Mučili ga i silovali bajonetom, a Zapad je upozorio šta ga čeka
Prije osam godina u ovo vrijeme Libijom su harali pobunjenici, koji su na kraju presudili libijskom vođi Muamaru Gadafiju. Tek prije tri godine prvi put su objavljene najčistije snimke posljednjih trenutaka Gadafijevog života prije nego mu je presudila bijesna masa ljudi na ulicama Sirta.
U trenutku smrti navršilo se 42 godine njegove vladavine Libijom. Vladao je neumjereno. U Libiji je bilo kakvo neslaganje s njim kažnjavano smrću. Privatni mediji nisu postojali, a političke stranke su bile zabranjene.
Njegova tajna policija godišnje je izvršavala nekoliko desetaka ubijstava njegovih političkih suparnika, koje su odavali nadzorni odbori kojima je pripadalo oko 10 posto svih Libijaca. U zatvoru Abu Salim, u samo jednoj noći 1996. godine, umrlo je 1.200 političkih zatvorenika.
Ako su njegovi suparnici željeli pobjeći u inostranstvo, on bi unajmio plaćenike koji bi pronašli i ubili to "smeće".
Doduše, njegova vladavina nije tako izgledala otpočetka. Počeo je kao Hugo Čavez u Venecueli, inače jedan od njegovih rijetkih saveznika, sa željom da svom narodu osigura prihode od nafte, umjesto da im sve pred nosom uzmu strani ulagači.
Nakon što je ispravio sve ugovore sa strancima, raspodijelio je bogatstvo i gledao zemlju kako se bogati i raste, iako niko to nije činio brže od njegovog klana koji je investirao milijarde u inostranstvo.
Nafta mu je pružila moć daleko izvan granica njegove države u ruševnom stanju, te je sam sebe počeo smatrati vođom Trećeg svijeta i glasom siromašnih, tzv. Kraljem Afrike, te zaštitnikom svjetske revolucije.
U Libiju je zvao na vojnu obuku pobunjeničke skupine, dok je istovremeno davao novac IRA-i i kolumbijskom FARC-u. Pokušavao je radikalizovati čak i narod Maore s Novog Zelanda.
Uglavnom, gdje god da su postojali antizapadnjački ili antivladini osjećaji, on bi doletio sav srećan i pomagao u uzburkavanju situacije, jer, kao što je napisao u "Zelenoj knjizi", smatrao je da je jedina prava demokratija direktno, čak i nasilno, izražavanje volje ljudi. Svugdje osim u Libiji.
Njegova "Treća misterija socijalizma" predstavljala je put između kapitalizma i komunizma koji je, prema njegovim riječima, mogao riješiti sve proturječnosti u oba sustava.
Njegove zajednice ljudi doduše nisu imale nikakvu snagu, dok je njegova bratska moć bila apsolutna (što je i inače bilo uobičajeno u državama bogatim naftom).
On nije bio marksist, nego je njegov idol, umjesto Lenjina, bio egipatski nacionalni heroj, Gamal Abdel Naser. A uz to je imao i ulje.
1980-ih godina, dok je pukovnik Gadafi po Dalekom istoku kupovao nuklearne bombe, sponzorisane terorističke skupine upale su u Čad u ime "Veće Libije" i poslale agente da sruše Pan Amov avion iznad Lokerbija u Škotskoj. Gadafi je postao neprijatelj kog je Ronald Regan odlučio bombardovati dok se ne preda.
No do početka novog vijeka, Gadafi se dodvorio Americi. Rekao je prave riječi o Al Kaidi, proglasio je svoj nuklearni program otvorenim za inspekcije sa Zapada, te ga je 2003. godine u potpunosti napustio. Platio je odštetu za Lokerbi i navodno zaboravio svoje islamističke snove. U svijetu koji je sad strahovao od islamista, on je bio daleko od loših momaka.
Na sastanku G8, 2009. godine, rukovao se s Barakom Obamom, te je iste godine održao više od sat vremena dug govor u UN-u, kojem je vratio njegovu toleranciju tako što je istrgnuo iz Povelje stranice koje su govorile o demokratiji.
Nikad nije zaboravio svoje korijene među pustinjskim nomadima i stočarima, te je uprkos luksuznom životu volio živjeti u šatoru, a i na svako putovanje je nosio sa sobom šator. Kad ipak nije bio u uniformi, nosio bi haljine.
Do samog kraja se pokušavao predstavljati kao jedan od svojih ljudi, a kad su protestanti prvi put upali 2011. godine na ulice Tripolija, ponudio je da će protestovati s njima. Međutim, sreća je Gadafiju okrenula leđa.
Sredinom februara 2011. godine su, nedugo nakon masovnih protesta i rušenja dotadašnje vlasti u Tunisu i Egiptu, slični protesti izbili su i u Libiji, te prerasli u ustanak tokom kog je za nekoliko dana Gadafijev režim izgubio kontrolu nad najvećim dijelom zemlje.
Gadafi je ubijen 20. oktobra 2011. godine dok je pokušavao pobjeći iz rodnog Sirta, a tri dana kasnije je bivši pobunjenički Nacionalni prelazni savjet proglasio "potpuno oslobađanje" Libije i objavio da je više od 30.000 ljudi poginulo u 9-mjesečnoj pobuni s podrškom NATO-a koja je počela kao dio 'arapskog proljeća'.
BBC-jev dokumentarac iz 2016. godine prvi put je prikazao kako je Gadafi uhvaćen živ, što se i znalo, te da je ubijen bez suđenja. Na snimci se vidi kako Gadafi krvari i da je prilično izgubljen.
Nakon što je ubijen, tijelo mu je prevezeno u Misratu, ali prava obdukcija nikada nije napravljena, a skupa s njim ubijen je i njegov sin Mutasim. Nekoliko dana je njegovo tijelo bilo izloženo, kako bi "svi znali da je mrtav", rekao je tada ministar za naftu Ali Tarhouni. Građani Libije mogli su ga doći pogledati do 24. oktobra.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
