Herojski Drvar se izdiže iz pepela

Milijana Latinović
Herojski Drvar se izdiže iz pepela

Užurbani koraci koji odzvanjaju glavnom, Titovom ulicom u Drvaru i osmijesi mališana koji stidljivo posmatraju sve one koji su se izdaleka sjatili u ovu povratničku opštinu potvrđuju da život u herojskom gradu nije utihnuo i da vjera u ljepšu i bezbjedniju budućnost još tinja u srcima Drvarčana.

Spuštajući se sa padina Oštrelja prema kotlini u kojoj se skrila ova varoš sa većinskim srpskim stanovništvom teško je i naslutiti sve prirodne ljepote, kulturne i istorijske spomenike skrivene u srcu Drvara, nadaleko poznatog po gostoljubivim domaćinima, čuvenoj kapljici rakije drenje, Titovoj pećini, ali i vojnoj operaciji iz Drugog svjetskog rata Desant na Drvar, koja je ekranizovana.

O herojskom gradu na obali rijeke Unac ispričane su mnoge priče, a neke nove stranice svjetlije budućnosti ovog kraja ispisane su prije nekoliko dana, kada je zahvaljujući pomoći matice Srbije, u koju su uprte oči Srba s ove strane Drine, u ovoj zapadnokrajiškoj opštini otvoren pogon fabrike tekstila “Jumko” iz Vranja.

Među brojnim novinarskim ekipama koje su svjedočile tom za Drvarčane istorijskom danu bila je i ekipa “Glasa Srpske”.

Na prvom koraku u Poslovnu zonu “Mlin” čini se da je tu život stao prije mnogo godina. Samo ruševine svjedoče o minulim vremenima kada je u tom dijelu Drvara sve vrvjelo od radnika, koji su sa svojih deset prstiju prehranjivali porodice.

Na oronulom putu srećemo osnovca Marka, koji noseći pretešku đačku torbu na leđima žuri kući. Bježeći od kiše, ne stiže da nam kaže prezime, a na naše pitanje da nam pokaže put do novootvorene fabrike sa osmijehom odgovara: “Još nekoliko metara samo i vidjećete mnogo ljudi se okupilo. Nikada nije bilo toliko”.

I baš tako, svjetlo na kraju ulice koja vodi kroz razrušena industrijska postrojenja jeste “Jumko”, mala fabrika koja budi veliku nadu.

Zvuk šivaćih mašina, nasmijane Drvarčanke i radna atmosfera ispunjena osmijesima i zadovoljstvom najljepša su slika u ovoj povratničkoj opštini, koja je godinama na marginama bilo kakve pomoći FBiH, kojoj je po Dejtonu pripala. Svaka od 80 žena koje su dobile šansu u ovoj maloj fabrici sa osmijehom ističe da je nova fabrika već preporodila njihov kraj.

- Mladi sada imaju razloga da ostanu u Drvaru, da se žene i udaju i rađaju potomstvo, da naš Drvar vječno živi - poručila je Brankica Dodig, koja je na posao čekala četiri decenije.

Zadovoljstvo ne skriva ni njena koleginica Gordana M., koja dodaje da je razmišljala da ode u inostranstvo, ali da više i ne misli o tome.

- Imam posao i to mi mnogo znači. Sve je lakše kada čovjek ima čemu da se nada - kazala je ona.

Ni stariji Drvarčani, koji su se iz okolnih sela sjatili u grad da dočekaju predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, koji je 29. januara svečano otvorio pogon “Jumka”, ne pamte da se u proteklih četvrt vijeka u Drvaru radilo više, niti da ih je obišao veći broj zvaničnika nego u posljednjih pola godine. Starina Đuro Šobot, koji se u drvarsko selo Vrtoče iz izbjeglištva vratio 1998. godine, kaže da je ova opština bila na izdisaju.

- Teško se živjelo u Drvaru sve ove godine. Rat je učinio svoje. Vratili smo se na zgarišta i sve počeli ispočetka. Ko je želio da radi, posao je mogao dobiti samo na pilani. Mi stari preživljavamo od penzija i poljoprivrede. Uzgajamo stoku i tako prehranjujemo porodice, a mladi odoše trbuhom za kruhom - priča starina Đuro i dodaje da je otvaranjem tekstilne fabrike njegov rodni kraj oživio.

Ovaj Drvarčanin kaže da je u selima mahom starije stanovništvo te da je prije rata u devet kuća u njegovom selu bilo 74 čeljadi, a danas ih je svega šestoro.

Ni njegova sugrađanka Joka Đumić, koju na ulici zatičemo sa dvoje unučadi, ne krije radost što je, kako kaže, njen Drvar u žiži javnosti te često gradom šetaju novinari ispisujući stranice istorije ovog kraja.

- Nekada se živjelo lijepo. Imali smo svega u izobilju, a danas jedva kraj s krajem sastavljamo. Mladima posao znači sve i samo ako budu radili, ostaće. Bez njih opustjeće ognjišta, a pusta će ostati i naša srca - kazala je ova Drvarčanka.

Da se život u ovom usnulom gradu ponovo rodio potvrđuju nam i u ugostiteljskim objektima duž glavne ulice. Oni sa kojima smo razgovarali osmjehujući se kažu da su im pazari porasli od kada ih je u septembru prošle godine prvi put posjetio Vučić.

- Posao se povećao, dolaze privrednici, novinari sa svih strana i političari - kažu ugostitelji dok zadovoljno trljaju ruke.

Sa nadom da će razloga za posjetu ovoj zapadnokrajiškoj opštini u godinama koje dolaze biti još više, ostavili smo Drvarčane da radom i trudom, kako su navikli, stvaraju temelje boljeg i srećnijeg života u ovoj maloj varoši.

Titova pećina

Turistički biser Drvara je Spomen-kompleks “25. maj”, u kojem je smještena Titova pećina, koja je veoma često nezaobilazna destinacija na mapi posjetilaca iz cijeloga svijeta. Do posljednjeg rata Titovu pećinu godišnje je posjećivalo i do 200.000 turista, a ova destinacija nekada je predstavljala nezaobilazni dio mnogih učeničkih izleta, ekskurzija i turističkih tura kroz Jugoslaviju. Titova pećina obnovljena je i otvorena za turiste 2006. godine, a Memorijalni kompleks sa Muzejom “25. maj” 2009, kada je obilježeno 65 godina od neuspjelog njemačkog desanta na Drvar u Drugom svjetskom ratu.

“Dani drvarske drenjine”

Uprkos brojnim nedaćama sa kojima se decenijama suočavao narod Drvara, priroda je bila darežljiva prema ovom kraju. Ova zapadnokrajiška opština nadaleko je poznata po drenjinama, voću neodoljivog ukusa i mirisa. Vrijedni domaćini ovog kraja sočne plodove pretvaraju u džemove, slatka i nadaleko poznatu rakiju drenju. Svoje proizvode svake godine u oktobru izlažu na manifestaciji “Dani drvarske drenjine”.

 

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana