Medak: Neka zvona zvone do Velebita VIDEO

G.S.
Medak: Neka zvona zvone do Velebita VIDEO

Medak - Tu podno gorostasnog Velebita, skrasio se Medak. Primiro se u svom miru i tišini. Tišina je ovdje, moj ti brate sve glasnija, kaže onako kroz sjetu, naš domaćin, Mirko Zagorac. Ipak igra mu oko, jer mu je, kaže, drago što nas ponovo vidi. Dodaje kako se puno toga, od zadnjeg susreta, ovdje ipak, promijenilo nije.

„Pa eto, živi se i dalje ponajviše od tih mirovina ili penzija. To su sve ovdje ljudi u godinama. Eto kad sam ja jedan od mlađih. A imam 74 godine. E onda možete zamisliti kako se ovdje živi. A i malo nas je. Počitelj, Medak, Papuča i Kruškovac broje tek četrdesetak stanovnika. Toliko nas bar zimuje ovdje." kaže Mirko Zagorac.

Naš domaćin ovdje je ujedno i predsjednik Mjesnog vijeća, politički je aktivan i posvetio se borbi za bolji život Srba u selima podno Velebita.  Nije mu lako, vidi se, ali odustati, veli neće.

„Nastojim koliko god to mogu da se više poradi na boljim uslovima života ovdje, da nekako ljudima olakšam da lakše dočekaju smrt.  Gledajte, to je tako ovdje, ovdje nema djece, nema dječjeg plača, nema škole, ovo ovdje je kao put slonova, ovdje ljudi dođu u poznim godinama samo da umru. Tako je to. Sve je ovdje borba. Da bi čovjek nešto napravio, mora kroz trnje gaziti. Sarađivati moraš sa svima. Više puta moraš ići u Gospić, moljakati, truditi se, boriti se za svaki metar puta" u grču priča Zagorac. 

I sam se kaže pet godina borio, po povratku iz izbjeglištva da mu se obnovi kuća. Vratio  se u Medak 2000. godine, nakon što mu je žena umrla. Kuća mu je bila minirana. Sve je bilo uništeno. Nije bilo krova. Ipak pomoć je stigla.

„Pomogli su nam ponajviše SDSS i Srpsko narodno vijeće. Pomogli su nam da se struja uvede ovdje, voda, putevi urede, ali eto i sada ima tu 17 domaćinstava  nadomak Mrđenovca, koji pola Like napaja, a oni nemaju vodu" kaže  naš domaćin.

Nada i vjera ipak umiru posljednji, zbori Mirko. A još je čini se samo vjera ta koja nas napustila nije, stegnutog grla govori Mirko Zagorac. Manastir je tu, kaže, da Ličane pod svoje skute primi, da ih sa obje ruke prigrli.  I tako je to ovdje vijekovima, velii Dragan Mihajlović, paroh Gospićko smiljanski.

„Još krajem sedamnaestog vijeka, mitropolit Atanasije Ljubojević, došao je ovdje u Medak, osnovao eparhijski dvor, koji je izgrađen 1695 godine. Imamo podatke da je na ovom prostoru ranije bio drveni hram,  istina na jednoj drugoj lokaciji,  te za ovaj, na ovom mjestu, iz 1724. godine, koji je kasnije obnavljan, a osveštao ga je Teofan Živković 1824 godine. Hram je i tokom posljednjih ratova skrnavljen, ali i danas sa njega zvone zvona, veli jerej Dragan Mihajlović napomenuvši da je ovdje najveselije znalo biti upravo na Ivanjdan.

Tada u Medak dođe foklor, „KUD Krajina" iz Beograda,  Božo Travica protjera konje kroz selo, a sa svih se strana  skupe Ličani, dođu u svoj rodni kraj. Sve nas je, sve ovo što se dešavalo zadnjih godinu dana poremetilo, veli Dragan Mihajlović,  napomenuvši da će i pored svega na Ivanjdan ovdje sigurno biti lijepo vjerujući da će se mještani ovog prelijepog mjesta podno Velebita, ipak skupiti na Ivanju.

U manastiru Medak se danas nalazi krst, koji je osveštan kod jame Badanj, prilikom ovogodišnjeg obilježavanja stradanja Srba u logoru Jadovno. Naime, vlasti Karlobaga nisu dozvolile da se ovaj krst nađe kod jame Badanj na Velebitu, tako da je na kraju završio u Manastiru. Tu će, eto čuli smo biti do daljnjeg. A tu će uprkos nedaćama svim, vijekovima odzvanjati zvona sa zvonika manastirskog. Neka se čuje do Velebita, neka zvoni neka odjekuje, kazaše na kraju priče u ovm dijelu Like prkosne, u kojem našu reporterersku ekipu i ove godine srdačno dočekaše, kao svoje najrođenije, jer Lika ti je to moj ti brate, prenosi ELTA TV

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana