Turci srpskom junaku Stanoju Glavašu nisu smjeli ni ime izgovoriti

Konačno, 7. aprila te 1804. posada popusti i pokuša se izvući ka Jagodini, no ustanici ih sustigoše kod Kijevačkog potoka, gdje se razvi ogorčena borba. Kroz oblak barutnog dima sipao je oganj iz stotina kubura i pušaka, a zveket jatagana miješao se sa vriskom ljudi i njiskom konja.

Na srpskom lijevom krilu krupan čovjek golemih brkova, očigledno starješina, sa zapjenjenog vranca je vitlao krvavom sabljom i šibajući pogledom gromko podvikivao. On se na čas trgnu i zanese, ali se brzo učvrsti u sedlu i u trenu zviznu sabljom jednog Arnauta, koji je s mukom obuzdavao svog unezvijerenog konja. Par sati kasnije Turci su već bili razbijeni, spasavajući se bezglavim bijegom, dok su ih ustanici strelovito salijetali “ka 'no kobci 'tice prepelice”. Punih pet sati trajalo je to krvno kolo, nakon čega je sa poprišta posutog leševima dopirao tek poneki jauk ranjenika, a prorijeđeni pucnji u daljini bili su znak da najuporniji gonioci još sustignu po kojeg bjegunca.

Nedaleko od razbojišta, na panju sjedi onaj stameni komandant okružen svojim borcima, dok mu jedan od njih skida dolamu ispod koje se ukazaše krvava košulja i čakšire. Ranjenik je očigledno dugo krvario jer je ostao u boju do njegovog svršetka. Onaj “hirurg” mu rakijom opra poduboku ranu od kuršuma na lijevom ramenu pa je britvom rutinski rasiječe unakrst i nekim šiljkom iščeprka vani olovnu kuglu. Ranu posu sivim prahom (biće od antimona), stavi neke trave i čvrsto uteže zavojem, za to vrijeme ranjenik ne pusti ni glasa, osim što je šumno disao obliven znojem. Kad ga ogrnuše ćurkom, osovi se na noge i kroz zube protisnu: “Ima tu još dosta mjesta za turske kuršume” pa preleti pogledom svoje ratnike i poslovno reče: “A sad, s Božjom pomoći, moramo hitati i zauzeti Jagodinu”. Privedoše mu konja.

Bijaše to niko drugi do slavom ovjenčani hajdučki harambaša, potonji ustanički vojvoda Stanoje Glavaš, Karađorđev kum i prijatelj.

“Obične” rane

Francuski list “Moniteur” je pisao kako je u ovom boju iz stroja izbačeno oko 400 Turaka i vođe im Husein Ganić i Jusuf-aga Klimentić. Sam vožd je pisao austrijskom majoru Miteseru da su na bojištu ostala 143 Turčina.

Ni mjesec i po ne bijaše prošao od prethodne bitke kod Drlupe, kada Stanoje zadobi ranu na glavi. No ovaj čuveni junak i njegovi hajduci bjehu toliko otvrdli, da se na ove “obične” rane ni osvrtali nisu. Godinama unazad bili su svjedoci turskih svireposti i akteri bojeva kad su ljudske kosti pucale ko grančice, a odsječene glave se kotrljale po ledini, dok je iz raspolućenih tijela krv šikljala mlazevima. Ti Stanojevi borci tada su činili udarnu pesnicu narodne vojske. Prekaljeni u borbi i vični ratničkom zanatu poučavali su ustanike tim vještinama i bili im ogroman moralni oslonac. Ove opasne i često ćutljive ljude već dugo je u stopu pratio crni sablasni kosač. U pohode su kretali ko gorski vuci, kad osvoji noć, a vraćali se u bivak krvavih sablji i haljina prije no što se zvijezde pogase. Ti ljuti osvetnici, zadivljujuće smionosti ne odoše u goru “od vruća kolača”, već ih dušmanin ujede za srce, najtežim zulumima. Eto, pred takvim je ljudima stajao on, silni Stanoje Glavaš, vođa za kojim su bez riječi išli u vatru i vodu, čovjek čije ime Turci nisu htjeli ni izgovoriti naglas, jer im je budilo najcrnje slutnje vjerujući da ono donosi nesreću: “Ni u gori o šejtanu ne govori, aratos ga bilo”.

Ne bješe Stanoje na velikom glasu samo kao srčan i odvažan ratnik, već i sposoban i uman čovjek prije odmetanja, pa zato ne čudi što je u sam osvit 19. vijeka na zboru u Orašcu te 1804. na Sretenje bio glavni kandidat za vođu ustanka. I upravo tom prilikom on pokaza svoju mudrost i dalekovidost, tumačeći knezovima da bi se ustanak kompromitovao ako bi na čelu bio hajduk, čovjek van zakona te im za vođu predloži Crnog Đorđija, za čije je vojno iskustvo znao, kao i druge kvalitete, koji će ubrzo doći do izražaja. Iako su mnogi kasnije tvrdili da je vožd bio odviše prijek i autoritaran, preovlađuje mišljenje da je u tom vremenu i tim okolnostima upravo takav vođa bio neophodan i jedino moguć.

Od tog vremena on Karađorđu postaje desna ruka i odani pouzdanik i oslonac. Stanoje se sa svojim ljudima krvavio u najslavnijim bitkama ustanka poput Rudnika, Čokešine, Varvarina, Deligrada i drugih, uvodeći običaj brzog manevra i munjevitog napada, pogotovo ako je neprijatelj brojniji, utvrđen i artiljerijski nadmoćan. Tako je pravio paniku i rasulo kod turskih trupa, rušeći im samopouzdanje i moral. Istu će taktiku imati i Hajduk Veljko, koji taj nadimak nosi od vremena četovanja kod Stanoja.

Kad skadarski Ibrahim-paša s velikom ordijom pritisnu Deligrad u avgustu 1806. Glavaš, kao ozbiljan vojni strateg, napravi jedan smioni široki manevar. Izdvojivši oko 2500 pješaka i 500 konjanika prebrodi Moravu, izbivši na Kruševac, odakle pređe Jastrebac planinu i dvije nedjelje po Velikoj Gospojini spusti se u Toplicu, koju popali, pošto potpuno zateče i zgromi Turke u Prokuplju. On tako ugrozi bok i pozadinu vojske pred Deligradom, koja se u strahu od okruživanja hitro povuče ka Nišu. Takvi poduhvati su snažno dizali moral i polet srpskim trupama, a Turcima ulijevali skepsu i strah pred nove okršaje. Iste 1806. na dan Sv. Andreja ustanici pod Karađorđem oslobađaju Beograd. Tokom proboja Glavaš komanduje desnom kolonom u pravcu Vidin-kapije, koju “otvaraju” Konda Bimbaša i Uzun Mirko, da bi u varoš s golom sabljom prvi uletio upravo vojvoda Stanoje.

Poslije srpske tragedije na Kamenici 1809, kad izgiboše hrabri Resavci na Čegru i još mnogo ustanika, Uršid-paša sa 25.000 vojnika prodrije u septembru do Petke na Dunavu. To Srbe pokoleba i dezorijentisa, ali u tom kritičnom trenutku preokret načiniše Glavaš i Hajduk Veljko, kada se u suludom podvigu, divljim galopom s konjicom ko orkan sručiše usred logora preneraženih Turaka u Dubravici. U krvavoj sječi koja nasta stvori se silna panika i bježanija Turaka ka Ćupriji, gdje poplašiše i vezira koji uteče put Niša. Karađorđe o tome piše ruskom generalu Isajevu: “... vojvode Veljko i Stanoje udare sa dve strane na Turke... nemilostiva i strašna batalija bila je od jutra i mraka...” Dalje opisuje kako su Turci, bježeći bezglavo, ostavili ogromnu spremu i oružje.

Propast ustanka

Glavaš poslije operiše oko Deligrada i duž Morave, a 1810. vidimo ga gdje se kolje s Turcima u čuvenim bitkama kod Varvarina i Loznice. Međutim pad Deligrada i Krajine 1813. označio je i propast ustanka, koji je bio neminovan pošto godinu ranije Napoleon “odvuče” Ruse sa Dunava pa se sva ona ka njima usmjerena turska sila okrenu na Srbiju, kao i velika vojska iz Bosne. Francuska “Gazette” piše 14. decembra da je srpski komandant Glavaš okupio preostalu srpsku vojsku i u šumama između Niša i Pazara nanosi ozbiljne gubitke velikoj turskoj armiji koja pokušava da ga uništi. Slične vijesti prenose i “Le moniteur”, “Journal de L’Empire” i drugi.

Konačnim slamanjem ustanka Stanoje sa manjim brojem vođa, poput Miloša Obrenovića, osta u Srbiji i predade se na amnestiju Turcima, koji u početku zauzeše pomirljiv stav dok razoružaju narod i uspostave upravu. Zaključiše da bi im Stanoje mogao poslužiti za neko vrijeme kao čuvar carskih drumova od odmetnika pa ga 1814. postaviše za krserdara, ali taman posla da su mu oprostili sve jade što im je nazadavao. Samo bi lud mogao vjerovati da je novi vezir Sulejman-paša Skopljak (rodom od Bugojna) zaboravio lanjsku ranu sa Ravnja, od koje osta sakat u ruku ili teški poraz njegove vojske na Mišaru 1806. kao i progon iz Smedereva dvije godine ranije. Zato uskoro poče strašna odmazda zbog koje u jesen 1814. planu Hadži Prodanova buna, koja brzo bi krvavo ugušena. A kada Hadži Prodan “nekako umače” Stanoju koji je imao naredbu da ga uhvati, Turci shvatiše da su njih dvojica sve vrijeme u stvari bila u dogovoru. Tad vezir Skopljak hitno posla po Stanojevu glavu.

Iako uvijek oprezan, uvreba ga 40 turskih zaptija i opkoli u njegovoj kolibi u Baničini 25. februara 1815. Srpski vitez je pružao herojski otpor, jedan sejmen poginu, a više ih bi ranjeno prije no što Stanoja vatrom istjeraše napolje, gdje ga ranjenog iskasapiše na komade. Tako se konačno, poslije više decenija, Turci dokopaše te čuvene glave za koju vezir dade bogatu zlatnu nagradu. Mnogi tvrde da ga je Turcima prokazao Miloš, koji je inače i učestvovao u slamanju Hadži Prodanove bune. Drugi dodaju da je Stanoje još ranije bio od Miloša presuđen i to poslije njihovog susreta u Palanci krajem 1814, kada mu Obrenović zatraži da ga prizna za narodnog vođu, a ovaj odbi zbog odanosti Karađorđu koji je još bio živ. Austrijski konzul u Travniku Fon Paulić pisaće kasnije svom šefu Meternihu da je bosanski vezir Ibrahim–paša 1811. dvaput bezuspješno nudio Stanoju Glavašu 100 kesa carskih dukata (1.000 zlatnih venecijanera) da mu izda Karađorđa, obećavajući strogu tajnost.

Stanoje Stamatović - Glavaš rođen je u selu Glibovcu kod Smederevske Palanke od oca Dimitrija i majke Marice, prije ravno 260 godina u mjesecu februaru 1763. Imao je 14 godina kad mu Turci krvnički pretukoše oca, koji uskoro od toga podleže. Nedugo potom se opismeni svršivši abadžijski zanat pa pokrenu i svoju radnju. Mimo toga uspješno uđe i u dunđerski posao i posta jak domaćin. Kada se naumi ženiti, zagleda lijepu djevojku Milevu u uglednoj kući Dabića, no turski zlikovci ga teško ojadiše. Negdje 1783. zbog harača dođoše u kuću Milevinog oca i tu djevojku na očigled roditelja silova Mula-aga. Njen brat Relja obavijesti Glavaša koji sa dvojicom drugova osveti Milevu i oca Dimitrija, ubivši iz zasjede osam tih Turaka, a devetog ranjenog posla Hasan-paši u Palanku. Sad se morade odmetnuti u planinu, prepuštajući poslove bratu i sestri. “Trides't sam druga onda imao, / A pošao sam gorom hoditi, / Po mračnoj gori četu voditi /.../ Ko bi na drumu Turke čekao?/ Ko l' ih po mračnom lugu sekao?”, kaže pjesma o njemu.

Stanoje je iz dva braka imao dva sina i tri kćeri. Kod prve ženidbe 1794. kumovao mu je Karađorđe, s kojim se ranije i pobratio. Važio je za pobožnog čovjeka koji nije kretao u napad “crvenim slovom” i oštro je grdio one koji bi psovali svetinju. U rodnom selu je podigao crkvu brvnaru 1808, za koju je iz Rusije dobavio zvono i zlatan krst. On nije mario za vlast, niti je htio upravljati narodom, cijelog sebe je dao ratovanju za slobodu. Po rangu je bio u vrhu vojne piramide i komandovao jednom od četiri ustaničke vojske, u kojoj su elitna snaga pored pješaka bili konjanici, njih oko 2500.

Stanoje bijaše ozbiljan i dostojanstven, krupne markantne pojave, oštrog pogleda, bujne kose i jakih brkova, neobično snažan i rijetko grlat čovjek. Zbog velike jake glave pod crnom šubarom dobio je nadimak Glavaš. Držao se ponosito na bijesnom atu, odijela skupog “ko salivenog”, dok su mu u silavu sijali handžari i kubure, okovane srebrom i zlatom. Reklo bi se da ga je sami Bog stvorio za vođu.

Odlazeći sa ovog svijeta, ostavio je “vo vijeki vjekov” veliko ime ratnika i rodoljuba, koji je legendu o sebi ispisivao vrhom jatagana, svojom i turskom krvlju. Zar je bilo lako decenijama se viteški rvati sa tolikim zlom, rugajući se smrti na samoj ivici ambisa. Malo li su na njemu tolike rane i zrništa, žrtvovanje i odricanja, a da nas to ne bi obavezivalo da čuvamo svijetlu uspomenu na glasovitog arambašu i moćnog ustaničkog vojvodu.

Glava na čengelama

Glavaša glava, ponajskuplja, koju Turci odrubiše u Srbiji, bila je istaknuta na čengelama uz Stambol-kapiju. Kako je dobavljena u Glibovac da bude položena uz već sahranjeno tijelo postoji više verzija, a najtačnije će biti da je njegova sestra Stana (prva žena Hajduk Veljka) otišla u Beograd i tajno je otkupila od nekog Turčina za poveću sumu dukata. Baničanci su 87 godina kasnije, uz svoju crkvu sagradili grobnicu i spomenik i tu prenijeli Stanojeve kosti 26. maja 1902. godine, kad ga je u prisustvu brojnog naroda i rodbine, uz vojne i državne počasti opojao arhimandrit Ilarion.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.