Pad bastiona hrišćanstva: "Do kada će vladati polumjesec, koji kontroliše grad Konstantina?"

GS
Pad bastiona hrišćanstva: "Do kada će vladati polumjesec, koji kontroliše grad Konstantina?"

Tog 29. maja 1453. uspeo je posljednji osmanski napad na Carigrad. Osmanska topovska vatra oborila je velike Teodozijske zidove grada. Posljednji vizantijski car Konstantin XI Paleolog Dragaš skinuo je sa sebe svoje carske regalije i umro boreći se kao obični vojnik.

Osmanske trupe pljačkale su, dok je sultan Mehmet Drugi marširao gradom pre nego što je došao do najpoznatije hrišćanske katedrale Aja Sofije, pretvorio je u džamiju i zahvalio Bogu na pobjedi.

Carigrad je trebalo da bude nova prestonica rastućeg Osmanskog carstva. Vizantijsko carstvo, država Rimljana koja se postojala više od jednog milenijuma, konačno, više nije postojalo.

Evropa je primila vest o padu Carigrada sa neskrivenim užasom. Pao je veliki grad, hrišćanski bastion protiv muslimanske plime. Papa Nikola V pozvao je na još jedan krstaški rat, a budući papa Pio II nazvao je 1453. godinu "drugom smrću za Homera i drugim razaranjem Platona".

Osmani su konačno dobile najveću moguću nagradu.

Nakon pada Carigrada, ostatak sveta koji govori grčki jezik brzo su osvojili Osmani. Do 1669. godine praktično ceo grčki svet bio je pod osmanskom vlašću. Tokom ovog 400-godišnjeg perioda osmanske dominacije, istorijsko sećanje na nezavisnost koja je bila najistaknutija za Romeje nije bilo klasična, drevna Grčka, već hrišćanska Vizantija. Dok bi etnički grčki Romeji, zvan "Phanariotes", nastavili da živi u Carigradu pod osmanskom vlašću, sećanje na slavu vizantijskog Carigrada dominiralo bi i nad čitavim mišljenjem veće zajednice Romeja na grčkom jeziku.

Pod Osmanima, religija je bila glavni identifikator narodnosti, a ne etnička pripadnost, a termin "helenski" se od četvrtog veka smatra rečju kojoj su nazivali pagane; sve je to doprinelo većoj identifikaciji etničkih Grka sa njihovim neposrednim vizantijskim / rimskim precima pre nego sa drevnim Grcima Atine i Sparte.

Jaonis Pringos, grčki trgovac iz Zagore iz osamnaestog veka, koji je boravio u Amsterdamu, pitao je: "Do kada će vladati polumesec, koji kontroliše grad Konstantina?" Sledeći pretpostavljeno proročanstvo vizantijskog cara Lava VI, Pringos je verovao da je došlo vreme da se oporavi "carstvo Rimljana".

Kada su Grci konačno oslobodili ostrvo Limnos od osmanlijske vlasti 1912. godine, lokalni dečaci su otišli ​​da pogledaju vojnike. Vojnici su pitali "Šta gledaš?", na šta su deca odgovorila: "U Helene." Vojnici su odgovorili: "Vi sami niste Heleni?", da bi im dječaci rekli: "Ne, mi smo Rimljani."

Sećanje na prošlost za etničke Grke - čak i pre jednog veka - pre svega nije bila drevna Grčka, već njihov identitet kao Romeja, njihovo kolektivno sećanje na Vizantiju i san o njenom oporavku.

Nakon što je Grčka 1830. godine stekla nezavisnost, oporavak Carigrada delovao je kao stvarna mogućnost. Dok se nova nezavisna grčka država sastojala od nešto više od Peloponeza i Atike, moderna Grčka je sanjala da povrati svoju istorijsku veličinu.

Kroz devetnaesti vek i početkom dvadesetog veka Grčka je napredovala, preuzimajući sve više i više grčkih naselja od osmanske vladavine. Megali ideja (Velika ideja) je bila njegov zajednički vapaj: "Pali me chronia me kairous!" ("Još jednom, kako godine i vreme prolaze, još jednom će biti naše!“).

Tesalija je vraćena 1881. godine; periferija Epir, Egejska ostrva i Makedonija oduzeti su od Osmana 1913. godine. Novi kralj 1913. bio je Konstantin I, prikladno nazvan baš kao prvi i poslednji car Konstantinopolj; ponekad su ga nazivali i Konstantinom XII, direktnim naslednikom Konstantina XI Paleologa Dragaša.

Konačno, posle Prvog svetskog rata, Grčka je dobila područje oko Smirne u Antaliji, kao i Trakiju, s tim da se granice nove grčke teritorije približavaju samim vratima samog Carigrada.

Grčke su snage u početku uspešno zauzele ove nove teritorije i suprotstavile se turskim snagama, sa snom o vraćanju Konstantinopolja u svoje ruke. Ali su ustaljene turske snage pod Mustafom Kemalom zaustavile napredovanje Grka.

Smirnu su spalili turski vojnici, dok su Grci očajnički pokušavali da izbegnu plamen i krvoproliće. Zajedno sa Smirnom, u plamenu je nestala i ideja obnovljene Vizantije.

Grčka je izgubila novo osvojene turske teritorije, a grčko stanovništvo u Antaliji prisilno je prevezeno u Grčku kao deo razmene stanovništva prema ugovoru Lozanskog mira.

Iako se činilo da je oporavak Carigrada i obnova Vizantije umrla na pristaništima Smirne, Carigrad nije u potpunosti nestao iz istorijske i kolektivne memorije grčkog naroda.

Grčko stanovništvo u Carigradu oslobođeno je razmene stanovništva 1923. godine, ali njihov postepeni izlazak iz grada ubrzan je antigrčkim turskim pogromom od 6. do 7. septembra 1955. godine, što je rezultiralo uništenjem grčke imovine i čak i smrti etničkih Grka koji žive u Carigradu.

Grčko stanovništvo danas u Konstantinopolju nema više od nekoliko hiljada ljudi, a neki procenjuju da se čak radi o 2.000 ljudi.

Ipak, Carigrad i dalje drži dragoceno mesto u istoriji i u umovima Grka širom sveta. Možda najvažnija među preživelim grčkim zajednicama u Istanbulu je Carigradska patrijaršija, najdraža od svih pravoslavnih hrišćanskih verskih institucija; zaista, najveći deo njenog finansiranja danas dolazi od grčke vlade.

Pored toga, u Carigradu i dalje postoje spomenici vizantijske ere, uključujući Teodozijske zidove, ruševine dve vizantijske palate i otprilike desetak vizantijskih crkava (iako je većina prenamenjena u džamije), uključujući i veliku Aja Sofiju, koja je danas muzej.

Međutim, slika u samoj Grčkoj i dijaspori je komplikovanija. Važnost klasične Grčke u grčkom umu neprestano je rasla tokom 19. i 20. veka, između ostalog zbog mesta nove grčke prestonice.

Atina je bila važan grad u klasičnoj Grčkoj, ali je s vremenom njena važnost opadala, služila je samo kao mali provincijski grad tokom vizantijske ere, a danas ima malo vizantijskih spomenika.

U današnjoj Atini, vizantijski carevi i heroji nisu bitni poput onih u drevnoj Grčkoj, poput Leonida i Perikla, niti njihova imena imaju težinu poput imena Platona i Aristotela. Položaj Grčke nad Vizantijom u istorijskom pamćenju Grka je opipljiv.

Ipak, uprkos ovome, Carigrad još je važan za Grke. Glavne publikacije iz dijaspore često objavljuju članke o Vizantiji i naročito Carigradu.

Statua poslednjeg vizantijskog cara Konstantina XI i dalje krasi centar Atine.

Tako 567 godina nakon traumatičnog pada Konstantinopolja i pobede osmanske vojske Mehmeta II, sećanje na vizantijski Carigrad još nije nestalo.

Možda mu se više ne odaje isto priznanje kod Grka ili globalne populacije kao i starogrčkoj istoriji, ali nastavlja da daje svoj pečat grčkom istorijskom sećanju od 1453. do danas, kao i na uticaj na politiku i kao izvor ponosa u prošlosti.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana