Čiju istoriju učimo? Udžbenici puni ideja "pobjednika"

G.S.
Čiju istoriju učimo? Udžbenici puni ideja "pobjednika"

Ko je otkrio izvor rijeke Nil? U stvari – kakva glupost? Pa tamo se živjelo davno prije nego što je došao neki Evropljanin. To pokazuje da je u samoj prirodi školstva kolonijalna ideja o "širenju kulture".

Ko je otkrio treću po veličinu rijeku u Africi – Niger? Ako se otvore školski udžbenici tamo će se naći da je reku Niger otkrio škotski istraživač Mungo Park godine 1796.

Fait Odele je to takođe učila u školi klupi. "Ali sam počela da se čudim", kaže ta istoričarka koja sada đake uči istoriju njihove zemlje. "Pa zar te rijeke nije bilo i prije nego što je tu došao Mungo Park? Zar nije bilo tu ljudi koji su lovili ribu? Zašto mi tu u Nigeru učimo djecu da je tek Mungo Park otkrio tu rijeku?"

Takvih primjera ima bezbroj, širom Afrike. Tako se recimo u udžbeniku sociologije u Gani učenicima postavlja slijedeće pitanje: "Koje su pozitivne posljedice kolonijalizma?" Ponuđeno je više odgovora: "a) Otvaranje škola, b) Uvođenje engleskog jezika, c) Porast interesovanja za stranu robu, d) Rast gradova."

Šezdeset godina nakon što je praktično okončana kolonijalna vladavina u Africi čini se da taj period još uvijek dominira nastavom istorije u mnogim zemljama tog kontinenta. "Ja sam učila samo malo iz ugla mog naroda", kaže spisateljka Sijanda Mohutsiva iz Bocvane. "A ako smo i učili, onda je to bila naša istorija od proglašenja nezavisnosti 1966."

Kako bi više naučila o istoriji svoje zemlje Mohutsiva je išla na dodatnu nastavu, i to na jeziku setsvana, zvaničnom jeziku Bocvane. "Na jeziku setsvana se 'kolonijalizam' kaže 'promjena'. To je stvarno veoma higijenski izraz za ono što se dogodilo. I kao da i učitelji pokušavaju da izbjegnu taj period, kao da im je neko prije 20 godina rekao: to ne smijete da predajete."

Mohutsiva je tako kao đak učila o trci za područjima Afrike krajem 19. vijeka – ali kako su to vidjeli njemački car ili Velika Britanija. "Jer oni su i pisali te knjige. Tako sam sjedila i mislila: valjda će Njemačka da dobije to što želi."

"Širenje kulture"

Afrička spisateljica uvjerena je da je problem iz duboke u prošlosti u samoj prirodi obrazovanja. "Kad je školstvo kakvo danas poznajemo uvedeno u Velikoj Britaniji sredinom 18. vijeka, to se događalo istovremeno s kolonijalnom ekspanzijom. Britansko stanovništvo trebalo je uvjeriti da je dobra ideja da se ljudi teraju u ropstvo." A sa školama i nastavom su taj mentalitet evropske sile onda izvezle i u svoje kolonije.

To je veliki problem, smatra i nigerijanska istoričarka Odele. Jer istorija sopstvene zemlje odlučujuća je za njen identitet. "Mi se ne sastojimo samo od naše sadašnjosti, već i od naše prošlosti. Ako se predstavlja pogrešna slika, onda se tako nastavljaju nepravde iz prošlosti."

Dok je ona pohađala školu devedesetih godina prošlog vijeka, istorija njene zemlje uopšte nije bila u nastavnom planu. Zato danas postoje čitave generacije građana Nigera koji uopšte ne poznaju kolonijalnu prošlost svoje zemlje.

Odele za to krivi vladu Nigera, koja još uvijek nije uvela nove nastavne planove i programe. "Naša vlada ne želi da se borimo za naš napredak. S njene tačke gledišta za državu je najbolje da ljudi ne poznaju svoju prošlost, da ne znaju da je bilo i nemira i demonstracija i za vrijeme kolonijalizma. Jer onda bi ljudi tako i od ove vlade mogli da zahtijevaju promjene", ukazuje Odele.

Dolaze nove generacije

Odnos prema školskoj nastavi u Africi ipak se polako mijenja. Tako je prošle godine Kenija objavila da će prihvatiti predloge Svjetske organizacije i UNESCO o nastavi istorije Afrike u školama. U tom predlogu se kao cilj postavlja "rekonstrukcija istorije Afrike s ciljem da se oslobodi rasističkih predrasuda koje su nastale iz trgovine robljem i kolonijalizmom, a kako bi se podstakla afrička perspektiva." To je projekat koji već dugo traje: još od 1964. na tome radi više od 230 istoričara i drugih stručnjaka.

Ministarka obrazovanja Južnoafričke Republike Endži Motšega je krajem prošle godine uvela obaveznu nastavu istorije te zemlje do 12. razreda – tri godine duže nego što je bilo do sada. Najavila je i donošenje novog nastavnog programa. A i u Bocvani se polako mijenjaju stvari, između ostalog i zato što dolaze nove generacije učitelja. "Dugo smo imali samo bele učitelje, moj nastavnik istorije takođe je bio bijelac", kaže Mohutsica. "Učitelj koji danas predaje mom bratu je Bocvanac. Stvari se polako mijenjaju – već i sa učiteljima koji su rođeni i školovali su se ovde, piše Dojčevele.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana