Bogdana Gajić, ikonopisac, za “Glas Srpske”: Ikona je teologija u bojama i vodilja ka duhovnom svijetu

Ilijana Božić
Foto: Velibor Tripić

Ikona je teologija u bojama, na njoj nema vremena ni prostora. Ona treba da uzvisi čovjeka, da ga odvede ka duhovnom svijetu i zato predstavlja izobražavanje svjetlosti kao istine i slave božanskih energija.

Riječi su Bogdane Gajić, jedne od rijetkih žena ikonopisaca, koju smo zatekli u miru i tišini radionice u okviru crkve Svete Trojice u Banjalučkoj eparhiji, gdje stvara poštujući kanon srpske pravoslavne crkve. Ona je student crkvenog slikarstva na Teološkom fakultetu u Foči, a ovaj poziv je odabrala iz ljubavi prema umjetnosti. Kako je kazala u razgovoru za “Glas Srpske” u toj odluci pomogli su joj savjeti promajstora i učitelja ikonopisca, oca Velimira Klincova koji je prepoznao njen talenat. Ova mlada žena oslikala je ikonostase u crkvi Vaznesenja Gospodnjeg u Kolima, u Hramu Svetog Save u Foči te u Sanskom Mostu, a trenutno radi ikonostas u crkvi u okolini Prijedora, u bihaćko-petrovačkoj eparhiji. Pored toga bavi se mozaikom i kaligrafijom te crkvenim pojanjem, a njeni radovi se odlikuju mekšim linijama.

Prema njenim riječima, pravoslavna ikona je usmjerena ka vječnosti i ona pokazuje savršenstvo i Božije prisustvo.

- U liku svakog svetitelja spoznajemo Hrista kao Tvorca sve tvari. Klanjajući se ikoni, klanjamo se svetitelju koji je izobražen na njoj. Mi, ikonopisci radimo u osami, a misli i osjećanja ispoljavamo uz pomoć umjetnosti. Ikonopis je monaški posao, jer monasi mogu u potpunosti da mu se posvete za razliku od nas koji imamo svjetovne probleme koji nam oduzimaju pažnju - rekla je Gajićeva.

Kako je kazala, ikonopis je opširan i uči se cijeli život, a biti ikonopisac kako kod nas tako i u svijetu neobično je zanimanje i čudno ljudima. Ispričala nam je da je slikala tokom djetinjstva i školovanja te da joj se ikonopis učinio zanimljivijim i izazovnijim od slikarstva.

- Za oslikavanje ikona potrebna je teološka podloga odnosno prethodno teološko predznanje. Na odsjeku Crkvenog slikarstva imamo mnogo teoloških predmeta možda i više nego umjetničkih - objasnila je ona.

Ikone oslikava prirodnim materijalima na drvetu, pigmentima koji su prirodni i bojama koje nisu one klasične koje koriste slikari.

- Boje kojim radimo imaju drugačije vezivo. Pridržavamo se starog načina izrade te nabavljamo boje u prahu pa ih pravimo i vežemo jajčanom emulzijom, sastavljenom od jajnog ulja. Onda se to miješa i pravi se boja ispočetka - kazala je Gajićeva.

Objasnila nam je da se na ikonama i ikonostasima koriste crvena i plava boja, posebno na onima na kojima je oslikan Hristos, zato što je crvena svjetovna, a plava nebeska boja i na taj način one simbolišu Hrista kao bogočovjeka, dok zlato ima simboliku vječnosti i carstva nebeskog. Približavajući nam način izrade ikone Bogdana nam je ispričala da prvo pripremi drvo za pozlatu, jer se uvijek prvo radi ono što je ispod, potom crta pa tek onda slika. Prema njenim riječima najteže je raditi sa zlatom, jer je osjetljivo te zahtijeva mirnu ruku, smirenost i strpljenje.

- Postoje pravila koja poštujemo, ali onu umjetnost koja je u nama ne možemo da kontrolišemo, to se samo desi. Umjetnik je dio rada i na neki način kroz rad možemo vidjeti onog koji je stvarao. Svaki je poseban, jer umjetnik ostavlja svoj pečat - navela je Gajićeva.

Objasnila je da prilikom izrade koriste vizantijski stil, jer se kroz njega najbolje može iskazati teološka misao.

- Radimo kad smo smireni i fokusirani, nemoguće je stvarati u svakom trenutku, jer umjetnost se ne forsira. Baš zbog toga ne možemo nikad tačno izračunati vrijeme izrade - rekla je ona.

Prvi ikonostas je oslikala u Crkvi vaznesenja Gospodnjeg u Kolima u banjalučkoj eparhiji 2015. godine. Njega je radila i uporedo studirala, a kako je ispričala na njega je i najviše ponosna, jer joj je on bio škola. Slikala ga je dvije godine, za nju je to bila velika čast i odgovornost, a kada iz ove perspektive pogleda taj rad zapita se kako je tada to uspjela.

- Prije toga sam zajedno sa ocem Velimirom radila ikonostase i to su bili zajednički projekti. Tako da je ovo bio za mene veliki izazov. Bilo je zahtjevno, jer su ikonostas činile 44 ikone - navela je Gajićeva.

Dodala je da je za izradu ikone potrebno sedam dana, zavisno od veličine i od toga koliko je zahtjevna, da li je u pitanju jedan lik ili je kompozicija.

- Potrebno je mnogo truda i posvećenosti. Ikonopiscima je neophodno dosta radnih sati da stvore dobar rad, ali kad se posvetimo tome uopšte ne osjetimo da vrijeme prolazi. Nemoguće je da kad dođeš kući ne misliš o poslu, stalno si u tome. Mi i u glavi stvaramo gdje god da smo, ne samo u radionici - pojasnila je Gajićeva.

Istakla je da onaj koji ima želju da se bavi ovim poslom treba da istraje, da uči i da bude uporan.

- Moguće je uspjeti u bilo čemu, ako postoji želja za radom. Ništa nije nemoguće. Možda sam ponekad i imala nerealne ideje i možda ljudi nisu vjerovali u mene zbog tih mojih nerealnih ideja, ali eto uspjela sam i pokazala sam da je moguće raditi nešto iz ljubavi i ostvariti se u tome, ako smo dovoljno uporni. Često ljudi biraju posao od kojeg očekuju zaradu, a možda nisu za to i onda se izgube. Svako ima neki dar kroz koji se može ostvariti. Treba vjerovati u sebe i u svoj talenat - zaključila je Gajićeva.

Dodala je da ukoliko posao prihvatimo kao izazov biće nam zanimljivije raditi, a njoj tokom terenskog rada teško padaju loši vremenski uslovi.

Akcija spasavanja

Bogdana Gajić se bavi i raftingom od 2009. godine, jer je pored umjetnosti sport uvijek bio njena ljubav, a tokom poplava u Doboju uključila se u akciju spasavanja.

- Išla sam na obuke za skipera i spasioca i te godine kada je bila poplava u Doboju uključila sam se što je mnogima bilo čudno, jer su me smatrali nespremnom za akcije spasavanja. Međutim, uzela sam opremu i čamac i priključila se ekipi - dodala je Gajićeva.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana