Katastrofe i nesreće u SFRJ uz koje smo odrasli

Razmišljajući o čitavoj situaciji, a podstaknut javnim ogorčenjem koje je izazvalo ponašanje zaposlenih prema porodici poginulog kolege po društvenim mrežama, nisam mogao da izbjegnem analogiju sa nekim prethodnim vremenima, onim koja se danas u reminiscencijama često opisuju kao "zlatna“, "idilična“, kao epoha u kojoj se najprije "gledao čovek“ i njegova dobrobit, vremenima "Titove Jugoslavije“ i one koja je trajala poslije njegove smrti u proljeće 1980. sve do raspada i krvavog rata 1991. godine.

Jer, ne uspijevam da se otrgnem utisku da je sve veći broj onih koji, čak iako nisu tada ni bili rođeni, sa sve dubljim uzdahom nariču za tom zemljom, epohom i vremenima, a da realno i suštinski – mnogo toga ostavljaju "pod tepihom“ sopstvene svijesti, ako su bili savremenici, ili ništo o tome ne znaju, ako su došli kad je sve već bilo gotovo. Incident i neprijatnost u Lučanima su me, kažem, naveli da se osvrnem unazad i da probam da uporedim situacije u kojima su ljudi stradali i ginuli u toj tadašnjoj Eldorado Jugoslaviji, da vidim kakve su tada posljedice bile po odgovorne, i u krajnjoj liniji, kakva je bila tadašnja ukupna reakcija čitave zajednice na nesreće koje su je snalazile.

A bilo ih je – mnogo.

Rudnik Kreka 1990. godine - 190 poginulih 

Ako bi se išlo hronološki unazad, jedna od najvećih tragedija bila je pogibija rudara u jami Dobrnja-Mramor rudnika Kreka kod Tuzle, BiH, gdje je došlo do eksplozije u oknu. Na svjetlost dana više nije izašlo živo čak 190 ljudi. Nestala je u detonaciji čitava smjena, tek je jedan rudar ostao živ, mada teško povrijeđen. Sve se desilo 26. avgusta 1990. godine. Na posljednjem ispraćaju stradalih iz kruga rudnika po prvi put nakon 1945. godine služena je vjerska služba islamskih i hrišćanskih sveštenika, a kuriozitet je da je sveštenik SPC koji je držao opelo bio danas famozni Pahomije.

Nije potrebno mnogo mašte da se zamisli kakav šok bi danas izazvalo stradanje tolikog broja ljudi na radnom mjestu, i na šta bi ličio svijet objava na društvenim mrežama nakon toga. Koliko bi bilo vapijućih povika za pravdom, gnevnih poziva za kaznu odgovornih, itd, i to je razumljivo. Ipak, u toj idličnoj nekadašnjoj zemlji, gdje su prava radnika i nižeg socijalnog staleža bila na pijedestalu, nakon pogibije 190 rudara – nije odgovarao niko.

Jednostavno, tako. Niko.

Iza stradalih je ostalo, zabilježeno je, čak 365 djece, i za njih je ubrzo osnovan fond koji je trebalo da im nekako zamijeni podršku poginulih očeva u finansiranju školovanja i odrastanja. Pitanje odgovornosti se nije postavljalo, a kada je Bosna za samo godinu i po dana kasnije upala u strašan i ubistven građanski rat, i mrtvi krenuli da se broje daleko većim ciframa od broja raznijetih rudara Kreke, pitanje krivice za njihovu smrt više niko nije podizao. 

Rudnik Aleksinac 1989. godine - 90 stradalih

Pitanje odgovornosti i krivice nikada nije bilo postavljeno ni u slučaju još jedne rudarske katastrofe koja se desila samo nepunu godinu ranije, na drugom kraju tadašnje prostrane Jugoslavije, u rudniku kod Aleksinca, na jugu Srbije, 17. novembra 1989. godine. Iako je Srbija tada drhtala u transu dolaska novog vođe na vlast, i povijala se pod talasima nabujalog i odvezanog nacionalizma koga su kao bjesnog konja mamuzali vođi odani mediji (doduše, drugih u tom poretku i nije bilo, opoziciona štampa će u Srbiju doći tek sa uvođenjem demokratije, krajem 1990.), stradanje u Aleksincu je uzdrmalo društvo, bar za nekoliko dana. 

Duboko u jami, raznijeti eksplozijom koju je izazvalo, ustanoviće se kasnije, potpuno bahato varenje u oknu i odsustvo svake kontrole, ostalo je čak 90 ljudi. Mučnini ove nesreće doprinelo je i to što je operacija vađenja tijela trajala predugo, čak mjesec dana. Rudnik je posle tragedije ostao zauvijek zatvoren, do danas. Iako su rudarski stručnjaci nedvosmisleno ustanovili da je katastrofi prethodio niz problematičnih procedura i nepravilna upotreba adekvatne opreme za izbegavanje faktora nesreće, što je sve zajedno dalo dobru osnovu za pokretanje sudskog procesa, do toga nikada nije došlo. I tu je važilo uprošćeno pravilo koje će ubrzo biti primjenjeno i u Tuzli - Desilo se. 

Blizu Aleksinca je i mjesto Despotovac pored koga se nalazi rudnik Resavica, u čijoj jami Strmosten je pet godina ranije, aprila 1984. stradala čitava jedna smjena rudara, njih 34. I u tom slučaju se radilo o kvaru instalacije koji niko nije na vrijeme ustanovio i popravio, pustivši smjenu da siđe pod zemlju i tamo nađe smrt kada bude detonirala ugljena prašina. Nepojmljivo veću katastrofu spriječila je slučajnost: sa rudarima su u jamu trebali da siđu i đaci obližnje srednje škole kao dio "stručne prakse“ kako se tada zvalo učenje uz rad – đaci su zakasnili i preživjeli. 

Stepen napretka današnjeg stanja u kome se direktoru fabrike i dvojici rukovodilaca sudi za smrt dva radnika, i onoga od prije trideset godina kada je blizu 400 ljudi poginulo na svom poslu zbog nemara, a da nijedno ime nije pomenuto kao potencijalan predmet sudske istrage, čini mi se da je – nemjerljiv. U civlizacijskom, etičkom, humanom, pravosudnom i svakom drugom smislu. 

A pobornici i simpatizeri ideja o nekadašnjem "boljem“ i "pravednijem“ društvu bi morali da kompletnije sagledaju stare događaje kako bi razumeli zaštićenost i nekažnjivost vladajućih struktura, odsustvo odgovornosti za nemar i bezobzirnost, kao i, na prvom mjestu, suštinsko odsustvo solidarnosti prema žrtvama i razlogu njihovog stradanja ispoljeno u strahu od režima. Bukači iz Lučana su, uz svu svoju nepodnošljivost i jadnost, tek blijeda sjenka onoga šta bi snašlo porodice nastradalih da su pokušale da samostalno, sudskim putem ili javnim nastupom, traže pravdu i kažnjavanje odgovornih direktora u ono vrijeme. Ista stvar važi i za današnje internet influensere da su svoju potrebu za javnim ispoljavanjem gneva hipotetički zadovoljavali pišući "pisma čitalaca“ novinama, kao jedini način za javnu reakciju u eri prije blagodeti interneta i društvenih mreža. 

Željeznička nesreća u Lapovu 1988. godine - 34 poginulih

Od Aleksinca i Despotovca nije daleko mjesto Lapovo, poznato uglavnom kao velika ranžirna željeznička stanica. U vrijeme dok se čitava SFRJ ljulja pod previranjem koje se odvija na srpskoj političkoj sceni gde je u toku osvajanje vlasti od strane Slobodana Miloševića, i shodno tome, pun fokus kompletne javnosti usmjeren na političku temu, 9, oktobra 1988. godine kroz Lapovo ogromnom brzinom prolazi putnički voz od Beograda za Skoplje: na jednoj od skretnica u stanici se, baš kao i u Aleksincu i u Tuzli, nešto desilo. 

Šta, ko će ga znati, u svakom slučaju iz šina iskaču dva putnička vagona u kojima gine 34 ljudi. Tragedija odjekuje u medijima, prizori uništenih vagona i izuvijanog lima potresaju javnost, ali "stvari“ se nastavljaju: u Crnoj Gori je došlo do "upotrebe sile“ od stane "milicije“ (kako se tada zvala policija) nad radnicima i studentima, i započinji masovni mitinzi i protesti, u suštini organizovana režija za promjenu vladajuće ekipe u CG, a u sinhronizaciji sa onim što se odvija u Beogradu. Pred tom tako važnom temom, naslovne stranice novina nemaju mnogo prostora za izuvijani voz u Lapovu. Politika preovlađuje nad stravom "obične“ tragedije. 

Željeznička nesreća u Zagrebu 1974. godine - 167 stradalih putnika

SFRJ je bila poprište još dvije velike željezničke nesreće, od kojih je jedna ušla i u svjetske hronike kao najveća na evropskim prugama po broju žrtava: na ulazu u željezničku stanicu u Zagrebu, u toploj ljetnjoj noći 30. avgusta 1974. godine, prevrnuli su se skoro svi vagoni voza kojim su na rad u Njemačku išli ljudi iz, uglavnom, Makedonije i centralne Srbije. Poginulo je 167 putnika od kojih četvrtina nikada nije identifikovana, pa su sahranjeni u masovnoj grobnici na zagrebačkom Mirogoju. Druga je bila tragedija u Stalaću, mjestu u Srbiji, takođe velikoj ranžirnoj stanici, gde je 13. septembra 1979. teretni voz prošao kroz crveno svjetlo, uletio na kolosjek i zario se u putnički voz koji je upravo kretao. Bilans: 72 poginulih.

U obje situacije sistem je (donekle) reagovao: mašinovođe su suđene i osuđene. Dvojica željezničara koji su upravljali vozom u Zagrebu dobili su 12 i 8 godina zatvora i kaznu su odslužili. Presuđeno im je bilo jer su uletjeli na stanicu brzinom od 100 kilometara na sat, iako je dozvoljeno bilo samo 40 km/h. Ipak, optužnica se nije bavila previše detaljima koji su tek mnogo godina kasnije isplivali na površinu: da su obojica radila produženu smjenu jer su željeli da zarade povećane dnevnice, da su prethodno vozili skoro 24 sata i – da javašluk tadašnjeg sistema bude kompletan – da ih niko od pretpostavljenih u tome nije zaustavio i spriječio da sopstvenim iscrpljivanjem "za dinar više“ dođu u poziciju da ubiju ogroman broj nevinih ljudi.

Danas je teško naći podatak na koliko godina zatvora je bio osuđen mašinovođa-ubica iz Stalaća, ali je ostalo poznato da je tokom suđenja dokazano da je sa lokomotive na silu prethodno bio demontiran sigurnosni uređaj kakvi se fabrički ugrađuju upravo da bi spriječili onog ko upravlja vozom da zaspi. Lokomotiva je ko zna koliko dugo korištena, a da niko nije bar pokušao da nešto učini, sve do onog dana u kome je 72 putnika životima doprinijelo otkriću tako "banalnog“ detalja. Osim mašinovođe, zbog tragedije u Lapovu niko drugi nije odgovarao. Naslovne stranice novina su u to vreme danima prenosile fotografije zgužvanih vagona, smrskane lokomotive i prizore raščišćavanja mesta nesreće. 

Pad aviona Inex-Adria 1981. godine - 180 poginulih

Posebno traumatičan momenat "SFRJ katastrofizma“ desio se 1. decembra 1981. godine kada su radio stanice prve prenijele izveštaj da se na Korzici srušio putnički avion slovenačke avio-kompanije "Inex Adria“, i da ima mnogo stradalih. Jugosloveni su tog dana okončavali trodnevni praznik, najveći koji je u to vreme postojao, Dan Republike, slavljen 29. novembra, i vraćali su se kućama kada je odjeknula strašna vijest. Bila je to prva godina bez Tita, koja je označila početak epohe "stabilizacije“, kako je tada proklamovano, odnosno, početka vraćanja ogromnih dugova koji su ostali iza netom preminulog lidera. "Stabilizacija“ je značila masivne restrikcije, i pokušaj javne štednje što je donijelo velike promene u odnosu na tek završene sedamdesete gdje su jeftini krediti, turizam i povećana javna potrošnja stvorili privid lagodnog života. U to vreme većina Jugoslavije je vjerovala da se u Sloveniji živi daleko bolje nego u ostatku zemlje: tjeskobna i tamna potvrda tih uvjerenja bila je i katastrofa slovenačkog aviona na Korzici.

U pitanju je bio promotivni let koji su zajednički organizovale dvije slovenačke kompanije za svoje zaposlene: sama "Inex Adria“ i turistički gigant cijele SFRJ, "Kompas“. Zbog ogromnog interesovanja, avio-prevoznik je odlučio da na promo let stavi najnoviji avion, tek kupljen za svoju flotu, model MD-81, u koji je moglo da stane 173 putnika koliko je željelo da odleti na jedan dan do Korzike, tamo šopinguje, popije kafu, ruča i vrati se do uveče u Ljubljanu taman da se sutradan pojavi na poslu. Na letu je bilo i 7 članova posade koju je predvodio, kako će se ispostaviti, za taj tip aviona vrlo neiskusan pilot, sa kopilotom koji je bio još neiskusniji. Pri tom, za Ajačio, glavni grad Korzike nijedan od njih nije nikada prije toga letio, i nije bio upoznat sa izuzetno opasnim planinskim masivom koji se proteže iznad samog mjesta. Takođe, nijedan od pilota nije previše dobro govorio engleski, i zajedno sa propustima kontrole leta na Korzici, sve je dovelo do najveće avionske tragedije u nekadašnjoj Jugoslaviji. 

Na padinama planine Sen Pjetro iznad Ajačia poginulo je svih 180 ljudi, žena i djece u letjelici. 

Francuska je kasnije oslobodila svake krivice kontrolora leta i prebacila ga na drugi aerodrom, a otkriće slovenačke POP TV čiji su se reporteri 2008. godine popeli na teško pristupačne klisure San Pjetra da bi na licu mjesta ustanovili da se na mjestu nesreće i dalje nalaze ostaci jednog broja žrtava i njihove stvari, ponovo je na gorak način otvorilo temu te tragedije. Kako je kasnija novinarska istraga ustanovila, sa Korzike je mjesecima i godinama nakon nesreće bio upućen veći broj dopisa i urgencija „nadležnim organima“ tadašnje Socijalističke Republike Slovenije da lokacija nije u potpunosti asanirana, i da ima ostataka, ali je sve završavalo iz ko zna kojih razloga, arhivirano i sklonjeno. Tek je nakon reportaže POP TV i gnjeva rodbine žrtava u ljeto 2008. Ministarstvo odbrane Republike Slovenije organizovalo veliku ekspediciju čiji su pripadnici skupili sve što je 37 godina stajalo razasuto po kamenju. Ko je sklanjao dopise, ko je sastavio posadu neiskusnih pilota da zajedno odlete na nepoznatu i opasnu destinaciju, i u smrt povedu toliko ljudi – ostalo je nerazjašnjeno do danas. Rodbina stradalih i njihove kolege nisu protestvovale, nije bilo poziva na bilo čuju odgovornost, sve je ostalo još jedno od crnih mjesta za istoriju.

Sudar aviona iznad Zagreba 1976. godine - 167 poginulih

Osjećaj selektivne pravde primjenjen prema najnižoj karici u lancu događaja koji je doveo do katastrofe registrovan je i u slučaju još jedne avionske nesreće, sudara dva aviona na nebu iznad Zagreba 1976. godine. O toj katastrofi je već previše napisano i otkriveno, ali je zauvek ostalo nerazjašnjeno kako je došlo do toga da kontrolor leta Gradimir Tasić radi čak tri smjene za redom, uprkos svim pravilima, i da potpuno iscrpljen i umoran napravi sudbonosni previd kada je poslao oba aviona na istu visinu zbog čega su se sudarili u vazduhu, ubivši 167 ljudi.
Tasić je osuđen na devet godina, i tek nakon brojnih protesta svojih kolega iz udruženja kontrolora leta – ali Evrope i SAD, ne SFRJ – bio ranije oslobođen. Kontrolori u Jugoslaviji su ćutali ili gunđali u bradu. Ko ga je rasporedio na takav način, ko nije vodio mnogo računa i kako je došlo do situacije da se u zagrebačkoj kontroli leta, najopterećenijoj u tadašnjoj Jugoslaviji, radi na takav zastrašujući način, pitanja su na koja se niko nikada nije potrudio da da odgovor, iz razloga o kojima samo može da se spekuliše.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.