Sardinija - biser Mediterana
Kada sam jednom svom prijatelju napomenuo da planiram otići na Sardiniju, sjećam se da mi je odgovorio: “Aaaaa, Grčka. Lijepo.” Klimnuh glavom jer nisam htio da ga postidim, ali to me je navelo na razmišljanje. Moguće su bile dvije opcije: moj prijatelj ima užasno malo znanja iz oblasti geografije, ili Sardinija zaista nije poznata i prepoznatljiva ljudima poput recimo Sicilije.
Put Sardinije krenuli smo autobusom iz Beograda jer je moja pratilja avanturističkog duha, a moram i da napomenem da je željela da ostane anonimna.
Dakle Anonimna i ja smo napravili kompromisno rješenje. Ja sam htio da putujem avionom i da budemo smješteni u hotelu, a ona da na traktoru ili biciklima idemo do ko zna gdje i spavamo u prirodi pod vedrim nebom ili u šatorima. Dakle, autobusom do Sardinije - kompromis.
Sigurno sada mislite da nismo normalni jer je to užasno naporno. I autobus je neudoban za tako daleki put i u pravu ste. Ipak, postoji jedna dobra stvar u takvom aranžmanu a to su usputne stanice.
Prva stanica na putu do Sardinije bila je Piza. Sjećam se naravno tornja, utiska da je mnogo lijep gradić, ogromne gužve na putu do tornja, lazanja koje smo jeli u veoma simpatičnom kafiću u samom centru i naravno tornja.
Nakon Pize došli smo do Livorna, lučkog grada u Toskani u kojem smo se u večernjim časovima ukrcali na trajekt i putovali cijelu noć do Sardinije tj. do luke Golfo Aranci. Sardinija je drugo po veličini ostrvo na Mediteranu i nalazi se na zapadnoj obali Italije.
Kulturno-istorijsko nasljeđe ovog ostrva je raznovrsno. Vijekovima je nastajalo pod uticajem Kartaginjana, Rimljana, Đenovljana, Aragonca, Italijana i mnogih drugih. Ostrvo nosi naziv po Sardima, iberijskom plemenu koje je naselilo ostrvo u 12. vijeku p.n.e. Kamene kule tzv. Nuraghe, koje potiču iz tog vremena prava su čuda arhitekture.
To su građevine u obliku tornja, građene redanjem grubog kamenja, složenog bez veziva. U njihovoj unutrašnjosti u prizemlju nalaze se cisterne za vodu. Smatra se da na Sardiniji ima oko 7.000 ovakvih kula.
Na putu do mjesta Oristano gdje nam je bio smještaj, prvo smo obišli malo mjesto San Teodoro i jako lijepu pješčanu plažu La Cinta. Temperatura mora je tih dana bila idealna, a sunce nije bilo jako. Ne biste vjerovali ali na cijeloj plaži postoji samo jedan bistro, skoro ruinirana koliba.
Oristano se nalazi u zapadnom dijelu ostrva. Sa svojom elegantnom trgovačkom ulicom, ukrašenim trgovima, popularnim kafićima i odličnim restoranima, centar Oristana je divno mjesto za šetnju i druženje.
Sladoled morate jesti. Preukusan je. I da se ova priča ne bi pretvorila u roman, spomenuću još plažu La Pelosa koja je na nas ostavila najjači utisak. Ne znate da li ležite na sitnom pijesku ili na pamuku, to je tako predivan osjećaj.
Ako vam je stalo do divlje prirode te prelijepog odmora u miru i tišini, Sardinija je za vas. Sardinjani uglavnom ne govore ili loše govore engleski i nećete steći utisak da im je stalo previše do turista. Nisu neljubazni ali neće se polomiti da vas usluže kako bi na vama što više zaradili.
Kaljari je glavni, a ujedno i najveći grad na ostrvu. Ako bismo željeli da prevedemo njegovo značenje sa sardinijskog jezika, njegov prevod je izuzetno jednostavan - dvorac. Ovaj drevni grad sa dugom istorijom, koji je doživio vladavinu nekoliko civilizacija, ima oko 160.000 stanovnika.
Kaljari je bio glavni grad Kraljevine Sardinije od 1324. do 1848. godine, kada je Torino postao zvanična prestonica kraljevine (koja je 1861. postala Kraljevina Italija).
Danas je regionalni, kulturni, obrazovni, politički i umjetnički centar, poznat po svojoj raznovrsnoj secesijskoj arhitekturi i nekoliko spomenika. Takođe je poznat kao ekonomsko i industrijsko čvorište Sardinije, koje ima jednu od najvećih luka na Sredozemnom moru i međunarodni aerodrom.
Dugovječnost i lokalno pivo
Ljudi na Sardiniji žive jako dugo, a mnogi kažu da je to zbog opuštenog načina života i dobre hrane. Jedu mnogo morskih plodova, od jastoga i morskih ježeva preko hobotnica i lignji pa do različitih školjki, ali i svinjetine, te mnogo povrća i začina, posebno šafrana kojeg su na ostrvo donijeli Feničani.
Ipak, najzanimljivije mi je bilo da probam lokalno pivo, za koje tvrde da se na ovom ostrvu proizvodi još od Bronzanog doba. Na Sardiniji se popije najviše litara piva po glavi stanovnika u čitavoj Italiji, oko 60 litara. Pivo koje se najviše konzumira je Birra Ichnusa, koje ima vrlo lijep ukus.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
