez cigare - dodaje Bičo.

Uzeir i ja ulazimo u brdo, u nisku šumicu, ona velika šuma je lijevo od nas, ali mi zbog nečeg trebamo baš ovu da pročešljamo.

- Ovo nam je druže samo zagrijavanje - kažem - znam da ne mogu biti ovdje, ali to ovi plavi ne znaju pa strepe, trzaju na svaki šum, ali nećemo dugo, brzo će mrak. Ovo je prava makija.

- Šta si to rekao?

- Kao srednjoškolac sam čitao pripovijetke nekog Italijana. Jedna se zvala “Mateo Falkone”, u njoj je sjajno opisana makija, evo ovo što je oko nas, samo na Sardiniji i jugu Italije.

- Ti nisi normalan, možda ti je to od straha – kaže Uzeir.

Odjednom smo se našli pred nekim objektom i ženom ispred. Prvo što sam zapazio je da nema dvorišta, kao da je usađeno u okolno šiblje. Vrtimo glavama, oči lete lijevo, desno, žena nas samo gleda, sama je.

- Dobro veče, šta vi radite tu? - pitam

- Ljeto je, a otkud vi djeco? - pita i ona i gleda kako nas dvojica držimo ispred sebe one “škorpione”.

- Ima li ovdje bako kakve vojske?

- Od onog rata, djeco, vi ste prvi - lijepo govori baka, ali stoji kao ukopana.

Vezani tekstovi:

(Nastaviće se ...)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana