Renesansni čovjek i prvi srpski olimpijac: Njegov uspjeh ponovljen tek poslije 112 godina
Svečanom otvaranju prvih Olimpijskih igara modernog svijeta, 1896. godine, prisustvovao je kralj Aleksandar Obrenović kao jedini strani zvaničnik koji je našao vremena da ode u Grčku. Među učesnicima, pod zastavom Ugarske, takmičio se i Momčilo Tapavica, Srbin iz sela Nadalj u Vojvodini.
Arhitekta sa srcem olimpijca
Od sporta se u to vrijeme nije živjelo. On se tada samo volio. Momčilo Tapavica bio je arhitekta koji je u slobodno vrijeme trčao, dizao tegove i igrao tenis. Važio je jednog od najjačih ljudi u Vojvodini, snažnog i veoma razvijenog.
Kada je od Ugarske došao poziv da se takmiči pod njenom zastavom na obnovljenim Olimpijskim igrama, Momčilo se odazvao i to rješivši da se oproba u čak četiri discipline - atletici, rvanju, dizanju tegova i tenisu, prenosi Istorijski zabavnik.
Od ukupno šest medalja koliko je Ugarska osvojila na Olimpijskim igrama u Atini, Momčilo Tapavica odnio je jednu, ali su mu ostale izmakle “za dlaku”. Bio je četvrti u rvanju i šesti u dizanju tegova. Zbog povrede je morao da odustane od takmičenja u atletici.
Kruna Momčilovog takmmičenja bila je bronzana medalju u tenisu. Nakon njega, ovaj uspjeh je za Srbiju ponovio tek Novak Đoković više od vijeka kasnije, u Pekingu 2008. godine.
“Imao je samo jednu manu...”
“Niko mu nije bio ravan u rvanju, a još manje u dizanju tereta i bacanju kamena s ramena. Bavio se raznim granama sporta, a bio je umno i fizički iznad svojih vršnjaka. Kao diplomirani arhitekta, nadvisio je intelektualno neškolovane u gardi. Zatim, kao najistaknutiji član Saveza za tjelesno vaspitanje, postao je pojam u očima vojnika. Imao je samo jednu manu: precijenio je svoju snagu i to mu se osvijetilo na Olimpijskim igrama u Atini”.
Ovako je pisao o Tapavici potpredsjednik MOK i generalni sekretar Olimpijskog komiteta Mađarske, Ferenc Kemenji, u svojim memoarima.
Renesansni čovjek
Poslije Olimpijskih igara, Momčilo Tapavica se vratio svom zanimanju. Sportom se i dalje bavio, ali samo rekreativno.
Postao je poznati i priznati arhitekta. Projektovao zdanje Državne banke Crne Gore na Cetinju, velelepni hotel “Boka” u Herceg Novom, kao i zgradu Matice srpske u Novom Sadu čijoj se ljepoti i danas dive.
U 76. godini obolio je od hronične žutice, koja se iskomplikovala. Umro je u Puli 10. januara 1949. gdje je poslije Drugog svjetskog rata radio kao glavni urbanista. U Herceg Novom mu je 1999. godine postavljena spomen bista “prvom olimpijskom putniku iz Jugoslavije”, a spomenik od februara 2020. ima i u Novom Sadu.
Iako je olimpijsku medalju osvojio za reprezentaciju Ugarske (današnje Mađarske) Međunarodna teniska federacija Momčila Tapavicu vodi kao jugoslovenskog tenisera. Što se reprezentacije Srbije tiče, naši sportisti su se na Olimpijadi prvi put oprobali tek 16 godina kasnije, 1912. godine.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
