Ustaška uporišta pod Kozarom (3) – Orahova: Najžešće napadali na dane velikih vjerskih praznika

Boris Radaković, istoričar
Ustaška uporišta pod Kozarom (3) – Orahova: Najžešće napadali na dane velikih vjerskih praznika

Ustaška prethodnica, sastavljena od pripadnika lokalnog stanovništva, preuzela je vlast u Orahovi već oko 12. aprila 1941. godine. Oni su dočekivali pripadnike kraljeve vojske, razoružavali ih i, ako su bili Srbi, lišavali ih slobode.

Kao što je u skoro svim muslimanskim i hrvatskim selima ustaška vlast dočekana sa odobravanjem i oduševljenjem, tako je bilo i u Orahovi. Ona će postati jedno od ustaških uporišta između Bosanske Gradiške i Bosanske Dubice. Na hrvatskoj obali rijeke Save, u blizini Orahove, nalazi se selo Mlaka. Ono je bilo dio kompleksa logora Jasenovac. Ustaše iz Mlake i okoline znale su često prelaziti Savu u svojim krvavim pohodima na srpska sela oko Gradiške. U tome su im pomagali mnogi mještani iz Orahove.

Tokom ilindanskih pokolja srpskog stanovništva u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, ljeta 1941. godine, na području same Orahove nije bilo mnogo stradalnika. U toku čitavog Drugog svjetskog rata na području tog mjesta, po do sada poznatim podacima, stradao je ukupno 331 stanovnik. Od toga broja Srba je bilo 300, a 31 musliman.

Vlast NDH u Orahovi održala se do pred kraj 1941. godine. Srpski ustanici pod vođstvom KPJ, do kraja te godine, ovladali su velikim dijelom Kozare. Zbog snažnog pritiska na sektor oko Orahove i oslobođenja sela Turjak i Podgradci, 27. decembra 1941. godine Orahovu su napustili ustaše, domobrani i oružnici (žandari). To su odmah sutradan iskoristile snage Drugog krajiškog NOP odreda (KNOP) da sa jednim vodom uđu u Orahovu.

Rezerva

Ipak, moramo sa rezervom prihvatiti skoro idiličnu sliku dočeka partizana od strane muslimanskog stanovništva Orahove i njihovo prihvatanje ideje “bratstva”, kako je predstavljeno u partizanskim dokumentima, jer nas na takav pristup upućuju izjave Srba koji su preživjeli Drugi svjetski rat. Mirko Cvijić iz sela Međeđe:

“Nakon rata nije bilo osvete prema ustašama. Ja sam sa majkom otišao u susjedno muslimansko selo Orahovu, koja je dala dosta ustaša, da nađem kacu za šljive. Kod Mustafe Lojića smo iznajmili kacu za novac, a poslije vidim da je to kaca moga oca koja je odnesena kada je kuća opljačkana, jer smo tada bili odvedeni u logore. Mene i majku je bilo stid reći da je to naša kaca. Ja mu platio što sam se poslužio i vratio mu kacu.”

Prema izjavama svjedoka odmah nakon rata, koje je zabilježila Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, ustaše od kraja 1941. godine pa sve do ofanzive na Kozaru u ljeto 1942. godine nisu držale vlast u Orahovi. Partizani su još nekoliko puta do početka ofanzive na Kozaru držali narodne zborove u Orahovi na kojima je govoreno o zajedničkoj borbi i pomaganju. Tako npr. u martu 1942. godine oko 200 stanovnika Orahove je prisustvovalo narodnom zboru.

Početkom velike ofanzive na srpske ustanike i civile na  Kozari, 10. juna 1942. godine, Orahova postaje jedno od uporišta iz kojeg se kreću jedinice NDH u napadu na Kozaru. Srpsko stanovništvo iz Orahove tada je izbjeglo u Kozaru, dok je muslimansko uglavnom ostalo u selu.

Avijacija

Iznad Orahove je prvi put u toku Drugog svjetskog rata dejstvovala i partizanska avijacija. Naime, Franjo Kluz je svojim avionom dejstvovao po hrvatskoj vojsci oko Orahove.

Nakon ofanzive na Kozaru, do kraja 1942. godine nije bilo značajnijih borbi. U Orahovi su se u drugoj polovini 1942. godine nalazile ustaše u jačini dvije satnije (čete). Ustaše su povremeno ispadale iz Orahove prema srpskim selima i hvatale preživjele Srbe.

Na Kozari se u prvoj polovini 1943. godine radilo na organizovanju vlasti narodnooslobodilačkih odbora. Jedan od glavnih zadataka tih odbora bila je ishrana napaćenog stanovništva Kozare. Zbog velikog stradanja srpskog stanovništva i njegovog masovnog učešća u ustanku, nedostajalo je radne snage koja bi sijala i žnjela. Zato su za taj posao angažovani i muslimani iz Orahove. Oni su odlazili u srpska sela sa svojim ralima i teglećim životinjama i orali, uglavnom napuštenu zemlju, na taj način pomažući partizanima i srpskim civilima.

Muslimanske orače iz Orahove pohvalio je i Sreski komitet KPJ za Prijedor: “Isto tako pisati o saradnji muslimanskog življa sa našim Narodom. Primer Muslimana iz Orahove da idu orati u Ravljansku opštinu treba iznijeti da bude uzor ostalim Muslimanima kako treba da rade.”

Ono što je prećutkivano, bar javno, jesu zločini tih orača iz Orahove u selima u koja su išli orati. O tim zločinima saznajemo od preživjelih svjedoka iz tih sela. Jedan od svjedoka, Slavko Đekanović iz sela Međeđa, prisjetio se tih događaja:

“Iljadu devesto četeres i treće mi smo bili ovde na straži kod kuće Đekanovića. Naveče. Muslimani su bili tuj. Kokano organizovali se da dođu orati nama po Rijeci. Mi smo bili na straži, i ti muslimani kad su otišli nazad u Orahovu, u zoru oko 3 sata doveli su ustaše da kolju po Rijeci, u toj kući Kecmanovoj. Ja i Marko Babić smo bili na straži do 12 sati. Od 12 sati smijenila nas je Jagoda Trivića, koja je uvaćena tada ovde i silovana. Mrcvarili je i klali, nema šta od nje nisu radili. U jednoj sobi vamo je isto bilo, puna soba sasječenih iz puškomitraljeza.”

Gradiško-lijevčanski odred je, tokom ljeta 1944. godine, osiguravao pšenicu prikupljenu na području ravljanske opštine (sreza Bosanska Dubica). Međutim, ustaše iz Jasenovca su krajem jula 1944. godine upale na partizansku teritoriju i tu pšenicu zapalili. Prije toga su bili obaviješteni od jednog muslimana iz Orahove, koji je bio u partizanima, gdje se nalaze partizanske snage, a gdje uskladištena pšenica.

Ustaški ispadi iz Orahove posebno su bili okrutni na značajne hrišćanske praznike:

“Na Božić 7. januara 1945. neprijatelj je jačim snagama upao u neka sela na našem području. Zatekli su dosta naroda kod kuća. Samo neki su uspjeli da onako bosi i slabo obučeni pobjegnu i izbjegnu pokolj... Tada je stradalo dosta naroda u Gunjevcima, Bijakovcu, Pucarima i Seraflijama. Narodu je bilo teško pobjeći, jer je neprijatelj krenuo jačim snagama iz dva pravca, iz Bosanske Dubice i Orahove i opkolio sela sve do Vojskove. Ustaše su pobile mnogo, uglavnom žena i djece... U našem selu, Pucarima, jednoj ženi, iz porodice Stakić, izvadili su oči. Iz ove porodice ubili su i troje djece... Ubili su i starog Milaća Dimića. Bio je teško bolestan, pa ga je porodica bila sklonila. Međutim, ustaše su ga pronašle i ubile...”

Tek 1. februara 1945. godine snage Dvadesete KNOU brigade napašće Orahovu i protjerati ustaše prema Bosanskoj Dubici. U borbi su ubijena dva i ranjena tri ustaška vojnika. U izvještaju o tom napadu se kaže da je Orahovu branilo svega 30 ustaša. Vjerovatno je jedan dio ustaša ranije napustio Orahovu i prešao u Slavoniju ili otišao u Bosansku Dubicu. Na osnovu izjava svjedoka, možemo pretpostaviti da se jedan dio ustaša pritajio u samom selu, predstavljajući se kao civili. U prvom redu mislimo na one Orahovljane koji su orali po srpskim selima, a onda sa ustašama činili zločine nad srpskim seljacima.

Posljednji sukob

Iz jednog komunističkog izvještaja od 25. marta 1945. godine saznajemo da ni krajem rata situacija u Orahovi nije bilo pod apsolutnom kontrolom partizana: “Opština Orahova na koju je do sad prodirala vlast i organizacija Dubičkog sreza, premda je to sastavni dio našeg sreza ostala je, po strani NOP-a.”

Jedan od posljednjih sukoba između partizana i ustaša u Orahovi desio se 7. aprila 1945. godine. Naime, Izviđačka četa Trećeg bataljona Dvadesete KNOU brigade napravila je u Orahovi zasjedu ustašama. Pomenutog dana naišla je jedna ustaška formacija u jačini 40-50 ustaša. Ustaše su potpuno razbijene. Ubijeno je 20 ustaša i dva su zarobljena. Na partizanskoj strani nije bilo gubitaka.

(Nastavak u sljedećem izdanju “Glasa plus”)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana