Burna životna priča doktora Jovana Trivića: Izgubljene duše su iste širom planete

Naime, uz svoj osnovni životni poziv ljekara, on se tokom karijere bavio raznim zanimanjima, od vožnje do pčelarstva, ali čitav život je gajio strast prema čitanju i pisanju, da bi jednog dana odlučio da svoju priču i priče brojnih pacijenata prenese na papir u vidu knjige “Ispovijest izgubljenih duša”, koja je do sada doživjela tri izdanja, a trenutno se sprema i četvrta knjiga.

Životna priča je Trivića, rođenog davne 1941. godine u Kriškovcima u Lijevču, odvela preko Kiseljaka, Tuzle, Novog Sada, Beograda, Libije, Irana, Iraka do Krupnja, Kalesije i daleke Švedske, gdje i danas provodi penzionerske dane ispunjene pisanjem, pčelarstvom i druženjem sa porodicom, unucima i prijateljima.

On sam jako je vitalan i pozitivan čovjek, kojem nije bilo teško da iz okoline Malmea dođe u Banjaluku na promociju knjige na Sajmu knjiga “Glasa Srpske” i kaže da su ga vitalnost i pozitivan odnos prema životu održali tokom burnih vremena i teških događaja, koji su ga često pratili tokom osam decenija života.

- Ratovi su na neki način odredili moju sudbinu, rođen sam u Kriškovcima, u Drugom svjetskom ratu u brojnoj i zbog rata osiromašenoj porodici, otkud me u tim vremenima, kada je brat bratu pružao ruku i pomoć, stariji brat Miloš i snaha Nena odvode u Kiseljak, gdje sam odrastao i nastavio školovanje u Tuzli, gdje završavam Nižu gimnaziju i Medicinsku školu - kaže Trivić.

Nakon završetka škole počinje da radi u Lukavcu i Tuzli, da bi se 1964. upisao na Medicinski fakultet u Novom Sadu, gdje na trećoj godini odlazi u Beograd i počinje raditi kao vozač saniteta/medicinar i uporedo nastavlja studij medicine iako je imao i jednu drugu ljubav, od koje je morao odustati.

- Od pokojne majke sam naslijedio veliku ljubav prema knjizi i čitanju, pa sam uz studij medicine odlučio da se upišem i na žurnalistiku, ali su vremena bila teška pa sa­m, kako bih mogao završiti medicinu, morao odustati od drugog fakulteta, ali ta strast prema pisanju nikad nije prestala u meni. Stalno sam nešto pisao, bilježio gdje sam god radio i živio, što se ispostavilo kao veoma važno za mene - kaže ovaj nesuđeni novinar. Po završetku fakulteta radio je kao ljekar u Krupnju, da bi se 1973. preselio u Kalesiju, gdje je zasnovao porodicu i dom. Jedan dio radnog vijeka proveo je radeći i u arapskim zemljama Iraku i Libiji, a spletom okolnosti se našao u Iranu u vrijeme Islamske revolucije 1979. godine.

- Radio sam tih godina u Iranu, gdje je doktor bio više nego poštovan i cijenjen poziv, kada se desila Iranska revolucija i sve promijenila preko noći. Jedne sedmice to je bila zemlja burnog noćnog života, gdje su vam kao na tacni nudili alkohol, droge, žene, da bi nakon prevrata to postala potpuno druga zemlja, gdje niste smjeli pomisliti da nešto pijete ili da se nekoj ženi javno obratite. Tačnije rečeno, u hotelu u kojem sam živio nije bilo nikog da skuva ručak ili da vas posluži, svi su bili na ulici i rušili režim šaha, iako nisam siguran da su danas srećni zbog toga - kaže Trivić.

Tokom rada u Iranu, Libiji i Iraku sretao se sa raznim izazovima ljekarske prakse, od egzotičnih bolesti do teških povreda, ali mu je jedan slučaj iz Iraka ostao zauvijek u sjećanju.

- Jedno vrijeme sam radio i kao ljekar u Kirkuku u Iranu, kada je jedan naš čovjek, Srbin umislio da ga žena kod kuće vara i odlučio da sebi oduzme život tako što se preklao nožem preko vrata. Srećom, bio sam blizu, uspio sam nekako da stisnem presječenu aortu, spriječim da iskrvari dok ga ne prebacimo u bolnicu, gdje je operisan, ostao živ i vratio se kući, što je bilo pravo čudo s obzirom na težinu povrede. Ipak, nekoliko godina kasnije sreo sam ga u Sarajevu na aerodromu sa suprugom i troje djece i vjerujte mi da smo obojica plakali na tom susretu - kaže ovaj iskusni stručnjak.

Ipak, kako kaže, za njega od rodne zemlje nije bilo bolje i uvijek se vraćao u Kalesiju, gdje ostaje sve do ratnih dešavanja, kada spas nalazi u bjekstvu u Švedsku, gdje se skrasio, živio i radio.

- Početkom rata brzo sam vidio da to nikud me vodi i da je to jedan bratoubilački i građanski rat u kojem najviše stradaju nevini. Vrlo brzo sam uspio da izvedem porodicu u Beograd, a potom i u Švedsku, što dalje od ratnih dešavanja. Iako nikome nisam u životu nanio zla, moja kuća je uništena i sravnjena sa zemljom i brzo sam shvatio da mi nema povratka. Prvi izbjeglički dani u Švedskoj bili su stvarno teški, drugi mentalitet i kultura, mi u nekom logoru okruženi žicom, kao građani nižeg reda, nepoznat jezik i neshvatanje. Svašta smo tu proživjeli i doživjeli, ali sam brzo nostrifikovao diplome, počeo raditi u struci, prvo u Norveškoj, potom i Švedskoj, kada sam poboljšao jezik i polako gradio karijeru cijenjenog stručnjaka - kaže Trivić.

Trivić je još u mladosti pokazivao naklonost i talenat za pisanje koji je, kako kaže, naslijedio od mame. Dok je u izbjeglištvu liječio svoje i tuđe rane, sve je i zapisivao. Pomenuti roman “Ispovijest izgubljenih duša” dio je tih zapisa, kazivanja pacijenata, ali i dio ličnih saznanja.

- U jednom trenutku imao sam kao pacijente jednu porodicu od nas iz BiH, i dok sam ja pregledao oca i majku, dao sam njihovoj kćerkici neki blok i olovke da crta i prekrati vrijeme tokom čekanja ispred ordinacije. Kada sam vidio njen, za mene šokantan crtež, na kojem su bile spaljene kuće, crkva i džamija, groblja, otac bez noge s puškom i majka bez jedne ruke, vjerujte, nisam mogao zaustaviti suze. Ova nemila scena dugo me je mučila i na nagovor porodice svoje zapise sam pretvorio u roman - kaže ovaj doktor i pisac.

Iako se dobro snašao u Skandinaviji, ipak kaže da je njegovo srce na Balkanu, te da treba cijeniti neke stvari koje je naučio u tuđini, ali još više one koje se ponesu od kuće.

- Svi smo mi izgubljene duše, što je i naziv ovog serijala knjiga. U prvoj knjizi opisujem svoje viđenje početka rata. Poslije sam u bolnici sreo dva ratnika koji su liječili psihičke rane i njihovu sam priču probao da pretvorim u knjigu spajajući lično iskustvo. U drugoj knjizi objašnjavam kako se naše izbjeglice tamo u tuđini nisu snašle. Neki su se i snašli, ali njih je vrlo malo. Zatim, kako nas iskorišćavaju i kako susrećemo druge jadnike, poput djevojke iz Sirije iskorišćene na najgori mogući način kroz prostituciju. Većina nas koji smo tamo “u dobro” se preselili, rađe bi bila ovdje i malo se patila. Ipak, sudbina i život su odlučili nešto drugo, iako ljudska borba protiv takvih okolnosti ne smije stati - kaže Trivić.

Pčelarstvo
Svom obimnom spisku interesovanja i zanimanja Trivić je spletom okolnosti dodao još jedan plemenit poziv - pčelarstvo.

- U mom slučaju to nije hobi, već jedna iskonska ljubav prema tom plemenitom i čudesnom stvorenju kakvo je pčela. Slučajno sam ušao taj svijet, jer sam bio jako bolešljiv kao dijete u Kiseljaku, imao sam problema zbog reume i oticanja zglobova, što se nikako nije dalo izliječiti i jedan stariji čovjek iz komšiluka donio je jednu trnku, starinsku košnicu, i stavio mi ruku unutra da me izujedaju pčele. Vrlo brzo njihovi ujedi i prehrana medom su me izliječili od mog problema, tako da i danas osjećam jednu vrtu duga - kaže Trivić

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.