Na današnji dan 1922. u Banjaluci je rođena prva jugoslavenska stendap komičarka

. Glumica Nela Eržišnik suptilno je ismijavala društvene anomalije, a u njenim skečevima se i danas se mogu nazrijeti aktuelnosti vremena u kojem živimo.

U našem mentalitetu ništa se nije promijenilo od kasnih pedesetih godina kada je Marica počela “čistiti” u radijskoj emisiji “Porodica Veselić”.

Rođena u Banjaluci 18. juna 1922. godine kao Nevenka Maras, Nela Eržišnik je ispisala početke historije stendap komedije na Balkanu. Kao školovana glumica suvereno je vladala humorističnim emisijama na malim ekranima nekoliko decenija. Svoj mudri glas prvo je pustila na radiju u okviru emisija “Porodica Veselić” i “Veselo veče”, a uskoro je na Televiziji Zagreb počela humornu čistku društvene hipokrizije u okviru zabavnog programa. Paralelno je imala samostalne nastupe u sklopu emisije “Nedjeljno popodne”, i dugo je slovila za jedinog konkurenta beogradskom komičaru Miodragu Petroviću Čkalji,  piše klix.ba

Kako i dvorske lude obično govore ono što se niko ne usuđuje i kako je humor najbolji kada u njemu ima pomalo istine, Marica Hrdalo je secirala društvene anomalije tadašnje države, u kojoj su se najbolji vicevi i šale proizvodili na kulturološkom sukobu urbanog i primitivnog. Marica Hrdalo je govorila kajkavskim narječjem, ali su njene domišljate skečeve razumjeli svi “od Vardara pa do Triglava”. “Na tapetu” su bili tadašnji skorojevići i direktori, koji su u njenim skečevima prešutno predstavljali tadašnju politiku. Nela Eržišnik je suptilno provocirala stereotipe u javnom prostoru bivše države, a njezin veliki obožavatelj bio je i Josip Broz Tito.

Paralelno je igrala i Babu Ikaču, ličku bakicu koja takođe imala stav oko društvenih zbivanja, a njena promišljanja su nerijetko dosezala i do globalnih političkih prilika. Nela Eržišnik je dokazala da se masama najlakše može manipulisati preko humora, što za sobom nosi usud i poraznu činjenicu da najveći glumci ostaju upamćeni po stereotipnim i jednodimenzionalnim ulogama, iako su svoj glumački put gradili prvo na obrazovnim institucijama, a potom i u teatru i na filmu. Nela je odabrala da se posveti estradnoj karijeri.

Nela Eržišnik je poslije Drugog svjetskog rata završila zagrebačku Zemaljsku školu glume, nakon čega je kratki staž ostvarila u “Hrvatskom narodnom kazalištu”, a potom i u teatarskoj kući “Gavella”. Posljednju filmsku ulogu ostvarila je u filmu “Breza” Ante Babaje. Na zavidnoj listi filmova u kojima je igrala nalaze se i naslovi “Ne okreći se sine”, “Svoga tela gospodar” i triler “H-8” Nikole Tanhofera, koji je nastao na osnovu istinite priče o fatalnoj saobraćajnoj nesreći koju je 1957. godine prouzrokovao nepoznati vozač automobila.

Baba Ikača

Kolege na daskama koje život znače nisu imali razumijevanja za njezin način primjene glumačkih vještina, pa je teatar zauvijek napustila. Prijelomni trenutak navodno se dogodio šezdesetih godina prilikom brojnih improvizacija koje je Nela Eržišnik izvodila u predstavi “Gospođa ministarka”, na sveopšte zgražanje ansambla i uprave “Gavelle”, što je bio jasan znak da je talentovana glumica možda bila malčice ispred svog vremena u interpretacije Nušićevog dramskog teksta i da će potražiti način kako da isprovocira mentalne utege koji su pritiskali tadašnje umjetnike.

Žena bez koje se nije mogla dočekati Nova godina u Jugoslaviji, 2003. godine je objavila autobiografiju “Moja tri života”. U svojim memoarima Nela Eržišnik, uz vlastite crteže fotografije iz privatne arhive, otkriva sve o početcima svog glumačkog i komičarskog života, kao i manje poznate detalje svoje uzbudljive dugogodišnje karijere. U knjizi je u jednom poglavlju opisano duhovito sjećanje na posljednji nastup pred ostarjelim Titom u njegovom lovačkom domu. Josipu Brozu su se, po njenim riječima, najviše sviđali skečevi u kojima je kritikovala siromaštvo, što je bio direktna posljedica prešutne činjenice da u Jugoslaviji uglavnom niko ništa nije radio.

Nastup u Rijeci: Je… stranka

Simpatije državnika uspjela je osvojiti i u turbulentnim vremenima devedesetih, kada su u njenim nastupima uživali Stjepan Mesić i Franjo Tuđman. Nela Eržišnik je tada imala niz javnih nastupa pred masovnom publikom, odlučivši da promoviše svoje domoljubne ideje, a nije tajna da je bila jedna od prvih simpatizerki HDZ-a. Ipak, to je nije spriječilo da napiše otvoreno pismo javnosti u kojem je skrenula pažnju na svog beogradskog kolegu Čkalju, koji je tada bio siromašni penzioner na margini društva. Paradoksalno, njena karijera bila je na vrhuncu u Jugoslaviji, kada je, po vlastitom priznanju, imala i bolje honorare.

Na nastupu u Rijeci 1990. godine je komično izjavila da bi se njezina stranka mogla zvati “Je… stranka”, jer su je cijelog života kljucali u glavu. Nije prezala od toga da kritikuje moćnike, ali nikada nije ismijavala običnog čovjeka. Govorila je iz pozicije marginaliziranih, malih ljudi, izabravši da iz popularnog lika čistačice progovori i raskrinka sve ono što u društvu nije valjalo.

Nela Eržišnik je nakon kraće bolesti preminula 2007. godine u 85. godini života.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.