Prihvatilište za djecu u Banjaluci
Po završetku Drugog svjetskog rata na području Okružnog narodnog odbora Banjaluka, koji je obuhvatao Banjalučki, Bosanskogradiški, Bosanskodubički, Kotorvaroški, Bosanskonovski, Laktaški, Ključki, Mrkonjićki, Piskavički, Prijedorski, Sanski, Prnjavorski i Srbački srez, zatekao se velik broj ratne siročadi.
Dokumenti ONO Banjaluka nedvosmisleno potvrđuju da je krajem marta 1946. na njegovoj teritoriji evidentirano 4.630 djece bez oba i 22.000 djece bez jednog roditelja.
Osnivanje
Na području grada Banjaluka popis ratne siročadi izvršen je u periodu od septembra do novembra 1946. godine uz pomoć antifašističkih organizacija i uličnih povjerenika. Tom prilikom evidentirano je 1.423 ratne siročadi.
Jedan od načina zbrinjavanja ove djece bio je smještaj u dječije domove, za čije je otvaranje i izdržavanje država ulagala velika materijalna sredstva. Krajem 1946. godine u Banjalučkom okrugu bilo je 11 dječijih domova, u kojima je smješteno 1.286 djece, uglavnom bez oba roditelja. Jedan od njih bio je i Dječije prihvatilište Banjaluka.
Prihvatilište je osnovano marta 1948. godine. U početku je bilo smješteno u ulici fra Grge Martića br. 6, u adaptiranoj štali Župnog ureda. U tom početnom periodu prihvatilište je imalo na raspolaganju svega 12 kreveta. Kao što se to može i zaključiti iz njegovog naziva, prihvatilište je privremeno, do obezbjeđenja trajnog smještaja, prihvatalo ratnu siročad. Privremeni boravak je trajao od deset do 20 dana, odnosno onoliko koliko je potrebno da se djeca izliječe od svraba i brojnih drugih kožnih infekcija. Potom su djeca upućivana u dječije domove, na ljetovanja, u bolnice radi liječenja od zaraznih bolesti ili u druge republike na školovanje.
Prihvatilište je nerijetko primalo na prenoćište i djecu koja su u Banjaluku dolazila na ljekarski pregled i slično.
Selidbe
Potkraj 1946. Prihvatilište je preseljeno u bivši Omladinski dom, odmah iza željezničke stanice. Poslije izvršene adaptacije, kapacitet zgrade je bio 60 kreveta, ali je bilo slučajeva da je nakratko zbrinjavano i po 300 djece, koja su dalje transportovana na ljetovanje ili na izučavanje zanata.
Prihvatilište je zgradu bivšeg Omladinskog doma koristilo do septembra 1950. godine. U zgradu je useljena tek formirana Partijska škola, a Prihvatilište je izmješteno u Vase Pelagića br. 31. Kapacitet ovog objekta bio je znatno manji - svega 20 kreveta. Prihvatana su djeca različitog uzrasta, dok su prerasla djeca odmah uključivana na izučavanje tesarskog, kuvarskog, tašnarskog i konobarskog zanata.
Na svom redovnom zasjedanju održanom 16. septembra 1950. godine, Oblasni narodni odbor je staranje nad Dječijim prihvatilištem, kao ustanovom od oblasnog značaja, prenio u nadležnost Gradskog narodnog odbora Banjaluka.
Septembra 1951. godine, zbog skučenog prostora u zgradi u Pelagićevoj 31, kuhinja prihvatilišta je izmještena u podrumske prostorije Škole za babice, a magazin i učionica sa blagovaonicom u zgradu u ulici fra Grge Martića br. 36. Spavaonice su i dalje ostale u Pelagićevoj. U Školi za babice učenici su se hranili zajedno s djecom. Kada je septembra 1952. godine ova škola prestala sa radom, uprava Prihvatilišta je preuzela na upravljanje cijelu zgradu.
Rješenjem Gradskog vijeća Narodnog odbora grada Banjaluke od 17. decembra 1952. godine, Dječije prihvatilište u Banjaluci proglašeno je ustanovom sa samostalnim finansiranjem i preimenovano u Državni dom učenica u privredi, sa sjedištem u ulici fra Grge Martića br. 28 (kasnije na br. 34). Djelatnost Doma finansirana je na osnovu posebnog predračuna prihoda i rashoda, koji su bili sastavni dio budžeta NOG-a Banjaluka. Djelokrug rada, odnosno zadatak ustanove bio je zbrinjavanje i vaspitanje učenica u privredi pod starateljstvom.
Državnim domom učenica u privredi upravljali su Upravni odbor i upravnik. Upravni odbor sačinjavali su predstavnici organizacija Saveza boraca i ratnih vojnih invalida, Antifašističkog fronta žena, Sindikalne podružnice Doma i Društva za vaspitanje djece, domski ljekar, upravnik i izvjestan broj građana specijalizovanih za pitanja dječije zaštite. Upravnika doma postavljao je Upravni odbor uz saglasnost Gradskog narodnog odbora Banjaluka.
Na sjednici Gradskog vijeća NOG-a Banjaluka 1953. godine Dom učenica u privredi je preimenovan u Dječije prihvatilište u Banjaluci. Razlozi za to bili su vrlo pragmatični. Uredbom o samostalnom finansiranju socijalnih ustanova bilo je regulisano da troškove izdržavanja ustanova kao što su dječija prihvatilišta snose narodni odbori srezova sa čijeg područja dolaze štićenice, dok bi teret finansiranja doma učenica u privredi pao na Gradski narodni odbor Banjaluka. U toku 1954. godine u Dječijem prihvatilištu bilo je smješteno 60 pitomica sa 18 srezova.
Rješenjem Narodnog odbora grada Banjaluka od 29. jula 1955. godine ustanova je preimenovana u Dječiji dom "Josip Mažar Šoša". U djelokrug njegovog rada spadalo je zbrinjavanje i vaspitanje djece oba pola, uzrasta od sedam do četrnaest godina.
Djeca
Kroz Dječije prihvatilište Banjaluka prošlo je od 1948. godine do 1955. godine 15.370 djece. Približno polovinu su činila djeca palih boraca i žrtava fašističkog terora, a drugu polovinu djeca socijalno ugrožena i bez roditelja.
Upravnik Dječijeg prihvatilišta od osnivanja do 28. januara 1954. godine bio je Milan Mandić, kada dužnost preuzima Sofija Mačkić. Vaspitači su radili honorarno i često su se mijenjali, a bilo je i perioda kada je sa domskom djecom radio samo upravnik.
Upravnik doma od 6. septembra 1954. do 1. septembra 1956. bila je Derviša Kapetanović.
Verica Josipović, Autor je načelnik Odjeljenja za sređivanje
i obradu arhivske građe u Arhivu Republike Srpske
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
