Zid ljubavi i plača svjedok tužnih sudbina

Tanja Milaković
Zid ljubavi i plača svjedok tužnih sudbina

U štabu Gestapoa u Kelnu nalazi se zid na kome je ispisano više od 1.800 poruka bivših zatvorenika. Među njima je i nekoliko riječi koje je svom ljubavniku ostavila Tola Turska. Zid je ostao da svjedoči o ljubavi u vremenima nesreće koju su donijela nacistička ispitivanja i progoni.

Nacistička policija Gestapo je po Tolu Tursku došla samo nekoliko dana prije njenog 20. rođendana. Tolu su nacisti već jednom uhapsili dvije godine ranije, početkom 1942, kada su je pokupili sa varšavskih ulica i prisilili da radi u fabrici kod Kelna.

Utjehu je pronašla u Loleku, mladom poljskom vojniku koji je  takođe bio na prinudnom radu.

Ipak, Lolek nije bio čovjek koji se lako predaje i ubrzo se priključio pokretu otpora. Nacisti su ubrzo saznali za njegovu grupu i Lolek je uhapšen početkom 1944. godine. Prilikom pretresa njegove imovine Gestapo je pronašao fotografiju lijepe mlade brinete, Tole.

Uhapšena je 5. maja 1944. te odvedena u posebnu ustanovu Gestapoa na periferiji Kelna. Mučena je i ispitivana o pokretu otpora, da bi na kraju bila prebačena u sjedište Gestapoa u Kelnu. Zatvorena je u ćeliju 4, na čijim je zidovima primijetila brojne grafite. Bile su to poruke ranijih zatvorenika.

Odlučila je da učini isto. Urezala je svoje puno ime - Teofila Turska. Bio je to dokaz koji bi poslije njene smrti svjedočio da je postojala. Ipak, željela je da ostavi još nešto osim imena. Željela je da podijeli i svoja osjećanja.

"Lolek, zbog tvoje ljubavi sada patim ovdje. Tola", napisala je.

Danas, gotovo 70 godina kasnije, njene riječi se još mogu vidjeti u nekadašnjem štabu Gestapoa. Nalaze se među nekih 1.800 natpisa koji su preživjeli nacističku vladavinu. Zahvaljujući vrijednom radu Vernera Junga, direktora kelnskog Centra za nacističku dokumentaciju, sve ove poruke prikupljene su u knjigu "Zidovi koji govore".

Poruke su napisane na ruskom, francuskom, njemačkom, poljskom i, povremeno, na engleskom jeziku. Postoji hiljade priča poput Toline, a odigrale su se ne samo u ovim ćelijama, već širom Trećeg rajha.

Kao jedan od najvećih štabova Gestapoa u Njemačkoj, zgrada u Apelhofplacu bila je svjedok hiljada ubistava. U periodu od 1943. do 1944. ubistva zatvorenika dešavala su se svakodnevno.

Ubijanje je još više pojačano u novembru 1944, kada je regionalnim štabovima Gestapoa dozvoljeno da ubijaju strance bez dozvole iz Berlina. U Kelnu su postavljena prenosiva vješala na kojima je istovremeno moglo da bude obješeno sedam osoba. Poslije pogubljenja tijela zatvorenika su bacana na lokalnu deponiju.

Čekanje je bilo drugi oblik mučenja, koje je Gestapo često upražnjavao. U martu 1945. Amerikanci su oslobodili Keln, a Gestapo je već ranije napustio i zgradu i grad. Jedan američki vojnik naišao je na poruke na zidovima, te dodao i svoju.

"Erl Hju. Klivlend, Ohajo. Treća oklopna divizija", napisao je u jednoj od posljednjih poruka spomenika svima onima koji su prkosili Gestapou. U junu 1945. još jedan zatvorenik posjetio je svoju ćeliju i napisao kratko: "Preživio".

I Tola se vratila. Nekim čudom je preživjela rat, a iz Kelna je poslata u koncentracione logore u Ravensbriku i Mathauzenu, odakle je oslobođena u maju 1945. Vratila se u Poljsku, gdje se udala i godinama radila kao medicinska sestra. Keln je, prvi put poslije rata, posjetila 1991. te pronašla svoju poruku u ćeliji 4. Položila je cvijeće za sve one koji su stradali u ovim ćelijama.

Pretrpane ćelije

Kako je rat odmicao, ćelije, koje su pravljene za jednog do dva zatvorenika, počele su da primaju i više od 30 osoba. Dok su neki trpjeli strahovita mučenja, drugi zatvorenici ostavljani su u svojim ćelijama danima, pa i sedmicama bez ikakvog ispitivanja.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana