Nedodirljivi svijet prašume prepun tajni FOTO VIDEO

Jana Kezić
Foto: Velibor Tripić

Prašuma Janj, kao strogi rezervat prirode, zaštićena je zona, isključivo namijenjena nauci. Osim toga je mjesto gdje se različita stabla spajaju i rastu kao jedno, pojedina se i suše zbog ugašenih ljudskih života, a medvjed kada sretne ljude samo prođe. Doduše bez smiješka, ali prođe i ne napada.

Osim toga što spada u jednu od 12 prašuma u zemlji, ona je postala i prvo prirodno dobro iz BiH koje je uvršteno na UNESKO listu svjetske baštine. Prašuma zauzima površinu od 295 hektara, unutar koje je zabranjena bilo kakva ljudska djelatnost, kao i iskorištavanje šume.

Šta je sve ekipa “Glasa Srpske” zatekla u prašumi Janj i saznala o njenim ljepotama i skrivenim tajnama donosimo u nastavku teksta.

Zaštita i očuvanje rezervata

Inženjer šumarstva i šef radne jedinice za brigu o prašumi Janj u sklopu Šumskog gazdinstva “Gorica” Šipovo Rosa Rakita pojasnila je da se ovaj strogi prirodni rezervat nalazi u zapadnom dijelu Srpske te da zauzima zapadne padine masiva Stolovaš, na nadmorskoj visini do 1.510 metara. Dodala je da Janj zakonom zaštićeno područje, a pripada prvoj, A kategoriji u skladu sa IUCN kategorijom zaštite.

- Strogi prirodni rezervat prvi put se pominje davne 1910. godine, a 1951, u prošlom sistemu, proglašen je strogim rezervatom prirode u kojem se nije moglo ništa raditi - priča Rakita.

Tada je, kaže, bio drugačije teritorijalno podijeljen, a od 2012. godine je ponovo proglašen zaštićenim prirodnim područjem. Kada se pomene prašuma, ljudima je obično prva asocijacija, dječiji crtani “Tarzan”, gdje iza svakog ugla iskaču majmuni. Zbog toga smo zamolili gospođu Rakitu da objasni šta je to uopšte prašuma te da razriješi sve dileme.

- Prašume su šume nastale prirodnim putem bez uticaja čovjeka, a u njima biljke niču, rastu, razvijaju se i na kraju umiru, a potom ciklus kreće ponovo na odumrlim stablima - kazala je Rakita, dodajući da rezervat čuvaju dva čuvara iz radne jedinice za zaštitu i očuvanje ovog prašumskog rezervata.

Objasnila je da su posjete dozvoljene uz prethodno odobrenje i to u grupama do 20 ljudi. Naime, gazdinstvu se mora podnijeti zahtjev, a obilazak je moguć samo uz strogu pratnju.

- Oni koji snimaju, fotografišu, prave reportaže ili naučno istraživanje, moraju svoje materijale vratiti i dostaviti upravljaču u pisanoj elektronskoj formi, to je zakonska obaveza. Mimo toga sve je zabranjeno. Nikako se ne smiju uzorkovati biljke i gljive, kao ni uznemiravati životinje. Sve mora ostati onakvo kako jeste od davnina - ističe ona.

Izrazila je zadovoljstvo što su u julu prošle godine ušli u UNESKO i na taj način zaštitili ovo prirodno dobro.

- Janj čuvamo od davnina, generacije su ovu prašumu čuvale i sačuvale, zato nam je velika čast što smo uspjeli da dobijemo tako značajan sertifikat - kazala je ona.

Susret s medvjedom

Da je u ovoj prašumi bilo i susreta sa životinjama svjedoči ekolog i saradnik na zaštiti prašumskog rezervata “Janj” Krstan Stakić.

- Kada radite u šumarstvu, sasvim je normalno da takvih susreta bude. Obično su to manje opasni susreti, jer ljudi prave buku i galame, a to uznemirava životinje, te one prije nego što i dođe do susreta napuste mjesto gdje su bile - kaže Stakić.

Međutim, nedavno je sa ekipom Šumarskog fakulteta iz Banjaluke, priča, radio na nekom istraživanju, kada su imali blizak susret sa medvjedom.

- Kada smo stigli na vrh rezervata, kolega koji je od nas šest bio prvi u koloni, primijetio je ispred sebe medvjeda, koji se ispravio na zadnje noge i zaurlikao. Svi smo se u momentu okamenili. Da stvar bude gora, ugledali smo da ima još jedan medvjed iza njega - priča Stakić.

Nedugo za tim, objašnjava, oni su se povukli bez nekog kontakta i sve se završilo kako treba.

Nakon što je našoj ekipi Stakić ispričao ovu malo potresnu, ali i veoma zanimljivu priču, pitali smo ga da li postoji neka legenda u vezi sa prašumom, koju bi želio podijeliti sa nama. Nasmijao se i kazao da postoji jedna o Ilkinoj omorici. Nekada prije rata vozači su dolazili, priča, na utovar u mjesto blizu rezervata i kamioni iz Jajca su došli prije naših.

- Jedan od vozača se popeo do pola jedne smrče i onda je sve ostale zadirkivao. Time je pokazao junaštvo i hrabrost. Jedan naš Ile Peno, kojeg su zvali Ilko nije mogao da podnese da je to uradio neko iz drugog mjesta, pa se on popeo na sami vrh te smrče, gdje je skinuo i zavezao svoju majicu - ispričao je Stakić upravo kraj te smrče za “Glas”. Tako je, dodaje, ona nazvana i ostala Ilkina omarika.

- To je narodni naziv za šume smrče i jele, a kada je Ilko preminuo i ona se počela sušiti. Mi šumari od tada nikada nismo dali da se siječe, iako je bilo naznačeno u više navrata da se to uradi - zaključuje Stakić.

Stakić je ispričao da se u blizini rezervata nalazi i jedan izvor u kojem se svake godine u proljeće, oko Đurđevdana pojavljuje voda, koja bude izuzetno hladna i čista.

- Zanimljivo je da u jesen, oko Mitrovdana ona nestaje. Izvor se povlači, pa je zbog tog vremenskog obima nazvano Hajdučko vrelo - kazao je Stakić.

U vrijeme boravljenja hajduka po šumi, priča, ono je služilo za snabdijevanje vodom za piće.

- Jednom prilikom kolega i ja smo radili neke poslove, pa smo se našli u blizini vrela, baš u proljeće oko Đurđevdana. Još je bilo i snijega, pa se nije moglo ni prići kako treba, a ja sam iz radoznalosti otišao da vidim da li je krenula voda - ispričao je Stakić.

Prilazeći je vidio da je korito suvo.

 - U tom momentu, kada sam posmatrao u izvorištu iz rupe se pokrenula voda. Ostao sam zaprepašćen i pozvao kolegu da donese flašu da uspemo vodu, a on me je pitao kakva je ovo voda, kada nigdje ne otiče - priča on. Objasnio sam mu da je ona počela da izvire pred njegovim očima, na šta mi nije odmah povjerovao, dok se i sam nije uvjerio da je počela u većem obimu da ide i da je napravila vodotok.

- Mislim da sam jedan od rijetkih koji je imao priliku da to doživi i dočeka izviranje vode. Međutim, ove godine ona još nije krenula. Ne znam da li je na to uticalo sve ovo što se dešava kod nas, ali i u svijetu ili su hajduci promijenili navike pa im više ne treba voda - rekao je Stakić.

Potencijal

Direktor Šumskog gazdinstva “Gorica” Šipovo Jovo Dakić kaže da je prašuma Janj od velikog značaja, kako za Srpsku, tako i za cijeli svijet.

- Ovaj rezervat ima veliki potencijal za naučnoistraživačku zajednicu, ali i za turizam, što ga čini našom kartom u svijet - rekao je Dakić. Dodao je da imaju i ideju za nabavku jednog vatrogasnog vozila, koje bi bilo namijenjeno za očuvanje rezervata. Novca za to još nemaju, ali vozila koja trenutno koriste su stara pa ako bi došlo do nekog problema, šteta bi bila zaista nesaglediva.

Više fotografija pogledajte u našoj galeriji

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana