Godinama skrivali najstrašniju ratnu fotku ikad

Primarna uloga ratnih fotoreportera je da izvijeste svijet o užasima rata i upozore čovječanstvo da oružani sukobi ne rješavaju probleme nego samo nanose bol i patnju. Koliko ona užasna može biti svjedočile su mnoge ratne fotografije tokom istorije, no fotografija koju je 28. februara 1991. godine snimio Kenet Džarek u Iraku je po nečemu bila zaista posebna.

Irački vojnik umro je u teškim mukama. Pokušao je izaći iz vojnog kamiona preko komandne table i razbijenog vjetrobranskog stakla nakon što je vatra progutala vozilo. Nije uspio. Ostao je zarobljen u grčevitom pokušaju da spasi goli život, dok je vatra njegovo tijelo pretvorila u pougljenjeni pepeo. Na fotografiji vojnikove ruke izlaze iz razbijenog vjetrobranskog stakla, pogled mu je uprt negdje u daljinu, a usta su poprimila izraz bolnog samrtnog grča.

Tog dana Kenet Džarek je stajao ispred spaljenog čovjeka i fotografirao ga. Samo trenutak prije taj vojnik je bio živ. Imao je ime, borio se u vojsci Sadama Huseina, imao je čin, krenuo je na zadatak. Ili je možda bio tek obični mladić s ulica Bagdada, kojeg su regrutovali i natjerali u rat.

Džarek je snimio fotografiju neposredno prije no što je rat službeno okončan operacijom Pustinjska oluja. Akciju su predvodile snage SAD-a da bi istisnule iračke trupe iz Kuvajta koje je Irak okupirao šest mjeseci ranije. Kenetova fotografija bila je simbol tog Zaljevskog rata, ali nikad nije ugledala svjetlo dana. Niti jedan urednik u Americi nije ju htio nikada objaviti.

Ratne fotografije često su predmet rasprava o tome treba li ih objaviti ili ne. Vijetnamski rat obilježile su fotografije Rona Haberlea – upravo je on dočarao sve strahote pokolja u Laiu. Fotoreporter Nik At sablaznio je svijet fotografijom uplakane djece i nage djevojčice koja trče u susret fotografu bježeći od napalm bombi koje su spalile njihovo selo u pozadini fotografije. Edi Adamso dobio je Pulicera za ratnu fotografiju poznatu kao "Saigonska egzekucija". Sve one imale su veliki utjecaj na čitalačku publiku i izazvale antiratno raspoloženje u javnosti.

U vrijeme kada je počela Operacija pustinjska oluja sredinom  1991. godine, Kenet Džarek je odlučio da više ne želi biti ratni fotoreporter jer je to, kako je rekao – "profesija koja vam odredi život." Ali nakon invazije Sadama Huseina na Kuvajt u kolovozu 1990. godine, Džarek je bio vrlo kritičan prema fotoreportažama koje su dolazile iz Pustinjskog štita, operacije koja je prethodila sukobu i koja je obuhvatala pripremu američkih trupa za oružanu intervenciju.

"Bile su to samo idilične fotografije čarobnih zalazaka sunca s devama i tenkovima u kadru. Vjerovao sam da postoji velika praznina koju bih mogao popuniti", objasnio je godinama kasnije što ga je motivisalo da se vrati ovom pozivu.

Nakon što je UN dao rok Iraku da se povuče iz Kuvajta, Carek je postao siguran da mora otputovati na Bliski istok. Spakovao je kamere i iz vazduhoplovne baze Endrus poletio za Saudijsku Arabiju – baš na prvi dan bombardovanja Iraka.

Na terenu s vojnicima, prisjeća se, stalno se morao sukobljavati s oficirima zaduženima za nadzor fotoreportera. Čim bi se udaljio koji metar izvan dopuštenog prostora, ovaj bi na njega urlao "Što to radiš?".

Iako je od tada prošlo skoro 30 godina Džarek je i dalje ogorčen:

"Zamislite da mi nekakav poručnik određuje gdje ću stajati usred pustinje!"

Kako je rat uzimao sve više maha, tako je vojni poručnik pratio Džareka i nekoliko drugih novinara tokom priključivanja vazduhoplovnom korpusu i proveli s njima dvije sedmice na saudijsko-iračkoj granici ne radeći gotovo ništa. No, to nije značilo da se nije ništa događalo, nego da oni jednostavno nisu imali pristup akciji.

Hardverski usmjerena pokrivenost rata uklonila je empatiju za koju Džarek kaže da je ključna u fotografiji, posebno fotografiji koja je namijenjena dokumentiranju smrti i nasilja.

"Fotograf bez empatije", primjećuje, "samo zauzima prostor koji bi se mogao bolje iskoristiti."

Tokom posljednjih sati rata, Jarecke i ostatak novinara vozili su se danima kroz pustinju:

"Nismo imali pojma gdje smo. Bili smo u konvoju", prisjeća se Džarek kojeg je vožnja u jednom trenutku uspavala. Kad se probudio bili su parkirani i sunce tek što nije izašlo. Bilo je oko 6 ujutro. Javili su im da primirje tek što nije stupilo na snagu. Očekivalo se da časnik za medije napusti konvoj i krene prema Kuvajtu.

Zaključili su da se nalaze u južnom Iraku, negdje oko 70 kilometara od Kuvajta i počeli su voziti u tom smjeru autoputem broj 8, tu i tamo zastajkujući da bi snimili fotografije i napravili videozapise. I onda su došli do stravične scene - izgorjelog iračkog vojnika u konvoju i spaljenih leševa. Džarek je sjedio u kamionu s Patrikkom Hermansonom, oficirom za odnose s javnošću. Pomaknuo se da izađe iz vozila sa fotoaparatima. Hermanson se usprotivio i rekao da je scena neukusna. Pitao me zašto to snimam?

"Ni mene to ne zanima", odgovorio mu je Džarek. Rekao je časniku da ni on ne želi da njegova majka vidi njegovo ime pored takve fotografije:

"Ali ako ne snimam takve slike, ljudi poput moje mame će misliti da je rat ono što vide u filmovima. Zato to moram učiniti."

"Pustio me je. Nakon toga me nije pokušavao zaustaviti, a mogao je jer tehnički nije bilo dopušteno da, prema njihovim pravilima, snimam takve snimke. Ali on me nije zaustavio i tako je nastala ta fotografija", priča Džarek.

Više od dvije decenije kasnije, Hermanson primjećuje da je Džarekova slika bila prilično posebna. Ne mora vidjeti fotografiju kako bi oživio prizor u njegovom umu.

"Taj mi se prizor itekako urezao u sjećanje. Kao da je bilo juče", kaže on.

Spaljeni čovjek zurio je u Džareka kroz objektiv fotoaparata, a njegova crvena ruka dopirala je preko ruba vjetrobrana kamiona. Džarek se prisjeća da je «mogao jasno vidjeti koliko je tom čovjeku njegov život bio dragocjen jer se grčevito borio za njega. Borio se do posljednjeg trenutka, sve dok nije potpuno izgorio, pokušavajući izaći iz tog kamiona."

Kasnije te godine napisao je u časopisu "Amerikan foto" da uopšte nije razmišljao o onome što je pred njim.

"Da sam o tome razmišljao kao čovjek, vjerojatno ne bih mogao učiniti ništa. Umjesto toga odvojio sam svoje emocije i bavio se tehničkim detaljima fotografije, usredsredio sam se na fokus, svjetlost, boje... Sunčeva svjetlost ulazila je kroz stražnji prozor kabine i osvijetlilo objekt. Još jedno spaljeno tijelo ležalo je tačno ispred vozila i zbog toga nisam mogao prići bliže. Zato sam upotrijebio zoom objektiv od 200 mm na svom Kanon EOS-1 fotoaparatu."

Pustinjski pijesak oko kamiona je spržen. Mrtva tijela su bila i iza vozila i ne razlikuju se jedno od drugog. Usamljeni spaljeni čovjek leži licem prema zemlji ispred kamiona, i sve na njemu je spaljeno osim tabana na njegovim bosim nogama. Tijela su naslagana iza vozila, ne razlikuju se jedni od drugih. Usamljeni, spaljeni čovjek leži licem prema dolje ispred kamiona, sve što je spaljeno, osim potplata njegovih bosih nogu.

Skupina je nastavila put preko pustinje, prolazeći kroz više dijelova autoputa punog istih prizora. Džarek i njegova grupa novinara vjerojatno su bili prva ekipa zapadnih medija koji su naišli na te scene, koji su se pojavili uz ono što je s vremenom postalo poznato kao autocesta smrti, koja se ponekad naziva Put u pakao.

Irački vojnici koji su se povlačili bili su zarobljeni u saobraćajnom haosu koji je nastao nakon što su američki vojnici blokirali put i postavili minsko polje. Neki su bježali pješice, neki su bili prepušteni američkim vojnim avionima koji su letjeli iznad njihovih glava i uništavali sve pod sobom.

Nakon primirja kojim je 28. februara završila Pustinjska oluja, Džarekov filmski snimak sa slikom spaljenog vojnika stigao je do Zajedničkog informacijskog ureda u Dhahranu u Saudijskoj Arabiji, gdje je vojska koordinisala novinarske ekipe. Urednici su pregledavali priče i fotografije s terena i ona je odlučila fotografiju poslati u Njujork, a koji dan kasnije i Džarek je krenuo za fotografijom.

Prolazeći kroz zračnu luku kupio je primjerak "Observera" od 3. marta i otvorio novine. Na stanici 9 ugledao je svoju fotografiju pod naslovom "Pravo lice rata". Tog dana svi urednici novina u SAD-u odlučili su drugačije. Njegova fotografija nije se pojavila čak ni na radnim stolovima urednika američkih novina. Jedini izuzetak bio je Njujork tajms, no ni njegov urednik nije ju htio objaviti.

Osim "Observera" fotografija je objavljena i u Francuskoj, i to idući dan – 4. marta 1991. Iako su ju objavile dvije novine, ni u jednoj nije dospjela na naslovnicu, ali je dospjela do široke čitalačke publike i prenijela poruku koju je Džarek imao na umu kad ju je uhvatio objektivom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.