Kako su velike sile u posljednjih 140 godina krojile sudbinu ovdašnjih naroda: Zemlje Kvinte drže Balkan na aparatima zbog Rusa i Srba

Naime, granice na Balkanu i interesi velikih sila nad malim balkanskim narodima, onako kako su “skrojene” 13. jula 1878. godine na Berlinskom kongresu, projektuju se konstantno sve do danas, a posljedice su često krvave i užasne. I ne samo to, spoljna, a i unutrašnja politika svih balkanskih zemalja konstantno je pod jakim uticajem tih moćnika koji ne dozvoljavaju homogenizaciju naroda sa ovih prostora, a pogotovo ne srpskog. Status kvo i konstantno održavanje nesređenog i eksplozivnog stanja im odgovara, jer na taj način sprovode političku i fizičku kontrolu ovih prostora, a sve da bi bilo spriječeno srpsko jedinstvo, eliminisan ruski uticaj, ali i obezbijeđeno sopstveno strateško prisustvo na Balkanu. I to je, nažalost, jedno permanentno stanje koje traje 140 i kusur godina.

Crtanje granica

Berlinski kongres, na kojem je revidiran Sanstefanski mirovni ugovor, zaključen poslije rusko-turskog rata, završen je 13. jula 1878. godine. Srbija i Crna Gora su tada teritorijalno “zaokružene”, a Austrougarska je dobila pravo da anektira područje današnje BiH. Velikoj Britaniji je dato pravo da okupira Kipar. Kavkaz je pripao Rusiji, a Rumunija je postala nezavisna.

Istoričar iz Novog Sada Dejan Mikavica podsjeća kako se srpski narod na prostoru BiH tada borio za nacionalno oslobođenje, ali i da taj cilj nije ostvaren.

- Međutim, ostvaren je drugi, to je međunarodno priznanje nezavisnosti Srbije. I ona se tada našla u situaciji da se morala oslanjati na bečki dvor. Bila je primorana da računa na austrougarske predstavnike koji su bili u Berlinu i nije mogla da dobije ništa više od određenog teritorijalnog proširenja na manje oblasti i tog međunarodnog priznanja nezavisnosti - kaže Mikavica.

Rezultat je bio to da zvanična politika Srbije na čelu sa knezom Milanom Obrenovićem nije više bila rusofilska te postaje austrofilska sve do, uz manja odstupanja, 1903. godine, kada je u majskom prevratu na vlast došla dinastija Karađorđević.

Inače situacija koja je prethodila Berlinskom kongresu bila vrlo kompleksna, ali i veoma bitna za shvatanje političkih procesa koji se danas odvijaju na ovim našim prostorima. Pokazalo se kako je tada utvrđeno pravilo da o sudbini malih naroda sa prostora Balkana odlučuju velike sile u skladu sa svojim trenutnim geostrateškim planovima i ciljevima.

Zdrav razum

Prema riječima istoričara Miloša Kovića, rat u kojem su se sukobile Turska i Engleska i njihovi saveznici s velikom carskom Rusijom definisao je konflikt koji i danas traje i čija je suština uticaj Rusije u Evropi, a naročito na Balkanu.

S druge strane, kako kaže, postojao je i jasan interes Austrije. Pošto je protjerana s njemačkih prostora, nova imperija nije imala gdje da se širi nego prema Balkanu. Kako Austrija nije osnivala kolonije u prekomorskim zemljama, njeni političari su Balkan s dominantno slovenskim stanovništvom shvatili prirodnom pozornicom za ostvarenje svojih geopolitičkih ambicija - ako ni zbog čega drugog, onda da bi održali korak s drugim velikim silama.

- Ova politika nosila je klicu sukoba s Rusijom. Zdrav razum bi austrijskim političarima nalagao da ne podstiču nacionalizam na Balkanu, međutim, zdrav razum nikada nije predstavljao jaču strana Beča. Ipak, na tom putu ozbiljnu prepreku predstavljala je Rusija, koja je polagala pravo na interese u tom dijelu Evrope - objasnio je Ković.

Svi ključni dogovori između velikih sila postignuti su prije Berlinskog kongresa. To je bio čitav niz tajnih sporazuma, a centar pregovora bio je London. I prije dolaska u Berlin, Velika Britanija i Rusija su se sporazumjele da će Bugarska biti podijeljena na nekoliko dijelova. Britancima je bilo stalo da Ruse potisnu što dalje od Carigrada, od mora.

Takođe, Britanija je vršila pritisak i samo je čekala tursko “da” za iskrcavanje na Kipar. Austrougarska je prije kongresa obezbijedila podršku ne samo Britanije nego i Rusije za “ulazak” u BiH. Ostalo je pitanje izlaska Crne Gore na more. Rusija je htjela da Crna Gora izađe na more i računalo se na Bar, dok su Austrougarska i Britanija u tome vidjele izlazak Rusa na Jadran.

Eksperimenti

Velike sile, prema riječima Kovića, tada nisu htjele da saslušaju slovenske balkanske zemlje upravo zbog toga što je kongres i sazvan da bi se “obuzdale” ambicije Rusije, kako su to vidjeli Englezi, Austrijanci i Nijemci.

Šta se poslije desilo, manje-više je poznato. Austrougarska je krenula u eksperiment stvaranja nove bosanske nacije. U okvire bosanske nacije je trebalo da uđu i pravoslavci i muslimani i katolici. Srpsko ime i srpski jezik bili su zabranjeni u javnoj sferi. Taj eksperiment je potrajao od 1881. do 1903. To je bilo doba Benjamina Kalaja, ministra finansija u Beču i nekrunisanog kralja BiH.

I Srbija je morala da svoj spoljnopolitički program, a to su oslobođenje i ujedinjenje, prilagodi interesima velikih sila. A kakvi su oni bili možda se najbolje može shvatiti iz pisma lorda Solzberija, u kojem on kaže da “Englezi ne smiju da dozvole stvaranje velike slovenske, odnosno srpske države od Pirota do Jadranskog mora, jer će ona poslužiti kao uporište Rusije”.

I to se pokazalo kao konstanta britanske politike sve do Prvog svjetskog rata. Austrougarska je imala isti stav, jer je Beč smatrao da bi “velika” srpska država na Balkanu koja bi obuhvatila Srbiju, Crnu Goru i BiH bila ozbiljan regionalni konkurent i blokirala bi bilo kakvu mogućnost austrijskog napretka dalje na jug.

- Dakle, austrijski cilj bio je da oslabi Srbe okupirajući BiH i stvaranjem garnizona u Sandžaku te odvojenim diplomatskim odnosima sa Srbijom i Crnom Gorom. Dakle, rezultat Berlinskog kongresa bio je da većina balkanskih Slovena ostane pod kontrolom stranih sila. To je, naravno, štetilo Rusima i onima koji su podržavali panslavističku ideju - a potkopavanje te ideje zadovoljilo je Britance i dovelo do toga da Austrijanci mogu da ohrabruju završetak između balkanskih država, čime se slabi svaki osjećaj jedinstva - kaže Ković, naglašavajući kako je i danas odnos snaga gotovo isti.

Klipovi razdora

Član Srpske akademije nauka i umjetnosti istoričar Ljubodrag Dimić kaže da su velike sile nakon tog kongresa jednom agresivnom i ultimativnom politikom iskočile iz tog nekog sređenog stanja koje je sporazum trebalo da uspostavi.

- Velike sile su započele sa beskrupuloznom borbom za novu preraspodelu uticaja u Evropi i ona će kasnije direktno voditi ka Velikom ratu, drugim rečima biće napušten mir i doći će do agresivnosti koja će se manifestovati kroz celi 20 vek. U svemu tome prednjačila je Nemačka - istakao je Dimić.

Sve to vrijeme, prema riječima ovog akademika, Srbija i srpski narod su bili primorani na ustupke te je bila sputavana i osuđivana svaka pomisao srpskog ujedinjenja.

- Drugim rečima, te velike sile su bile suprotstavljene takvim interesima Srbije i one su se najdirektnije mešale u unutrašnje stvari. Nažalost, Balkan je i danas u neku ruku vraćen na stanje s kraja devetnaestog vijeka. Mislim da se ovi prostori permanento drže u takvom stanju i ne dozvoljava se dovršetak misije okupljanja malih balkanskih naroda. Te 1878. godine Srbija nije izašla ni iz tog islamskog civilizacijskog kruga. Vi u Banjaluci to najbolje osetite i znate. I velike sile to nikada neće dopustiti. Stalno se ubacuju klipovi koji sprečavaju napredak srpskog naroda. Jednostavno, Zapad neće pustiti Balkan balkanskim narodima - naglasio je Dimić.

U čitavoj ovoj priči, kako kaže, bitno je spomenuti i ulogu Rimokatoličke crkve, koju su te moćne sile upotrebljavale za suprotstavljanje pravoslavlju i srpstvu.

- Ako tome dodamo i drugi element, a to je komunizam, koji je išao na razaranje nacija, onda smo bili u situaciji da čitav taj dvadeseti vek bude košmaran - rekao je Dimić.

Saveznici

Slično mišljenje dijeli i politički analitičar i istoričar iz Beograda Čedomir Antić, naglašavajući kako zemlje Kvinte SAD, Velika Britanija, Francuska, Njemačka i Italija, na Balkanu promovišu princip po kojem ono što je dozvoljeno Albancima nije i Srbima.

- Albanci dobijaju nezavisnu državu, a Srbi to ne mogu dobiti na prostorima BiH. Albanci dobijaju konstitutivnost u Makedoniji, a Srbi gube u Hrvatskoj. Veliki pritisci su i u BiH. Da nisu u pitanju muslimani, već protestanti ili katolici, verovatno bi Srbi izgubili suverenitet još devedesetih godina. Oni danas sve ove državice održavaju na aparatima, samo da srpski narod ne bi dobio svoja prava, ali i muslimani svoju državu - kaže Antić.

Podsjeća na jednu od izjava bivšeg američkog diplomate Ričarda Holbruka, koji je jednom prilikom rekao da “ono što je zakonito u Americi, ne mora da bude i u Srbiji”, ali i na bivšeg državnog sekretara SAD Vorena Kristofera, kojem su građani Srbije klicali: “Kristofere Lucifere”, a koji je govorio da ne može dati spisak šta to SAD žele od Srbije, pošto Beograd mora da sluša bespogovorno.

- Ali, pogledajmo Crnu Gore, gde nije bilo ni genocida, ni ratova. Postoji jedan veštački izgrađeni identitet koji je nametnut silom, upravo od strane tih veliki sila. Ni tamo Srbi nemaju nikakva prava. Izgleda da je zemljama Kvinte najvažnije da nema ćirilice, da se crkva ne zove srpska i nema trobojke. Zato i čuvaju malog Norijegu, koji je izašao iz Brozovog i Miloševićevog šinjela - istakao je Antić.

Kako je objasnio, najveći problem srpskog naroda je što živi “blizu” velikih sila, koje ne dozvoljavaju Srbima ona prava, koja recimo imaju Austrijanci.

A šta onda činiti? Prema mišljenju Antića, Srbija i Srpska treba danas da se oslanjaju na razlike koje vladaju među velikim silama, jer postoje zemlje Evropske unije koje ne prihvataju ideologiju globalizma i homonacionalizma koju koriste određeni šovinistički i imperijalistički krugovi, čiji je krajnji cilj da ispostave svoju vlast širom sveta.

- Postoji višegradska grupa, koja možda nije naš istorijski prijatelj, ali oni su danas spremni da čuju i naše zahteve. To su određene patriotske vlasti. Naravno tu je danas i Rusija koja ima određene interese na Balkanu, ali i Kina. Sve te interese mi moramo da prepoznamo i vidimo šta nam odgovara, a šta ne, jer nemamo stalne zaštitnike. I to je donekle naš istorijski blagoslov, ali je i loše, jer smo u proteklom periodu dosta stradali - zaključio je Antić.

Crtanje novih mapa

Ako bi kojim slučajem, u nekoj bliskoj budućnosti, bio održan neki novi skup poput onog u Berlinu 1978. godine, a kada su se okupile najmoćnije sile svijeta iscrtavajući neke nove granice u Evropi i raspodjeljujući zone interesa, postavlja se pitanje šta bi Srbi u tom slučaju mogli dobiti? Istoričari i upozoravaju - vjerovatno ništa, možda čak manje nego što u ovom trenutku imaju, zbog trenutnog odnosa snaga u svijetu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.