Ustaška uporišta pod Kozarom (4): Zvijeri iz Ivanjske

Boris Radaković, istoričar
Ustaška uporišta pod Kozarom (4): Zvijeri iz Ivanjske

Ivanjska je veliko selo na putu između Banjaluke i Prijedora, naseljeno uglavnom Hrvatima i Srbima. Tokom Odbrambeno-otadžbinskog rata (1992 - 1995) ime sela je promijenjeno u Potkozarje. U Kraljevini Jugoslaviji i tokom Drugog svjetskog rata Ivanjska je bila opština kojoj su pripadala i okolna sela. U samoj Ivanjskoj većinsko stanovništvo bili su Hrvati.

Uticaj ustaške emigracije u Ivanjskoj bio je vidljiv još od 1939. godine. Nakon napada Njemačke na Poljsku, Kraljevina Jugoslavija vršila je određene pripreme za mogući rat sa Njemačkom. Organizovane su vojne vježbe, regruti su upućivani na jugoslovensko-njemačku granicu, prikupljana je tegleća marva i zaprežna kola za komoru. Pred početak rata na jugoslovenskom prostoru jedna željeznička kompozicija utovarana je nekoliko dana u Ivanjskoj s ciljem da se uputi u današnju Sloveniju. Šef stanice koji je bio hrvatske nacionalnosti izvršio je diverziju, otkačio je vagone sa ljudstvom i komorom. Vagoni su se spuštali niz prugu dok je iz suprotnog pravca od Piskavice naišao brzi voz. Sudar se desio na mostiću “ispod Kevića luke”, više vagona je iskočilo iz šina i bilo je dosta mrtvih i povređenih regruta.

Čim je osnovana Nezavisna Država Hrvatska (NDH) formirane su lokalne ustaške snage. Za načelnika opštine Ivanjska imenovan je Jure Tomić, poznati zločinac iz toga kraja. Na tom položaju ostao je do septembra 1941. godine, nakon čega je bio u pritvoru nekoliko mjeseci u Banjaluci. Potom se vratio u Ivanjsku i služio je u ustašama sve do februarskog pokolja srpskog stanovništva u Ivanjskoj i Piskavici 1942. godine, kada odlazi sa toga područja. Ustaša je bio i njegov otac Ilija i braća Ivan, Petar i Ilija, a prema izjavama svjedoka većina odraslih muškaraca Hrvata iz Ivanjske bili su ustaše. 

Ustaše iz Ivanjske se u izjavama svjedoka i u pojedinim dokumentima nazivaju “Crna legija”. Neki od ustaša iz “Crne legije” u Ivanjskoj bili su: Pavo Majdandžić, Pavo Mijatović iz Stratinske, Pavo Knežević iz Stratinske, Ibro Ljubić iz Bronzanog Majdana, Ivan Antek, Ivan Komjenić, Mile Batković, Ibro Ibraković iz Bronzanog Majdana, Ivica Kovačević, Mile Barišić, Mihajlo Savari, Ilija Savari, Mile Josipović, Pejo Josipović, Ivo Valentić, Slavko Valentić, Ivo Josipović  i mnogi  drugi.

Prema izjavama svjedoka saznajemo i kako su pripadnici ustaša iz Ivanjske bili opremljeni tokom prvih masovnih (Ilindanskih) pokolja srpskog stanovništva: “Neko je bio u uniformi i s puškom, a neko nako u civilu, s oružjem i bez oružja. Svi su imali slovo U na prsima i na kapama. Kape su bile različite, kakvu je ko imo, pa je nabije na glavu. Nije bila neka originalna, ujednačena uniforma. Slovo U je bilo latinicom, od običnog metala, bijelo, u nekoga manje, u nekoga veće. Neki su imali na sebi i po više U – na kapi, na rukavima i na prsima.”

U Ivanjskoj su, kao i širom NDH tokom prvih masovnih pokolja nad Srbima, zločine činili i zaklete ustaše i obični seljaci civili koji su išli sa ustašama i sebe smatrali dijelom ustaša. Važno im je bilo U na kapi ili rukavu, a ne čime će vršiti zločin i pljačku, pa u nedostatku pušaka mnogi su koristili hladno oružje. 

Tokom zime 1941/42. godine srpski ustanici na Kozari učvršćivali su svoje položaje na ovoj planini. Hrvatske i njemačke snage nisu uspjele da skrše srpski ustanak. Ipak, česti su bili ispadi hrvatskih i nekad njemačkih snaga iz većih njihovih garnizona prema ustaničkoj teritoriji. Ustanici su nastojali da onemoguće željeznički saobraćaj na pruzi Banjaluka – Prijedor. Tako su 3/4.  februar 1942. godine porušili prugu između stanica Kozarac - Omarska, Omarska - Paulja (čuvarna br. 21) – Piskavica – Šušnjari. Pruga je razorena na dužini od oko 10 km. 

Svjedok Dušan Milaković koji je učestvovao u rušenju pruge o tome je kazivao: “Ja sam bio izbjegao u Veriće. Bila je njihova straža u Šušnjarici. Tu je bila pomoćna stanica. Tu je bila jedna zgrada i straža. Pucaju, a mi dolje trgamo i vičemo: 'Oooo, ruk, rvatska prugo!'... I potrgamo prugu. Pucaju puške ozgo na nas, ali ide... S nama je bio poneki partizan s puškom.” 

Ustaše iz Ivanjske su već 5. februara upale u nezaštićeno selo Piskavicu i izvršile strašan zločin. Ostaje pitanje da li je ovaj zločin bio odmazda za rušenja pruge ili je ranije planiran, pošto neki svjedoci tvrde da je prije “pokolja na jedno 7-8 dana, krajem januara i početkom februara 1942. godine, jedna patrola od dvadesetak vojnika, ovi naši mještani, prošla je ovda”.

“Išli su od kuće do kuće. Svakom su rekli da niko nikud ne bježi od kuće. Nikom ništa biti neće. Svi su bili iz Ivanjske”, pričali su mještani.

Ustaše su opet 12. februara upale u Piskavicu i ponovili zločine. Tih dana je u Piskavici popaljeno oko 300 kuća i ubijeno 123 Srba: “Dne 5/II 1942 g. pošla je ustaška akcija na naš teren. Ta akcija palila je sela kroz koja je prolazila. Kad smo mi vidjeli da se približava ta akcija po plamenu sela, bježali smo ispred te akcije prema Kozari. Ta akcija je na našem terenu poubijala gdje god je koga stigla a kuće je palile sve sreda tako... Osim ovog masovnog zločina ta akcija izvršila je na našem terenu zločin masovne pljačke. Svi ti zločini izvršeni su u toku od 7 dana.” 

Iste ustaše su u Ivanjskoj 12. februara izvršile pokolj srpskog stanovništva ubivši oko 85 ljudi: “Na Sv. Tri Jerarha t. j. 12/II 1942 g. došla je jedna grupa ustaša iz Banjaluke vozom do pod Šušnjare i ta grupa zajedno sa domaćim ustašama iz Ivanjske izvršila je veliki pokolj Srba u Ivanjskoj idući od kuće do kuće... Najviše je pobijeno u zaseoku Milakovići jer je tu u navedenom pokolju koji je izvršen licem na 12/II 1942 g. pobijeno 74 osoba od najstarijih pa do najmlađih.”  

Ustaše iz Ivanjske učestvovale su i u pokoljima srpskog stanovništva 7. februara 1942, u rudniku Rakovac i selima Drakulić, Šargovac i Motike. U tom zločinu učestvovali su i ustaše iz Banje Luke, Motika, Petrićevca, Šargovca i “Druga tjelesna Poglavnikova bojna” pod vođstvom natporučnika Josipa Mišlova u jačini nekoliko stotina ustaša. Istorijska građa nas upućuje na prestanak masovnih zločina nad Srbima u Piskavici i Ivanjskoj, nakon što su u ova sela došli ustanici četnici: “U ljeto 1942 g. sklopljen je sporazum između četnika s jedne i hrvatskih vlasti i Nijemaca s druge strane i tada je naš teren pripao u četničku zonu. I nadalje su nam ustaše dolazile, ali usljed sporazuma s četnicima nisu nam više pravili zločina.” 

U aprilu 1942. godine, ustaše iz Ivanjske su počinile zločin nad Srbima u selu Verići u banjalučkom srezu. Iz Verića su ih istjerale snage 4. bataljona Drugog KNOP odreda. Partizan Milan Mandić upamtio je stravičan prizor koji su zatekli nakon protjerivanja ustaša iz ovog sela: “Naišao sam sa grupom boraca pored siromašnije seljačke kućice u Raduljima. Nešto se čulo, nekakav nerazumljiv glas, kao da se neko davi, krklja. Zastao sam i pogledao kroz otvor malog prozora i primijetio stravičnu sliku. Sva u krvi ležala je žena. Još je davala znake života. Bila je sva izbodena noževima. Zaklana je i krv je još tekla. Jednogodišnje dijete ručicama je pretraživalo krvava majčina prsa.”

Tokom čitave 1943. godine srpski partizani nisu smogli snage za neki ozbiljniji napad na ustaše u Ivanjskoj. Ivanjska sa oko 500 ustaša bila je dobro utvrđena, ustaška posada jaka, a stanovništvo odano ustaškom pokretu i NDH.

Tokom prve polovine 1944. godine Hrvati i Nijemci fokusirali su se na osiguravanje željezničkog saobraćaja između Banjaluke i Prijedora i dalje prema Bosanskom Novom. Partizani su uglavnom kontrolisali srpska sela oko Ivanjske, ali samu Ivanjsku u kojoj je stanovništvo bilo odano ustaškom poretku nisu mogli osvojiti.

U prvoj polovini septembra vodi se nekoliko borbi sa ustašama i domobranima iz Ivanjske. Domobranski garnizon iz Ivanjske koji je “sačinjavala 1. domobranska bojna” (oko 600 vojnika), prešao je 13. septembra na stranu partizana. Nakon dva dana borbi sa preostalim ustašama u Ivanjskoj, ovo mjesto oslobađaju snage Četvrtog bataljona Osme KNOU brigade.

Iako su ušli u Ivanjsku, partizani nisu potpuno likvidirali ustaše koji su se krili po šumama ili se predstavljali kao civili i bili kod svojih kuća. Na hrvatsko stanovništvo nisu imali skoro nikakav uticaj i ono je partizane gledalo kao neprijatelje i srpsku vojsku.

(Kraj)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana