Čuvari tajne kaljenja kose kovanice

Slobodan Dakić
Čuvari tajne kaljenja kose kovanice

Zaštitni znak Mrkonjić Grada čuvena je kosa kovanica zvana "varcarka". Nije poznato kada i ko je u gradu podno Lisine iskovao prvu kosu, ali je činjenica da su mrkonjićki kovači nenadmašni u proizvodnji kovanica posljednja dva vijeka.

Zahvaljujući mrkonjićkoj kosi kovanici, za "kraljevski grad" i njegove kovače čulo se na svim kontinentima.

Vjerovatno ne postoji nijedna država u svijetu, nijedna dinastija, poznatiji muzej... a da u svojim vitrinama nema mrkonjićku kosu kovanicu.

U Mrkonjić Gradu i njegovim sokacima decenijama je odjekivala "muzika" udara kovačkih čekića.

Polovinom sedamdesetih godina zamijenili su ih udari mehaničkog čekića, pa je na kovačkim rukama sada sve manje žuljeva i gareži od uglja zvanog ćumur.

Međutim, napredak tehnologije nije značajnije olakšao rad kovačima, a pogotovo nije mogao da zamijeni ručnu tehnologiju kaljenja kose kovanice, koja je vjekovima najčuvenija tajna među mrkonjićkim kovačima.

- Tajna kaljenja kose prenosila se sa koljena na koljeno i nikada je nijedan kovač nije drugom odavao. Nije poznato kako su do tajne kaljenja kose došli mrkonjićki kovači, ali na prostoru bivše Jugoslavije niko nije izrađivao kvalitetnije kose od mrkonjićkih kovača - priča mrkonjićki publicista Veselin Diklić.

Dodaje da se kosa proizvodila od čelika zvanog "mazija" proizvedenog u željezari "Franc Majer" u Lincu.

- Poslije Drugog svjetskog rata čelik je vozom iz Linca dopreman do željezničke stanice u Jezeru, a odatle prevožen do kovačkih radnji u Mrkonjić Gradu, gdje su izrađivane kose kovanice - istakao je Diklić i dodao da je tada u Mrkonjiću bilo više od trideset kovačkih radnji.

Izradom kosa kovanica danas se bavi Milorad Sladojević Đeli.

- Poslije rata u nedostatku posla, počeo sam da se bavim kovačkim zanatom. U "kovačiji" u kojoj sam radio našao sam dvije-tri stare iskovane kose, koje nisu bile okaljene. Mučio sam se danima dok nisam uspio da otkrijem tajnu kaljenja kose. Kako sam to uspio ni sada mi nije jasno, ali sam taj posao savladao do savršenstva i moje kose se prodaju kod nas, u Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Makedoniji, ali "idu" i u zemlje Evropske unije, Kanadu, Ameriku, Australiju… - priča Sladojević.

Kosu nije lako uraditi, dodaje on, a da bi jednu kvalitetnu kosu iskovao, potreban je cijeli dan.

- Svaki kovač ima svoju tajnu izrade i kaljenja kose. Jedna kosa košta 100 maraka, a nekada se procjenjivala u vrijednosti jedne ovce - istakao je Sladojević.

On se aktivno nadmeće i u košenju trave kosom kovanicom dvadeset godina. Sedam puta bio je pobjednik "Dana kosidbe na Rajcu" u Srbiji i dobio priznanje "Zlatna kosa Rajca". Desetak puta je pobijedio na Balkani, a njegove vitrine ukrašavaju medalje i pehari sa takmičenja "Prva kosa Crne Gore" u Pljevljima, "Dani kosidbe na Kupresu" i sa sličnih manifestacija. I ove godine bio je najbolji na Balkani, zahvaljujući svojoj kosi koju je lično iskovao.

Kovač Ahmo Zonić sa čekićem i kovačkom vatrom druži se pedesetak godina. Zanat je naučio od oca, a tajnu kovanja i kaljenja kose "prodao" svojoj dvojici sinova.

Tvrdi da se "varcarka" nigdje ne može kovati kao u Mrkonjiću, jer grad podno Lisine ima izuzetne klimatske uslove za "oštru" i "tvrdu" kosu.

- Savremena mehanizacija ušla je i u kovačke radnje. Međutim, neki oblici obrade se ne mijenjaju vjekovima. Tako je za kaljenje kose, za najprecizniju fazu, potreban kvalitetan kal, koji se radi uz upotrebu voska, sala medvjeda i jazavaca, kao i neke "mirođije" koje su tajna svakog kovača. Kosa se pravi uglavnom u toku zime, a kali se u aprilu i maju. Njen kvalitet zavisi od kaljenja, a klima u znatnoj mjeri utiče na kvalitet. To se zna i niko ne može napraviti kosu kao mrkonjićki kovači - priča Zonić i dodaje da je mnogo "majstora" koji prave falsifikat, jer kupe gotovu, a mijenjajući naziv proizvođača prodaju kao svoju kosu.

Međutim, to se lako otkrije. Kosa se zavrti, kucne noktom u najoštriji dio i ako ne da dobar zvuk, ta kosa nije dobra.

- Godišnje napravim do 150 kosa. Za svako područje u BiH potrebno je iskovati drugačiju kosu. Na primjer, za područje Romanije potrebna je duža i tanja kosa. Da bi bio dobar, kosac mora da ima i dobar brusni alat, a najbolji su brusovi iz italijanskog grada Bergema - rekao je Zonić.

Njegove kose dospjele su na sve kontinente.

- Bivši američki predsjednik Ronald Regan ima moju kosu. Dolazio je nedavno u moju radnju i nekadašnji američki ambasador u BiH Daglas Meklhejn i kupio od mene kosu, jer je sticajem okolnosti vidio kako moja kosa siječe travu i poželio je da ima jednu takvu - rekao je Zonić.

Mrkonjićku kosu ima i pjesnik Dobrica Erić.

Direktor Narodne biblioteke Biljana Ćelić poklonila mu je kosu "varcarku", kojoj se veliki pjesnik istinski obradovao i obećao da će njome kositi travu u svom dvorištu.

Kovač Đuro Milanović potiče iz kovačke porodice, a zanat je naučio od oca Ilije, koji je imao svoju radnju u Oćunama.

Kaže da su za dobru kosu bitni dobar materijal i umijeće otkivanja kose.

- Proizvodnja kose se sastoji od više operacija, ali je najveća tajna u kaljenju - kaže Milanović i dodaje da kosa nije "poštena" ukoliko na njoj nema ime kovača, godina i mjesto proizvodnje.

Mrkonjićki kovači napominju da su za prvo klepanje kose potrebna dva časa udaranja klepcem po kosi i "babici". Po pravilu, prvo otkivanje kose u selu radi najbolji i najstariji kosac, jer on tačno zna kada je kosa dobila pravu "žicu", od čega zavisi njen vijek upotrebe.

Majdan

Zanimljivo je da je u mrkonjićkoj opštini najviše kovačkih radnji bilo u selu Majdan. Međutim, nijedan od tadašnjih kovača u tom selu nije izrađivao kose kovanice, jer nije znao tajnu kaljenja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana