Snežana Radojičić, profesor, pisac i avanturista od 2011. živi kao nomad i biciklom “gazi” planetu: Život kao kanal Nacionalne geografije

Vedrana Kulaga Simić
Snežana Radojičić, profesor, pisac i avanturista od 2011. živi kao nomad i biciklom “gazi” planetu: Život kao kanal Nacionalne geografije

Sve je počelo 24. jula 2011. godine. Uskočila sam u potpunu neizvesnost, spakovala bicikl u autobus za Bratislavu i započela kotrljanje po svetu. Bez stalne adrese, živim kao nomad putujući Evropom, Azijom, Okeanijom, Latinskom Amerikom, ali nakon svih ovih godina, mislim da više ne bih ni umela da živim drugačije.

Tako za “Glas Srpske” svoju priču o životu na točkovima, daleko od stana u Beogradu, počinje profesorica književnosti Snežana Radojičić koja nam se javila iz Perua gdje se pripremala za joše jednu avanturu, da za Novu godinu bude duboko u Amazoniji, u plemenu Matses koje je poznatije kao “ljudi mačke”. 

Ponekad, vozeći, zanijemi od ljepote, ali i straha. Ne krije da način života koji je izabrala nije lak, ali za nju je vrijedan jer je ispunjava, a njene knjige ostavljaju i ostavljaće trajni trag na jedan život. Daleko od nekadašnjeg doma koji ju je saplitao i “gušio” snove dok je bila mala. Na putu, posebno na početku, jedva je preživljavala. Ni danas ne može da se pohvali materijalnom ušteđevinom, ali iskustva koja su postala dio nje su nemjerljiva.

Ona spava u šatoru. Budi se veoma rano. Doručkuje, odgovara na poruke na društvenim mrežama, pakuje se, kreće i vozi dok joj se vozi, dok joj je lijepo. Uglavnom, nema zacrtan plan. Prvi kilometri su, prisjeća se, bili veoma teški. Preživljavala je sa 150 evra, za koliko je izdavala stan u Srbiji, uz sporadičnu “prodaju” kilometara, koje je pravila na biciklu starom tridesetak godina, a koje su “kupovali” njeni prijatelji. Od tada do danas, iza nje su kontinenti, mora, okeani, drevne kulture, prirodne katastrofe... A počelo je ovako.

- Nije to bila odluka preko noći. U četrdesetim godinama to ne ide tako. To su duži procesi. Traju godinama. I kod mene je bilo tako dok nisam prelomila, odnosno rešila da to pokušam da uradim, da izađem iz konvencionalnog načina života, da živim slobodno. Bio je jedan trenutak u kome sam se prisetila svojih snova kada sam bila dete i mlada i kada sam se zapitala šta se desilo s njima. Odgovor je bio da sam morala da radim neke desete stvari da bih preživela sve godine, ali to su bili izgovori jer sam shvatila da nisam ni pokušala zaista da ostvarim svoje snove nego sam pustila da život vuče na neku desetu stranu. Odlučila sam da ću dati sve od sebe da to ispravim i da se vratim onome o čemu sam uvek maštala i želela. Od tada je prošlo dve, tri godine dok nisam napokon i krenula. Tražila sam načine kako to da uradim, s kim, jer nisam htela da idem sama, tražila novac i opremu koje nisam imala, htela sam da znam da to nije ni prolazna želja. Snova sam se prisetila 2009, a na put ka njima krenula 2011. godine -  prisjetila se Radojičićeva.

Prvu godinu posebno pamti, priznaje, po saputniku. Jednom Amerikancu kojeg je upoznala preko portala, jer su oboje željeli da putuju biciklom po svijetu.

- Dopisivali smo. Došao je u Srbiju, da bi zatim otišli na Siciliju mesec dana. Vozili, a u međuvremenu postali momak i devojka. Prvih osam meseci smo putovali zajedno. U isto vreme, bilo je i predivno i preteško jer su dva potpuna stranca gradili vezu u ekstremnim uslovima, spavajući u malom šatoru, na putu. Tako da pamtim tu prvu godinu po našim, a pre svojim naporima da uspostavimo stabilnu vezu u tim uslovima, ali nam to nije polazilo za rukom jer smo u nekoliko navrata raskidali. Ostavljao me pa se vraćao i kada smo se definitivno razišli u januaru 2012. bili smo u Turskoj. Odlučila sam da uprkos svemu nastavim, jer to je bio moj san i pre njega - ispričala je.

Na biciklu je stigla svuda. Snalazila se na putu kako je znala. Na mjestima gdje joj je bilo lijepo ostajala je i duže, ali bilo je svakakvih dana za koje je potrebno daleko više papira da bi se na isti preslikali. Avantura joj je gotovo svaki dan, a snalazila se kako je znala i umjela, posebno kada joj je na početku podstanar pobjegao iz stana u Srbiji, ostavivši dug od 600 evra.

- Tada sam počela da radim na jugu Rusije, kod Krima, kao ulični prodavač kvasa, ali je bilo naporno jer nisam imala gde da spavam. Nedugo zatim sam otišla da volontiram u Ukrajinu, u zamenu za besplatan smeštaj i robu. O svemu sam pisala na blogu, prodavala kilometre i nastavljala dalje. Prvu knjigu o putovanju sam počela da pišem u Nepalu. Svraćala sam i u Srbiju, stigla do Japana, u Kini aplicirala za nastavnika jezika engleskog i ostala godinu i tako dalje - kaže ova žena čiju dušu hrane avanture.

Kilometre odavno ne broji. Nekoliko desetina hiljada ih je iza nje. Ne zna ni koliko zemalja je prešla, ali to joj nije ni bitno.

- Moj cilj nije da stignem negde, nego da budem i živim u svakom trenutku, kada mi se negde dopadne ostanem tu koliko god mogu ili produžavam. Ne planiram koliko ću negde ostati, jedino tamo gde moram zbog vize da vodim računa. Često sam u prekoračenju, plaćam penale, kao i sada u Peruu. Bila sam po celoj Evropi, većem delu Azije, dobrom delu Okeanije, za Novu godinu 2020. krenula sa najjužnije tačke na planeti u Argentini i ušla u Čile pa u Peru. Vozila preko Anda, na 5.000 metara, spustila se biciklom do Lime, tu ostavila bicikl i sada obilazim deo džungle. Istražujem to, nije pogodan teren za vožnju i dosta idem brodom, a teško je naći mesto za kampovanje, nije bezbedno, te idem autobusom i planiram početkom 2022. da se vratim u Limu i onda neko vreme da pišem, a na naše proleće , a na jesen ovde krenula bih u Ekvador i odatle na severnu hemisferu. A zatim u Kolumbiju pa dalje na sever. Plan je da idem ka Aljasci. Sutra mogu da odlučim da ne idem nigde. Potpuno slobodno - sa osmijehom kaže.

Svuda joj je lijepo, a živeći na takav način naučila je  da prihvati stvari, jer drugačije nije ni moguće.

- Gde god sam, nalazim nešto lepo, ali omiljena zemlja mi je Japan. Tu sam provela šest meseci, putovala od krajnjeg severa do najjužnije tačke. Tu sam upoznala mnoštvo ljudi, prošla kroz krajeve i puteve kojima turisti nikada nisu prošli. Tamo je kao druga planeta, diskretni su, vode računa o drugima, ljubazni su. Svuda ima dobrih i loših ljudi, ali je mnogo više dobrote - ističe Snežana.

Nema problem sa nostalgijom, a sa “starim” prijateljima je u kontaktu.

- Nostalgija mi se javlja samo kada ne doživljavam nešto novo, kada upadnete u rutinu. Meni je svaki dan kao bioskop, kao da kanal Nacionalne geografije gledam uživo. Nemam prostora da me uhvati nostalgija, nemam tog praznog hoda koji dolazi sa rutinom, ali nedostaje mi stan jer sam ga sredila poslednji put po ukusu istoka i konačno sredila terasu nakon 20 godina. Provela sam lepu godinu sa ljudima sa kojima sam rasla i bila je lepa 2019. S druge strane, žao mi što ovo nisam ranije počela da radim, jer bi kvalitetnije živela i srećnije. Svet je postao moj dom, odnosno kako je jedan moj prijatelj rekao za mene: “Stalno mi je bilo tesno dok nisam krenula na ovo putovanje”. Saplitala sam se o sopstvene korake, ali sam napokon prodisala i postalo je dovoljno komotno - priznala je za kraj ova žena pred kojom je sasvim sigurno još dosta, dosta kilometara ljepota ove naše planete i želja koje će ispuniti kao onomad onu najveću da plovi tradicionalnim trščanim čamcem, kakvi se prave već 3.000 godina.

Obična žena

Iako neobična po mnogo čemu, za sebe kaže da je obična žena, običan čovjek koji voli da priča priče, traga za pričama i voli da ih prenosi.

- Suština je uvek u deljenju. Volim ovo što radim, upoznajem nove ljude, kulture, običaje, čujem nove priče, pomeram granice, rušim stereotipe... Sva ta otkrića podelim sa drugima. Putovanja su uvek zanimljiva. Ljudi su gladni ovakvih priča, posebno o dobroti ljudi koji su učinili prelepe stvari za mene jer su dobri i žele da pomognu. To ljudi koji me vole i vole da čuju, pročitaju. Svet je daleko bolji od onog sveta u koji nas mediji uveravaju - ističe Snežana Radojičić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana