Sjećanje na izvještavanje “Glasa” o nesreći u Černobilju: Rana cijelog svijeta koja krvari i ne zarasta

Milanka Mitrić
Sjećanje na izvještavanje “Glasa” o nesreći u Černobilju: Rana cijelog svijeta koja krvari i ne zarasta

Banjaluka - Svijet se danas ne plaši ni bauka kapitalizma, ni bauka komunizma. Nad svijetom danas kruži radioaktivni oblak - gori i opasniji od svih bauka, koji ne poznaje ni ideološke ni geografske granice. Bolje od svih mirovnih pokreta i svih diplomatskih naigravanja, on je uspio da ujedini svijet, ali je to jedinstvo straha pred najavom sasvim moguće apokalipse.

Pisalo je ovo u jednom tekstu Željka Jurića, u izdanju tadašnjeg “Glasa” 7. maja 1986. godine, samo nekoliko dana nakon velike nuklearne katastrofe koja je zadesila nuklearnu elektranu “Lenjin” u Černobilju.

Svako u radijusu od ko zna koliko stotina kilometara od Černobilja znao je da se nesreća dogodila na reaktoru broj četiri, 26. aprila 1986. godine u 1 sat, 23 minuta i 58 sekundi. Svako se godinama sjećao aprila 1986. godine i pričao o tom, do tada nepoznatom gradiću u Savezu Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR).

Uz brojne knjige, filmove i dokumentarne filmove, inspirisane događajem, svijet je ove godine vidio HBO-ovu seriju “Černobilj”, u režiji Johana Renka, po tekstu Krega Mejzina, koja je u svojih pet epizoda prikazala jedinstvenu černobiljsku priču. Inspirisana “Černobiljskom molitvom” Svjetlane Aleksijevič, strašna priča za moderno doba upakovana u odlične kadrove, muziku koja je prati i maestralnu glumu Stelana Skarsgarda (Boris Šerbina), Džareda Herisa (Valeri Legasov) i Emili Votson (Uljana Homjuk) uvezala je svijet u istom obožavanju fikcije i preispitivanju i istraživanju događaja.

Potrebna nam je godišnjica da se sjetimo opasnosti svijeta i da svaki dan imamo na umu to koliko smo kao čovječanstvo opasniji od svake radioaktivnosti, sami za sebe i za druge. No, izgleda da nam u ovom vremenu treba i fikcija i serija da nas prodrma i vrati u neko drugo vrijeme, serija kao opomena, serija kao vremeplov. To nam je sadašnjost donijela.

Dok nas fikcija podsjeća na okvir priče i na svojstven način prikazuje havariju, inspirisani serijom, istražili smo, između ostalog, kako je u “Glasu” izvještavano o Černobilju prije 33 godine.

S obzirom na to da se vijest o katastrofi u svijet proširila tek 60 sati nakon što se dogodila, prva vijest u “Glasu” je nosila datum od 2. maja.

Bilo je tu nekoliko osvrta, mnogo kratkih vijesti, okupljenih oko jedne teme - koliko i kako radijacija utiče na Banjaluku i na gradove regiona. Naravno, kako je uvijek naglašavano, nije bilo mjesta za paniku. Radijacija koja je bila dio vazduha svih nas, koja se zavukla svojim tananim nitima u naše živote, neočekivano i opasno će nestati, nema potrebe za panikom, nikad nema potrebe za panikom. Važno je bilo da se zna da li i kada će povrće da bude jestivo ponovo i koliki uticaj će radijacija ostaviti na trgovinu namirnicama u gradu i regionu, koliki je to gubitak za privredu. Čini se, manje pažnje se obraćalo na osvrte globalne katastrofe, na ono što bi mogla da povuče za sobom i na ono što je “posijao” reaktor.

“Radioaktivnost bezopasna”, “Bilo i jačih zračenja”, “Zašto je svijet uznemiren?”, “ Držati se uputa”, “Havarija i posljedice”, “Radioaktivnost i dalje opasna” bili su samo neki od naslova koje je bilo moguće pročitati u “Glasu”, koji je svakodnevno, u kratkim crtama izvještavao o Černobilju.

- Utvrđeno je da se zagađenost vazduha radioaktivnim česticama smanjuje, ali nukleida ima nešto više od normale u vazduhu nad Banjalukom. Tako je izmjereno da na području grada u atmosferi, umjesto “normalnih” 5 do 7 ima oko 20 mikrorendgena, a na primjer, na području Trešnjika na Šehitlucima, u vazduhu 42, a na tlu 47 mikrorendgena - naglašeno je u tekstu D. Kecmana objavljenom 6. maja 1986. godine.

Havarija kao nepoznanica

Osim osvrta na situaciju na prostoru bivše Jugoslavije, pisalo se redovno o situaciji u Černobilju. Od specijalnog izvještača Tanjuga Slavka Stanića navođeno je nekoliko tekstova, te recimo, tek u tekstu od 9. maja je navedeno nekoliko činjenica o tadašnjoj situaciji. Kao izvori navodili su se “Izvjestja”, “Sovjetska Rosija” i “Komsomolska pravda”.

- U zoni havarisane atomske centrale “Lenjin”, u Černobilju, tvrde sovjetski nuklearni stručnjaci “situacija se u cjelini stabilizuje”. Takva tvrdnja naučnika argumentuje se naglim padom temperature na oko 300 stepeni Celzijusa, u oštećenom, četvrtom nuklearnom reaktoru i prestankom radioaktivnih isparavanja. Istovremeno se smanjuje ukupni stepen radijacije, jer su prestale da cure radioaktivne materije izvan atomske centrale - naznačeno je tada u Stanićevom tekstu.

Uticaj radijacije je za većinu svijeta bio nepoznanica, te je kroz novine bilo pokušaja da se to objasni, razumljivo i jednostavno. Naravno, uz bilo kakva tumačenja, niko nije precizno znao šta može dalje da se desi.

- Već samo pominjanje da je to bila neobična i nauci nepoznata havarija, upućuje na to da valja biti veoma oprezan u prognozama o posljedicama. Pogotovo ako bi u ovom trenutku kada se preuzimaju intenzivna mjerenja radi sprečavanja zagađivanja vode u rijekama i jezerima, došlo do kiša u ovom regionu. Taj strah ovdje niko ne krije, jer bi kiše donijele nove nevolje - isticano je tada u Stanićevom tekstu.

Takođe, posebna pažnja je posvećena osvrtu na to zašto je vijest o nečemu ovako ozbiljnom i opasnom u svijet otišla tek nakon 60 časova.

- Predsjednik ukrajinske vlade Aleksandar Laško izjavio nam je da je o toj havariji, koja je počela relativno nevelikim požarom, Moskva bila odmah obaviještena. Ali, navodno, komplikacije s povećanim lučenjem radioaktivnih otrova iz oštećenog reaktora i s tim u vezi povećanog stepena radijacije dobili su tek kasnije. Upravo tako se objašnjava prva odluka od 27. aprila da se evakuiše samo stanovništvo u radijusu od 10 kilometara od havarisane centrale, a tek 4. maja poslije posjete ovom rejonu predsjednika sovjetske vlade Nikolaja Rižkova da se evakuaciona zona proširi do 30 kilometara - naglašeno je u tadašnjem tekstu s potpisom Slavka Stanića.

Riječi kao opomena

U narednim danima redovno se izvještavalo, pisalo se o broju žrtava, te je 6. maja navedeno da je šest osoba preminulo, da bi se 27. maja taj broj popeo na 19, te 25, u novinama objavljenim 5. juna.

Tekst koji je 13. maja objavljen u “Glasu” nosio je naslov “Havarija lokalizovana”.

- Havarija na atomskoj centrali “Lenjin” u Černobilu je lokalizovana. To je izjavio zamjenik direktora Atomskog instituta “Kurčatov”, akademik Valerij Legasov, dodavši da oštećeni reaktor više nije izvor opasnosti, jer više ne proizvodi radioaktivnost. Pošto su materije izbačene napolje, sada se vrše intenzivni radovi kako bi se najprije smanjila njihova radioaktivnost, a potom i u potpunosti likvidirala. Legasov je dodao da je u tom pravcu ostalo još mnogo da se uradi i to u neobično teškim uslovima i naglasio da stručnjaci u tome uspijevaju - pisalo je tada u “Glasu” i između ostalog, navodilo se kako je Černobilj postao “rana cijelog svijeta” i kako će biti potrebno mnogo vremena da ona zaraste.

Černobilj i danas jeste rana cijelog svijeta, kao ožiljak koji zaboli kad se dodirne, pa podsjeti na to koliko je nekad boljelo, a koliko i sada boli i nikad potpuno ne prođe. Černobilj je rana svijeta koja kao opomena krvari i ne postoji dovoljno kiše koja bi ranu isprala, ne postoji dovoljno fikcija koje bi mogle da prikažu sve strahote koje sami stvaramo, uzgajamo i njegujemo i od kojih, u znanju i neznanju svakodnevno pomalo stradamo, niti dovoljno snažan sarkofag nije dovoljan da nas zaštiti od nas samih.

Na kraju svega, možemo da se prisjetimo riječi koje lik Valerija Legasova izgovara u seriji “Černobilj”. Neka i riječi budu opomena.

“Biti naučnik znači biti naivan. Toliko smo fokusirani na to da spoznamo istinu, da ne uviđamo to koliko malo ljudi želi da je pronađemo. Istina je uvijek tu, bilo da je vidimo ili da se pravimo da je ne vidimo. Istinu nije briga za naše potrebe i želje. Nije ju briga za naše pohvale i želje. Nije ju briga za naše vlade, naše ideologije, ni za naše religije. Ona mirno čeka. To je, na kraju krajeva, dar Černobilja. Tamo gdje sam se nekad plašio cijene istine, mogu samo da se zapitam - kolika je cijena laži?”

Zaliveni reaktor broj četiri danas štiti sarkofag dug 257 metara i težak 36.000 tona. Predviđeno je da traje narednih stotinu godina.

 “Vazduh je jedan”

- A čovjek - ko čovjek. Istorija nas uči da je pomake u razvoju svijesti ostvarivao sporo i plaćao skupo. Danas, doduše, ne hvata robove, ne goni vještice, ne muči crnce, pa iako čini još mnogo i previše toga što mu ne služi na čast, sve ove pobjede nad samim sobom, sva ova proširenja svijesti današnjeg sapiensa, platile su glavom stotine hiljada nesretnih primjeraka vrste. To je cijena napretka, ako se tako uopšte može zvati ono što je rezultiralo današnjom opštom ugroženošću, ne samo ljudske vrste, već i svih drugih, nama znanih vrsta i oblika života (izuzev možda insekata ili pacova za koje neki vjeruju da su u stanju preživjeti nuklearnu kataklizmu). Okolina ne poznaje granice među državama i narodima. Tako se ispostavlja da Banjaluku i Černobil, o kojem prije nuklearne havarije niko nije znao ni da postoji, imaju itekakve zajedničke veze. Tako postaje jasno da nuklearne havarije prevazilaze granice jednog rada, regije ili države te se sasvim legitimno mogu razmatrati iz Banjaluke, kao i svake druge tačke današnjeg svijeta - pisalo je tada u tekstu Dejana Sočanskog 8. maja 1986. godine.

Sa banjalučke pijace

- Vijesti oko radioaktivnosti su se stišale, pa povrće, do skoro zabranjeno, stiže ponovo na trpeze. Zelena salata i mladi luk dobro idu, ali ih već potiskuju paprike, paradajz i krastavci, čija cijena ovih dana i nije paprena - izdvojeno je tada, u tekstu objavljenom 29. maja 1986. godine.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana