Neispričane anegdote Borisa Vrhovaca: Maradoninim dresom rasplakao kapetana, Rosija čekao osam sati

Jedan od boljih primjera koji potvrđuje tezu antičkog rimskog filozofa je Banjalučanin Boris Vrhovac, nadaleko poznati i priznati kolekcionar dresova i sportskih rekvizita.

Čovjek koji u svojim torbama, spomenarima i arhivu ima milione, a da ga pri tome uopšte ne interesuje materijalna vrijednost, odlučio je prije dvadesetak dana da sa građanima Banjaluke, stanovnicima Republike Srpske, ali i turistima podijeli najvrednije eksponate iz svoje kolekcije. “Muzej sporta” u dvorani “Borik” pun je kao šipak dresova i predmeta najvećih sportista planete.

Novak Đoković, Maradona, Pele, Lionel Mesi, Majk Tajson, Karl Luis, Valentino Rosi i mnogi drugi trenutno su pod svodovima banjalučkog hrama sporta i svi koji žele da vide originalne predmete koje su dali upravo Vrhovcu mogu to da urade. Neko na otvaranju postavke reče da se ovakvog sadržaja ne bi postidjeli ni Njujork, Pariz, Madrid i zaista je tako. O Vrletovoj strasti pisali su naširoko ne samo domaći nego i mnogi svjetski mediji, a sa nama je odlučio da podijeli zanimljive anegdote na putu ka pribavljanju svih tih predmeta.

Sve je, kaže, počelo 1987. godine kada je u Rukometni klub Borac došao legendarni Iztok Puc, od kojeg je dobio prvi dres. I tako je krenulo, manje-više spontano. Vrhovac je u to vrijeme trenirao rukomet, ali se interesovao i za posao fizioterapeuta, poziv koji mu je kasnije otvorio mnoga vrata. Harizmatični kolekcionar u potpunosti se posvetio svojoj strasti početkom novog milenijuma, kada je dobio posao u Kataru i tamo ostao punih 14 godina.

Doha je već tada postajala Meka za velike sportske događaje pa je Vrhovac praktično u komšiluku imao priliku da sretne najveće sportske zvijezde. Širok osmijeh, najčešće preporuka nekog od prijatelja, kao i album sa fotografijama i potpisima već “ulovljenih” superstarova bili su sigurna ulaznica pri prvom kontaktu sa novom “metom”.

Uvijek ističe da mu je legendarni Bora Milutinović namjestio mnogo situacija i vječno mu je zahvalan šta je sve učinio za njega. Bilo je priznaje i negativnih iskustava, ali na njegovu sreću jako malo. Mnogo više je onih pozitivnih pa danas kaže da mu je osim predmeta najveća satisfakcija što je upoznao na stotine vrhunskih sportista i sa mnogima od njih ostao u kontaktu i dan-danas. Sa nama je podijelio nekoliko najzanimljivijih susreta.

Tetovaža koja je raznježila Noleta

Sa najboljim teniserom svijeta Vrhovac druguje već šest godina. Novak Đoković je 2015. godine prvi put odabrao Dohu za start sezone, a Vrle to nije želio da propusti. Preko Nenada Zimonjića sa kojim je dobar prijatelj došao je do Noleta, iako trenutak nije bio baš najbolji. Srpskog tenisera u četvrtfinalu je savladao Ivo Karlović, ali je veliki šampion i pored toga u foajeu hotela strpljivo potpisivao autograme i fotografisao se sa fanovima. Vrhovcu je dao punu kesu opreme, kao i potpisan reket za Boru Milutinovića, koji je u tom trenutku bio na Novom Zelandu. Iduće godine ponovo su se sreli i tada je palo jedno veliko obećanje.

- Imao sam kačket sa njegovim znakom, ali i znakom Rolan Garosa. Malo smo popričali, izrazio sam nadu da će se dokopati i toliko željenog trofeja u Parizu, a on mi je tražio kačket, potpisao ga i stavio smajli. Tada sam mu obećao da ću, ako on osvoji Rolan Garos istetovirati njegovo ime, a on se nasmijao ne vjerujući da ću to zaista uraditi - priča Vrhovac.

Kao što je poznato, Novak je ispunio svoj zadatak pa je uslijedio novi susret na Olimpijskim igrama u Riju. Deset puta bolniji nego onaj poslije poraza od Karlovića. Huan Martin del Potro raspršio jer Novakov san o zlatnoj medalji u prvom kolu. Plakali su svi kojima je Nole u srcu, baš kao i Vrhovac. Zbog delikatnog trenutka odustao je od svoje namjere, ali se veliki šampion pojavio dva dana kasnije u olimpijskom selu da bi pozdravio srpske sportiste i poželio im sreću.

- Tada sam odlučio da aktiviram svoj zadatak. Došao sam na lice mjesta i podsjetio ga na dogovor. On mi je govorio da sam lud, da mu je neugodno, ali ja nisam odustajao. Potpisao mi se na ruku, a ja sjeo u taksi i otišao u prvu tatu radnju. Poslao sam fotografiju Zimonjiću, on Noletu. Nisu mogli da vjeruju. Ponovo smo se sreli u Dohi u januaru 2017. godine, on je fotografisao i priznao da mu je jedno od najdražih, da tako kažem priznanja - prepričava Vrhovac.

Šeikov najskuplji dar

Vrhovac je tokom boravka u Kataru masirao jednog šeika sa kojim je vremenom postao i prijatelj. Često su pričali o fudbalu, ispitivao ga je ko mu se više dopada Lionel Mesi ili Kristijano Ronaldo, a Vrhovac odabrao Argentinca.

- Znao je da sam kolekcionar i jednom mi je poslije masaže dao poklon u kesi. Dešavalo se to i ranije pa sam mu se zahvalio i krenuo, a on me je pitao hoću li da je otvorim. Rekao sam da hoću i otvorio, kad tamo dres i kopačka Lionela Mesija uz sertifikat da je kupljen na humanitarnoj aukciji. Šeik je dao dosta novca za to i onda mi poklonio. Nisam mogao da pronađem riječi kako da mu zahvalim. Mesija sam sreo pet puta i imam mnogo uspomena, ali me je ovaj šeikov gest i te kako dirnuo - priznaje Vrhovac.

Suze koje objašnjavaju božanstvo

Povratak u Banjaluku z stalno iz Katara 2014. godine bio je sve samo ne obično putovanje. Trebalo je u jednom letu donijeti sve što je skupljao prethodnih 14 godina. One najvrednije uspomene spakovao je u pet ruksaka i pokušao da ih unese sa sobom u avion, dok je za ostatak prtljaga koji je dobrano premašivao dozvoljenu količinu i težinu platio paprenu cijenu. Međutim, ni ruksaci nisu mogli sa njim u avion. Ispriječila se stjuardesa, a Vrhovac ni manje ni više nego pozvao kapetana. Prišao mu je namršteni italijanski pilot pitajući u čemu je problem, a Vrhovac poslije nekoliko sekundi razgovora izvukao keca iz rukava.

- Pitao sam ga odakle je, a on je rekao da je iz Napulja. Naravno, iduće pitanje je bilo upućeno da li navija za Napoli, a on je ozarenog lice pričao kako je to najbolji klub, a Dijego Maradona najbolji ikada. Onda sam mu rekao da ima čast da vozi najskuplji prtljag u svojoj karijeri i daću mu nakon slijetanja u Beograd pokazati nešto što bi svaki navijač kluba podno Vezuva želio da ima. Pustio me je da uđem, vidjevši da sam uporan i rekao da ne izlazim iz aviona kada sletimo. Tako je i bilo. Tokom leta sam našao potpisan Maradonin dres iz Napolija, a kada sam mu ga pokazao, nastala je jedna od najupečatljivijih scena mog života. Počeo je da se smije i plače u isto vrijeme, nije mogao da vjeruje šta ima u rukama. Sve to uz blijedi pogled njegovog kopilota iz Šri Lanke, koji nije znao šta je to toliko posebno. Još kada sam mu pokazao svoje fotografije susreta sa pokojnim Dijegom i potpisan dres sa njegove oproštajne utakmice, zagrlio me i bukvalno bio van sebe. Objasnio sam mu i da mi je Maradona dao dres sa posljednje utakmice rekavši da ću ga ja bolje čuvati od njega... Napravio je desetak fotografija, stisnuo mi ruku i poželio sreću - prisjeća se Vrhovac.

Čekanje Doktora se isplatilo

Vrhovac odlično pamti i susret sa legendom motociklizma Valentinom Rosijem. Prvi susret su imali tokom treninga za Veliku nagradu Katara i tom prilikom mu je čuveni Doktor rekao da dođe u hotel da bi mu dao majicu.

- Tako je i bilo, otišao sam odmah u lobi hotela i pozdravio Valentina kada je prolazio. Otišao je u sobu i mislio sam da će mi odmah donijeti majicu, ali to se nije desilo, Popio sam jednu kafu pa drugu, vodu, sok, ma ne znam više ni šta nisam, a njega nije bilo. Međutim, bio sam uporan kao mazga. Konačno, ukazao se ispred mene kada je krenuo na večeru. Pitao sam ga: “Pa dobro, gdje je majica”, a on me onako začuđeno pogledao i uzvratio: “Da li je moguće da čekaš majicu osam sati”? Klimnuo sam glavom, a on je otišao u sobu i donio mi majicu - rekao je Vrhovac.

Čekanje se i te kako isplatilo.

- Sljedeće godine ponovo sam došao u hotel, javio mu Se, a on jednom od članova svog tima rekao da im dam broj pasoša i podatke kako bih mogao da posmatram trku iz njegovog boksa. Nisam mogao da vjerujem. Iskreno, nisam ni gledao trku, bio sam fasciniran okruženjem, motorima, svim tim monitorima, tehnologijom... Neprocjenjivo - naglasio je Vrhovac.

“Humanitarna” rukavica

I priča o rukavici Majka Tajsona ima veze sa šeikom. On je boravio u Londonu pripremajući se za jednu humanitarnu večeru na kojoj su zvanice mogle da kupe predmete poznatih, a novac išao u humanitarne svrhe.

- Ja naravno nisam bio pozvan na događaj, ali sam bio u hotelu u kojem je odsjeo i Majk Tajson. Sjedio je u lobiju sa nekim prijateljima, a ja sam prišao, predstavio se i zamolio da mi pokloni neki predmet. On je bio vrlo ljubazan, izvadio je iz tobe rukavicu i potpisao je, uz uslov da odem do kutije koja je tu bila postavljena i ubacim nešto novca, pošto je riječ o humanitarnoj večeri. Novac me ne zanima, uspomena je nešto što ostaje i što ima mnogo veću vrijednost od novca - istakao je Vrhovac

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.