Kako slobodu autora odvojiti od njega samog ili šta nam govori slučaj "Basara": Zabrana provokacije vodi u cenzuru

Različite kritike i polukritike često nemaju dodira s umjetnošću, već su vođene drugim strujama. Sadašnjost pokazuje da ipak ne postoji jasna svijest o razdvajanju tvorca od njegovog djela, te da je jedna od najjednostavnijih stvari na svijetu za mnoge, umjesto kritike, odmah preći na uvrede, pravdajući ih ko zna kakvim razlozima. Naravno, pisac stoji iza svojih riječi, ali on je mag koji ih stvara, izmaštava i preoblikuje ih u književnu stvarnost, i njegova mašta nije sva njegova stvarnost, koliko god nekad čitaocu ličilo da jeste.

Shvatamo li pojam provokacije, uvrede, književne stvarnosti i umjetničke slobode? Shvatamo li razliku između stvarnosti i fikcije, između onoga što je pisac napisao, izmislio, stvorio i onoga što su njegovi lični stavovi? Pisac može, a i ne mora da provocira svojim radom, ali, umjesto osuđivanja, ispraznih kritika, možda je malo bolje energiju usmjeriti ka pokušaju razumijevanja i upoznavanja s književnom stvarnošću, na koju, ipak, sami pristajemo izborom knjiga koje čitamo ili da, pak, pokoju nepročitanu knjigu i poštedimo.

Budemo li svaku umjetničku slobodu vagali, zarad odbrane od tuđih riječi kojima se sablažnjavamo, neće li to olako preći u još jedan oblik cenzure ili kulture otkazivanja, u kojoj ono što opstane biva vagano u šablone? Odgovore na ova pitanja možda je najbolje potražiti od samih pisaca, koji svi različito oživljavaju svoje ideje i svoji pisanjem podstiču čitaoce na reakcije, što, na kraju krajeva, i jeste jedna od poenti književnosti.

Provociranje

Književnica Tanja Stupar Trifunović za "Glas Srpske" rekla je da je provokacija u književnim djelima legitiman alat, te da je jedna od svrha same književnosti da provocira, ne bi li čitaoca podstakla na razmišljanje i na preispitivanje stavova.

- Rijetko su književne provokacije uvredljive ako su stvarno književne i ako ih se kao takve i čita, ali sa druge strane često imamo uvrijeđene čitaoce. Pitanje je zašto su uvrijeđeni. Najčešći odgovor je zato što pogrešno čitaju tekst poistovjećujući likove iz knjige sa stvarnim likovima, pogotovo ako se to desi sa nečim što smatraju bliskim, čemu su nabacili oreol idealizacije i svetog. Primjer ovoga je već danima citirani odlomak iz Basarine knjige gdje se pominje Desanka Maksimović. Basara u knjigama inače koristi grotesku, ironiju, sarkazam i voli da "dira" baš u te "neupitne" vrijednosti i nije usamljen po tom pitanju - rekla je ona, dodajući da su slično činili Tomas Bernhard i Danil Harms.

Prema njenim riječima, pisci imaju apsolutno pravo da prave "junake" od drugih pisaca.

- Kada Desanka Maksimović završi u Basarinoj knjizi, ona postaje dijelom fikcije i u tom ključu tekst treba i čitati. Nekom će tekst biti estetski neprihvatljiv, nekom ne, ali to je već stvar ukusa. Smiješno je to snebivanje pred "prostotom" u tekstu u društvu gdje je svakodnevni javni govor prepun verbalnog nasilja, nepoštovanja sagovornika, brutalnosti i vrijeđanja - kazala je ona.

Roman "Kontraendorfin" Svetislava Basare, za koji je dobio NIN-ovu nagradu, a koji je u posljednjih nekoliko dana na meti napada i kritika različite vrste, zbog pojedinih dijelova teksta, objavila je izdavačka kuća "Laguna". Iz "Lagune" su nam jasno naglasili da je sva velika literatura provokativna.

- Provokacije u "Kontraendorfinu" uzburkavaju savremene duhove. Uvek je književnost reagovala na nepravde svoga doba i kao takva izazivala pažnju i često osudu. Što se tiče granica, pisac je slobodan da ih prelazi ili ne prelazi, a posao je izdavača i urednika da procene da li je pređena granica dobrog ukusa, tačnije, da li je u pitanju književno delo ili šund. Najčešće se odmah pozna da li je neko dobar pisac po jednoj samo naizgled banalnoj karakteristici primljenog rukopisa: po tome koliko je pismen, koliko poznaje sopstveni jezik i pravopis - rekli su iz "Lagune" za "Glas Srpske".

Iz "Lagune" ističu da je u stvari neobično što je roman sada na meti kritika, iako je objavljen prije šest mjeseci, te da su očekivali reakcije, kako to inače biva sa Basarinim djelima, ali ne i ovakvu buru. Kako kažu, istinski je važno povući granicu između fikcije i realnosti.

- U književnom delu pisac ne iznosi svoje mišljenje, to čini književni junak u svrhu umetničkog oblikovanja stvarnosti, pa prilikom ocenjivanja pojedinih delova ili epizoda treba imati u vidu roman kao celinu i opštu intenciju pisca, ukupnu poruku koju roman šalje i utisak koji ostavlja - smatraju oni.

Ističu da pojam odgovornosti često biva prebačen na samog izdavača, što ponekad ulazi u domen (auto)cenzure.

- Razume se da je jedno objaviti ispovesti kriminalaca i ratnih zločinaca ili antisemitske knjige, a drugo beletristiku, književna dela, koja mogu biti satirična i kritična, ali ne i nepoželjna ili zabranjena zbog svoje kritičke oštrice ili navodne moralne neupripodobljenosti i političke nekorektnosti. Jedno je Hitlerov, a drugo Basarin "Mein Kampf". Kad su u pitanju estetika i sloboda govora, nema mesta za moralnu odgovornost ni pisca ni njegovog izdavača. Da je drugačije, danas ne bismo mogli slobodno da čitamo ni Rablea ni Vijona, ni "Opasne veze" ni "Rakovu obratnicu", pa čak ni originalna Šekspirova dela, koja je u 19. veku jedan ugledni engleski profesor objavio cenzurisana i prilagođena puritanskom ukusu viktorijanske epohe - zaključuju iz "Lagune".

Govoreći o provokacijama, književnik Ranko Risojević navodi da sama riječ provokacija, posrbljena iz latinskog jezika, označava huškanje, izazivanje i čikanje, što stvara različite pristupe samoj riječi. Stoga je, kako kaže, postojana razlika u provokaciji u novinama, knjigama, predstavama, kućama i kafanama.

- Građanska društva su postavila određene brane umjetnicima koji su koristili različite vrste provokacija. Pa je nastala cenzura, pa spiskovi zabranjenih knjiga, za koje smo mislili da su stvar prošlosti, ali vidimo da su sada za bezbrojne grupe neprihvatljive knjige koje su do juče bile u lektiri. Od "Čiča Tomine kolibe", do najnovijeg bisera zaštitnika djece od "Petra Pana". Juče su to bile danas slavne knjige, "Gospođa Bovari", "Ana Karenjina", "Ljubavnik ledi Četerli", "Uliks", sve i danas zabranjene u južnim saveznim državama demokratskih SAD, itd., a kod nas više knjiga u socijalističkom periodu, od kojih je najpoznatija "Vunena vremena". Sve su to velika djela koja su koristila provokaciju kao širenje prostora umjetničke slobode. Sama provokacija je bila suština djela. U njima nije ugrađeno ništa prizemno, pa da se kaže "e, baš to smeta". Djelo bez te provokacije koja je odnos prema društvenim normama ne postoji. "Satanski stihovi" ne postoje bez odnosa prema proroku Muhamedu. Ali taj roman prevazilazi prizemnu idolatriju vjere - kaže Risojević za "Glas Srpske" i dodaje da se danas u svijetu objavljuje na hiljade knjiga koje pokušavaju da ugrade u svoje tkivo provokaciju, ali to se sve svodi na marketinški pristup djelu.

Negiranje

Risojević napominje da mi živimo u feljtonskim vremenima, u kojima nema djela koja šire prostor slobode.

- Kod nas je provokacija "rekla kazala" bilo o živim, bilo o mrtvim poznatim ličnostima. Tu su dobrodošle anegdote koje prikazuju poznate osobe, klasike naše književnosti kao obične ljude. Više se ne može postaviti linija razgraničenja između standardnih kolumni u novinama koje neko piše godinama od romana tog kolumniste. Naprosto, ovo feljtonsko doba negira autora. Već dugo više nema autora, djelo je gotovo kolektivno. Stil se sveo na anegdotske pričice. Najnovija halabuka oko nagrađenog romana Svetislava Basare najviše koristi izdavaču, koji će sada prodati mnogo više primjeraka nagrađene knjige nego što bi inače, jer Basara je značajan srpski pisac, čiju "Famu o biciklistima" često ponovo čitam. Za mene je to jedan od najboljih poslijeratnih srpskih romana. Danas je, nažalost, u njegovim kolumnama najčešća riječ "crven ban", koja se malo pomalo seli i u njegove romane. Takav mu je odnos i prema kolegama piscima, prema kojima se odnosi provokativno bahato. Da li mu to koristi, ne znam - smatra on i dodaje da još manje zna čemu služi ova halabuka.

Ono što Risojević ističe kao poseban problem je nepostojanje nezavisne kritike.

- Kritičari se već opredjeljuju, nema više objektivne, nezavisne kritike. Jedni zastupaju stare pristupe književnosti, ovi mlađi su modernisti, što znači protiv klasičnog pisanja. Nije dobro kada kolege književnici vode kampanju protiv svog kolege i njegovog djela, kao da su oni sami dio tajne policije. Logično bi bilo da brane svog kolegu ako ga napada politika preko svojih tajnih i javnih službenika. Negiranje knjige još nepročitane jeste negiranje književnosti uopšte - zaključuje pisac.

Tumačenje

Kada govorimo o tumačenju slobode izražavanja, stvarnost pokazuje da ona često, takođe, biva zloupotrijebljena i izvrnuta. Književnik Vule Žurić, govoreći upravo o toj slobodi za "Glas Srpske", osvrnuo se i na aktuelnu temu, kako kaže, hajke na Svetislava Basaru.

- To pokazuje koliko može biti opasno kada se zarad sitnih i niskih interesa namerno "polupaju lončići" u tumačenju pojmova društvene odgovornosti i slobode izražavanja, pa se javnost prosto tera da bira stranu između "zdrave sredine" i "bolesnog pojedinca". Ovde je najstrašnije to što su predvodnici komesarsko-malograđanskog "čitanja" navodno spornih pasaža iz nagrađenog romana nesumnjivo uvaženog pisca upravo umetnici, koji sigurno vrlo dobro znaju razliku između književnog izraza i davanja izjave isledniku. Takođe, od aktera književne scene se pre očekuje da objavljene književne tekstove razmatraju kritički, a ne staljinistički, ili rišeljeovski - izjavio je Žurić.

Navodi da se u kontekstu te priče javlja pomisao na jednu drugačiju budućnost, bar što se prostora Srbije tiče.

- Ono što najviše uznemirava, čak i plaši, jeste stvaranje atmosfere u kojoj će se ubuduće u Srbiji tekstovi domaćih pisaca iščitavati isključivo naočarima jedne ili druge Srbije, a grotesknu notu gorkom ukusu u ustima daje saznanje da je reč ne samo o jednoj te istoj dioptriji, nego o jednom te istom okviru ideološko-lukrativnih đozluka. Malo će, dakle, da učitavaju i falsifikuju jedni, potom drugi, a sve vreme će ceh plaćati umetnici i njihova dela. A da taj ceh ne smemo bagatelisati, valjda nam, između brojnih ostalih, dovoljno pokazuju primeri Gistava Flobera i Oskara Vajlda - ističe Žurić.

Vukovski jezik

Izdavač Boris Maksimović iz "Imprimatura" za "Glas Srpske", govoreći o Basari, naveo je da je ovaj književnik poznat po takvom pisanju, podsjećajući na knjige "Kratkodnevnica" i "Mašine iluzija", objavljene u "Glasu srpskom" i napomenuo da je baš u "Mašinama iluzija" slično u književno djelo integrisao priču o Vuku Stefanoviću Karadžiću. Maksimović posebno izdvaja jednu važnu činjenicu kad je u pitanju Basarino pisanje - njegov jezik.

- Postoji jedna činjenica na koju je meni skrenuo pažnju pjesnik Vojislav Karanović, a koja je meni potpuno izmicala. Da, kaže on, jeste, Basara sve to tako govori, ali jesi li primijetio da niko u savremenom srpskom društvu ne drži toliko do Vukovog jezika kao on? Maltene sav njegov vokabular je vukovski i to ne samo kad je riječ o riječima tog vremena koje nije samo Vuk koristio (narodni popečitelji itd.), već bukvalno riječi koje ne možeš tumačiti bez Vuka, "boli me crven ban" i slično tome. Tad sam shvatio zapravo da Basaru ne treba shvatati toliko doslovno već gledati i malo dublje šta on radi. A to i jeste poenta cijelog njegovog djela, preispitivanje i analiza. Isto tako, ne treba ga uzimati ni previše zaozbiljno, ne zato što on to ne zaslužuje, naprotiv, već zato što ni on sam sebe ne uzima pretjerano zaozbiljno, za razliku od silnih drugih književnika koji mu nisu ni do koljena - smatra Maksimović.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.