Tamo gdje ostade Dučićeva duša

Tihomir Nestorović
Tamo gdje ostade Dučićeva duša

Mladi učitelj Jovan Dučić u Bijeljinu je došao između Velike i Male Gospojine 1893. godine iz Sombora, čim je završio učiteljsku školu. Stigao je sa reputacijom darovitog pjesnika, jer je već sarađivao u poznatim časopisima “Bosanska vila”, “Nova Zeta”, “Golub”, “Vesnik”..

Počeo je učiteljovati, a onda ga u tihoj varošici stiže pravo pjesničko usudište - ljubav. Na Svetosavskoj svečanosti u hotelu “Drina” upoznaje Magdalenu Nikolić, kćerku rano preminulog Jovana Nikolića, o kojoj se brinuo njen djed po majci, poznati bijeljinski trgovac Pero Živanović, čije je prezime kasnije dodala svome krštenom. Pod njim je u “Bosanskoj vili” objavljivala svoje pjesme.

Maga je bila lijepa djevojka, tek svršena učenica Trgovačke škole. I planula je strasna, lirska i jedinstvena ljubav između čudesne Semberke i stasitog Hercegovca.

Sudbina je htjela da se Maga i Jovo ubrzo, ne svojom voljom, razdvoje. Zvanično je zabilježeno da su policijske vlasti u Bijeljini, po nalogu kotarskog predstojnika, u maju 1894. godine, pretresle stan mladog učitelja Dučića, i tom prilikom nađene su dvije njegove pjesme “Oj, Bosno!” i “Otaybina”.

Dučić je odmah morao napustiti Bijeljinu. I svoju Magu - sa kojom se, najvjerovatnije, tajno vjerio prethodne godine. Poslije  progona iz Semberije Zemaljska vlada u Sarajevu juna 1894. godine zabranjuje mu vršenje učiteljske dužnosti u svim srpskim školama u BiH. Ipak on uspijeva  da dobije namještenje u manastirskoj školi u Žitomisliću i počinje da se dopisuje sa svojom vjerenicom Magom. Njihova korespondencija nastavljena je i kasnije, kada je prešao u Mostar, gdje je od 1895. do 1899. godine bio učitelj u srpskoj školi. Iz Žitomislića, 29. novembra 1894. godine, pjesnik piše:

 “Kad sam otišao iz Bijeljine i poljubio se s tobom, a ja sam se zarekao Bogom i životom da moja usta neće poljubiti nikog više dok tebe ne poljube kao svoju. Od tog časa, tako mi Bog pomogao, moja usta ne dotakoše se ničega, a ne kao što mi ti reče da se ja ljubim. A tim sam se čisto ponosio i to mi beše nešto milo...”

U nekim pismima on je naziva “jedinom na svijetu, rajem u grudima i srećom svedržećom”. Najveći dio te Dučićeve korespondencije sačuvan je.

Magdalena se po odlasku Dučića zakapijala u veliku kuću. Mnogo prstiju je bilo upleteno u ovu ljubav, a ispaštali su samo njih dvoje - ni krivi ni dužni. Nikada, izgleda, nisu mogli jedno drugom da objasne šta im se, zaista, sve to dogodilo i zašto je oko njih baš sve to tako nerazumljivo, nepojmljivo. Dučić nije došao svojoj Magi, a ni u Bijeljinu nikad više. A Magdalena ga je čekala o  mnogo Božića, sve do 1956. godine, kada se, u dubokoj starosti, upokojila. Vele, da je godinama, kao sjenka, tumarala po toj starinskoj pustoj kući, čekajući Dučića. Da joj je došao, možda bi mu rekla da nikada nije navaljivala da se uda”. Posebno ne za nekog bogatog Brčaka, niti za D.K. kojeg joj Dučić pominje u jednom svome pismu.

Čekala ga je cijeli svoj vijek - i nije ga dočekala. A bilo je mnogo ljubavi - na obje strane - a bili su mladi i lijepi.

Knez pjesnika Jovan Dučić - bio je Semberac skoro onoliko koliko je bio i Hercegovac - u ravnici između dvije rijeke tankoćutno je voljen.

I Magina kuća u Bijeljini, kao i ona znamenita u Veroni, ima balkon - još jedna sličnost između besmrtnih ljubavnika: Romea i Julije. Prije nekoliko godina, tridesetak metara dalje od Magine kuće radnici Komunalnog preduzeća u Bijeljini potkresivali su drveće - na mjestu jedne odsječene grane pojavio se jasan i prepoznatljiv lik Isusa Hrista. To drvo je sada postalo malo svetilište.

O velikoj ljubavi dvoje pjesnika i sada se u ovoj ravnici pripovijeda.

Rodna kuća 

U Bijeljini, gotovo u centru grada,  se i sada nalazi Magina rodna kuća, dosta oronula, naročito iznutra. U njoj je, može se pouzdano zaključiti na osnovu njihove prepiske, stanovao i sam pjesnik.

Potvrda ljubavi

Koliko je Maga voljela Dučića potvrđuje i spomenik na groblju Pučile. Na kamenu je uklesano (a tu su i imena još četiri člana Nikolića) “Maga Nikolić - Živanović, 1874 - 1957, sama pjesnik i pjesnika Jove Dučića prvo veliko nadahnuće”.

 

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana