Ko je stvarno počeo rat u BiH?

Darko Momić
Ko je stvarno počeo rat u BiH?

Kao neformalni dan početka “tragičnog sukoba u BiH” tokom devedesetih godina prošlog vijeka uzima se 6. april 1992. godine. Pri tome se u potpunosti zanemaruju brojni oružani incidenti, napadi na pripadnike JNA kao tada jedine legitimne vojne sile i artiljerijska granatiranja sa teritorije Hrvatske u kojima su pale i prve civilne žrtve rata u BiH, počinjena prije tog datuma i prije “zvaničnog” početka rata.

Prva civilna srpska žrtva proteklog rata bila je Anka Zec (1934) iz Kozarske Dubice koja je život izgubila 3. septembra 1991. godine u dvorištu porodične kuće tokom žestokog granatiranja teritorije ove opštine sa područja susjedne Hrvatske Dubice. Njena kćerka Vesna Zec u vrijeme pogibije majke bila je na svom radnom mjestu ljekara u dubičkom Domu zdravlja. Ona se za “Glas Srpske” prisjeća da je tog tada od ranih jutarnjih časova počelo granatiranje Kozarske Dubice i da su se oni u bolnici organizovali za doček ranjenih i žrtava.

- Čim mi je javljeno, sa vozačem i sanitetskim vozilom sam otišla kući. Nažalost, majka je već bila podlegla i jedino što mi je preostalo bilo je da je zbrinem i prevezem u mrtvačnicu - kaže doktorica Zec.

Ona se poslije majčine pogibije i sahrane prijavila kao dobrovoljac i naredne četiri godine provela na mjestu komandira saniteta 11. dubičke brigade Vojske Republike Srpske. Ono što je i danas boli, pored bola za izgubljenom majkom, jeste što niko nikada nije odgovarao za taj zločin i ubistvo civila na kućnom pragu.

- Meni je bilo jako teško da pokrenem taj proces, da dajem izjave, idem na ispitivanja i da ponovo sve to proživljavam pored svega sa čim sam se susretala u ratu. Kada sam kasnije skupila snage i htjela da to uradim, advokati su mi rekli da je za to kasno i da je slučaj zastario - kaže doktorica Zec.

Ona dodaje da je njena mlađa sestra Nataša u vrijeme majčinog stradanja studirala srpski jezik i književnost na univerzitetu u Prištini, na koji se prebacila iz Sarajeva koje je morala da napusti u predvečerje rata.

- Nisam joj rekla da je majka poginula, već da je teško bolesna i da bi trebalo da dođe kući, ali ona je usput u medijima saznala za njenu pogibiju. Majčina smrt ju je jako pogodila, kao i našeg oca Savana koji je zapao u depresivno stanje i nikada se nije do kraja oporavio. Poživio je do 2005. godine, ali majčina pogibija ga je pokosila i on nikada više poslije toga nije bio isti čovjek - prisjeća se doktorica Zec koja danas radi kao neuropsihijatar u dubičkom Domu zdravlja.

Septembar '91.

Samo desetak dana poslije toga, preciznije 15. septembra, ponovo od granate ispaljene iz Hrvatske, u mjestu Klakar kod Bosanskog Broda stradao je Vojislav Goranović, tehnički direktor preduzeća “Gramat” iz tog mjesta.

Tog stradanja prisjeća se predsjednik Udruženja za traženje zarobljenih boraca i nestalih civila Brod Marko Grabovac. On kaže da je Vojislava Goranovića stigla granata onih od kojih je godinu ranije morao da izbjegne iz Slavonskog Broda, u kojem je živio sa suprugom.

- Tih dana, polovinom septembra 1991. godine, gotovo svakodnevno su iz Hrvatske granatirana srpska sela na području Broda, a posebno atari sela Liješća, Vinska, Mala Brusnica i Donji i Gornji Klakar. Od tog granatiranja stradao je i Vojislav Goranović - prisjeća se Grabovac, koji kaže da za taj konkretan zločin niko nije odgovarao, ali da odgovorne za brojne zločine nad srpskim civilima na području Broda polako stiže ruka pravde.

Prve civilne žrtve u tadašnjoj Bosanskoj Gradišci stradale su 21. septembra 1991. godine usljed bjesomučnog granatiranja iz Hrvatske. Živote su tog dana izgubile Almasa Bilić, Štefica Savić i Marica Malešević, a dva mjeseca poslije toga velika tragedija o kojoj se jako malo zna i još manje govori zadesila je porodicu Vlade Klindžića iz Gradiške. Od granate iz Hrvatske 28. decembra 1991. godine stradao je njegov tada devetogodišnji sin Vedran.

Pored tih stradanja i ljudskih žrtava, krajem 1991. i u prvom tromjesečju 1992. godine na području BiH zabilježen je veliki broj oružanih incidenata i napada na kolone JNA, uglavnom od strane pripadnika Zbora narodne garde Hrvatske. Jedan od takvih napada “zenge” su izvele 18. septembra u klancu Studena Vrila kod Posušja kada je iz zasjede napadnuta kolona JNA i ubijen stariji vodnik, Slovenac Vojko Čeh. Prije napada i razaranja hercegovačkog sela Ravno u dubrovačkom zaleđu od strane JNA, koje se skoro tri decenije pogrešno navodi kao prvi ratni zločin nehumanog razaranja, kolonu pripadnika JNA koja je marševskim korakom prolazila kroz to selo 1. oktobra iz dobro pripremljene zasjede napali su pripadnici Hrvatske vojske i ubili su na začelju kolone 14 vojnika i starješina JNA. Poslije nekoliko dana jedinice JNA vratile su se u Ravno da izvuku pobijene vojnike i oficire i tokom žestokog sukoba razoreno je pomenuto selo, a hrvatski vojnici natjerani da napuste teritoriju BiH.

U novembru i decembru 1991. godine hrvatski diverzanti minirali su željeznički most u tadašnjem Bosanskom Šamcu, čime je obustavljen saobraćaj preko tog mosta. Nedugo potom, digli su u vazduh stub električnog dalekovoda u mjestu Lugovi na području šamačke opštine, a krajem decembra uništili su i dalekovod na potezu Tuzla - Đakovo.

Agresija na Brod

Oružani napadi, granatiranja i incidenti kulminirali su početkom 1992. godine, pa je krajem januara te godine u mjestu Pudin Han kod Ključa u napadu muslimanskih vojnih formacija na konvoj JNA ubijeno sedam vojnika. Početkom marta izvršena je agresija Zbora narodne garde na opštinu Bosanski Brod, a podršku u nasilnom preuzimanju vlasti i kasnijim zločinima nad srpskim civilima pružali su im pripadnici Hrvatskih oslobodilačkih snaga (HOS) i Hrvatskog vijeća odbrane (HVO), te Patriotske lige, “Zelenih beretki” i Muslimanskih oružanih snaga. Samo nekoliko dana prije agresije, tačnije 29. februara, od granate ispaljene iz Hrvatske u mjestu Koraće na području Broda poginuo je Simo Aleksić.

Prvi ratni zločin u BiH počinjen je 26. marta te godine u Sijekovcu, kada su pripadnici 108. brigade ZNG prešli preko Save i u sadejstvu sa muslimansko-hrvatskim paravojnim formacijama toga dana i sutradan ubili 46 civila - žena, djece i staraca u Sijekovcu. Proces protiv odgovornih za zločin u Sijekovcu pokrenuo je Haški sud, koji je 2006. godine predmet ustupio Tužilaštvu BiH, a rezultat je da je za ovaj zločin do sada procesuiran samo Zemir Kovačević. On je osuđen na desetogodišnju zatvorsku kaznu za ubistvo samo dva srpska civila, ali niko od njegovih nadređenih nije osuđen za ovaj zločin.

Samo dan prije zločina u Sijekovcu u Bosanskom Brodu su pripadnici hrvatskih i muslimanskih paravojnih formacija ubili Momira Martića i njegovog oca Andriju, te njihovog gosta Duška Dujanića, a ranjena je Andrijina supruga Merima. Prethodno je miniran kafić Andrije Mandića, a članove njegove porodice i njihove goste vojnici su izveli iz kuće i natjerali da trče pa potom pucali u njih.

Početkom aprila već su počeli ozbiljniji napadi raznih paravojnih jedinica na srpska naselja, a prvi je bio napad na srpska sela Donji i Gornji Malovan na kupreškoj visoravni koji su izvele hrvatske snage uz podršku crnokošuljaša iz HOS-a i HVO-a. Od 3. do 7. aprila, kada su jedinice JNA pod komandom pukovnika Slavka Lisice izvele kontranapad u Kupresu i okolini, ubijeno je 57, a kao nestalo se još vodi 17 Srba. U isto vrijeme, a uporedo sa agresijom na Bosanski Brod hrvatske i muslimanske snage počele su da čine zločine i na području Dervente, pa je u mjestu Kostreš 3. aprila ubijen starac Jovo Aleksić (1926), a dva dana kasnije i Anđa Strinić (1918). Nisu mirovali zločinci ni na drugom kraju BiH, jer su pripadnici Patriotske lige u mjestu Sapna na magistralnom putu Zvornik - Tuzla 4. aprila zapriječili prolazak koloni vozila JNA, a u razmjeni vatre stradao je zastavnik JNA Mika Stanojević. Posljednji zločin kojim je ugašena nada da ratni plamen u BiH neće buknuti bilo je ubistvo srpskog milicionera Pere Petrovića koga su u noći između 4. i 5. aprila 1992. godine u napadu na Stanicu milicije Novo Sarajevo ubili pripadnici “Zelenih beretki”.

Patriotska liga

Ovo su samo neki od brojnih incidenata u kojima su se na meti muslimanskih i hrvatskih paravojnih jedinica našli srpski civili i pripadnici JNA kao tada jedine legalne vojske u BiH, a koji su se dogodili prije neformalnog početka rata 6. aprila 1992, kada su zapadne zemlje formalno priznale nezavisnost BiH na osnovu referenduma održanog 29. februara i 1. marta bez saglasnosti srpskog naroda i njegovih političkih predstavnika.

U prilog raskrinkavanju lažnih tvrdnji o borbi golorukih Hrvata, a prije svega Bošnjaka protiv “agresorske JNA” svjedoče dokumenta SDA i tzv. Armije RBiH, koja su u posjedu “Glasa Srpske”, u kojima se govori o ulozi i snazi Patriotske lige, “Zelenih beretki” i drugih paravojnih jedinica prije 6. aprila 1992. godine.

- Nakon formiranja Savjeta za nacionalnu odbranu pri SDA u JUNU 1991. godine, počinje rad i po vojnim pitanjima. Ubrzo se formira Patriotska liga kao organizovana vojna organizacija s ciljem otpočinjanja vojnih priprema za odbranu od agresora i mobilizaciju pojedinaca i institucija za odbranu suverene RBiH. Procijenjeno je da ukupne snage PL na Sandžaku i Kosovu broje oko 80.000 pripadnika, s tim da je oko 25 odsto njih naoružano lakim naoružanjem - navodi se u strogo povjerljivim dokumentima Uprave bezbjednosti Armije RBiH.

Da su se Bošnjaci organizovalo pripremali za rat i krvoproliće svjedoči i pravilnik kojim se uređuje pitanje priznavanja statusa pripadnika Udruženja boraca “Bosnae - Zelene beretke” od 1. oktobra 1996. godine koji je takođe u posjedu našeg lista. U pravilniku se navodi da pravo pripadnosti imaju svi građani BiH koji su se udruženju priključili od 30. aprila 1991. godine do formiranja Armije RBiH. Najviši status prema tom pravilniku imaju “organizatori” u koje se ubrajaju “oni koji su djelovali u ilegali i učestvovali u nabavci naoružanja i sredstava veze od 30. aprila 1991. do 5. aprila 1992. godine”.

O tome ko se organizovano pripremao za ratne sukobe na prostoru BiH govore brojni incidenti u kojima su se na meti muslimanskih i hrvatskih paravojnih jedinica našli srpski civili i pripadnici JNA kao tada jedine legalne vojske u BiH, a koji su se dogodili prije neformalnog početka rata 6. aprila 1992. kada su zapadne zemlje formalno priznale nezavisnost BiH na osnovu referenduma održanog 29. februara i 1. marta bez saglasnosti srpskog naroda i njegovih političkih predstavnika. Prva civilna srpska žrtva proteklog rata bila je Anka Zec (1934) iz Kozarke Dubice koja je život izgubila 3. septembra 1991. godine u dvorištu porodične kuće tokom žestokog granatiranja sa područja susjedne Hrvatske Dubice, a to je bio samo početak...

Ludvig Pavlović

U napadu na kolonu JNA u mjestu Studena Vrila kod Posušja, u kojem je stradao stariji vodnik Vojko Čeh, u razmjeni vatre poginuo je Ludvig Pavlović, jedan od pripadnika ustaške terorističke grupe poznate kao “bugojanska grupa” koja je 1972. godine iz Australije ubačena u Jugoslaviju s namjerom da podigne ustanak. Jedna od elitnih jedinica Hrvatskog vijeća odbrane u BiH kasnije je nosila naziv Postrojba za posebne namjene “Ludvig Pavlović”.

Srpski svat

Najpoznatiji predratni zločin je ubistvo srpskog svata Nikole Gardovića ispred Stare crkve na Baščaršiji koje je 1. marta 1992. godine počinio kasniji komandant 9. brdske brigade Armije RBiH Ramiz Delalić Ćelo.

Uprkos kasnijem javnom priznanju tog zločina, on nikada nije kažnjen. Delalić je ubijen u kriminalnom obračunu 27. juna 2007. godine.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana