Kako je Milan Rakić izveo najtajniji poduhvat srpske diplomatije

Dok je polako jenjavala puščana paljba, oko 15 sati, u grad koji se još pušio uskim sokacima prvi ulazi četnički odred Vojvode Vuka (Vojina Popovića). Njihov oštri pogled i tvrda lica potamnjela od baruta omekšavala je tek jedva vidljiva nota suzdržane radosti pobjede, dok je nad njima blještalo neko svetačko nebesko svjetlo.

Iako fizički i nervno satirani višednevnim krvavim borbama, ovi prekaljeni ratnici bili su impresivna slika čvrste volje, samopouzdanja i ogromne akumulirane energije. Nisu davali ni pet para na mogući pucanj nekog zaostalog drskog arnauta, jer na ovaj veličanstveni dan je milost bila i poginuti. I tako se većina njih godinama unazad rugala životu i smrti, četujući po Kosovu, Metohiji i Maćedoniji. Na čelu je mlad komita, utegnut i gospodstven, sa držanjem neke pribrane smirene mudrosti, korača dosta ležerno kao da su njegove noge davno obikle na ove prištinske kaldrme.

Odred se zaustavlja pred zgradom srpskog konzulata i poslije nekoliko časaka čelni komita sa par drugova iz magaze iznese, nekad ranije tamo sakriveno, crkveno zvono, okačiše ga na drvo, da bi potom svi redom zvonili oglašavajući veliki dolazak slobode. Iz kapija oprezno promoliše glave prvo oni hrabriji, a potom na ulice pokulja narod u eksploziji oduševljenja. Kao u transu ljudi kliču i plaču pod naletom silnog ushićenja, okreću glavu nebu, krste se, ljubeći prispjele oslobodioce. Naprosto ne mogu vjerovati da je došao taj dan koji su u bolu i patnji, u dugim vijekovima ropstva sanjale generacije. Nacionalna nada se dizala iz ponora!

Tek malo kasnije neko u onom otmjenom komiti prepozna donedavnog srpskog konzula u Prištini Milana Rakića i počeše ga pozdravljati gromoglasnim ovacijama. On sam bijaše malo pometen sred ove erupcije radosti, dok se u njemu kovitlala bura osjećanja. Taj veliki srpski poeta i akter slavne srpske istorije, diplomata i ratnik, doživio je još jedan siloviti udar patriotskih emocija. Čim su vojnici Moravske divizije zauzeli Gazimestan, u zanosu popadaše po travi ljubeći svetu zemlju gdje postradaše kosovski vitezovi. A kada potom mladi oficir Vojislav Garašanin (unuk Ilijin i sin Milutinov) sa isukanom sabljom pred strojem poče snažno i svečano deklamovati njegovu pjesmu “Na Gazimestanu”, bio je kao gromom pogođen! Utom neko povika: “Gospodine pukovniče, taj što je spevao tu pesmu, ovde je sa nama.... eno ga pozadi, u odredu Vojvode Vuka!” U magnovenju je samo čuo komandu: “Dobrovoljac Rakić, napred!”

Nije se  mogao ni pomaći s mjesta, a suze su same potekle. Poslije će zapisati da mu je to bio najveći dan u životu. Da, upravo, bilo je to veliko vrijeme ispunjeno grandioznim događajima, heroizmom i žrtvovanjem! Iz junačke krvi svojih sinova vaskrsavala je jedna nova Srbija!

“Bog je milostiv ... Nemanjićki beli orao raširio je svoja krila danas nad Skopljem i Prizrenom, nad Sjenicom, Pazarom, Prilepom i Bitoljem, nad Prištinom i osvećenim Kosovom.” (kralj Petar, 10. novembar 2012)

Odlazak iz Beograda

Rakićeva sudbinska povezanost sa Kosovom počela je onog dana kada je 1905. mladi činovnik Ministarstva inostranih dela Srbije upućen na službu u prištinski konzulat, za vrijeme osmanske uprave nad Starom Srbijom. Bio je duboko potresen razmjerama stradanja srpskog naroda “između turskog nakovnja i arbanaškog čekića”. Što je “bolesnik sa Bosfora” više klizio ka svom neizbježnom krahu, to je bio otrovniji i pakosniji: ubistva, otmice djevojaka, silovanja žena, čak i djece oba pola, pljačka i otimanje imovine, raseljavanje i progonstvo u Malu Aziju, zatvaranje, svirepo mučenje i batinanje nevinih ljudi i sve najcrnje što se može zamisliti. Prednjačili su ostrašćeni katolički zlikovci “Fande”, podržavani od austrougarskog konzula i rimokatoličkog klera. Konzulat je, nažalost, malo mogao učiniti na zaštiti Srba, jer je i samo diplomatsko osoblje bilo u smrtnoj opasnosti, pa je tako prvi konzul Luka Marinković mučki ubijen 1890, poslije pola godine službe, pred samim vratima konzulata. Rakićevi prethodnici u toj službi, između ostalih, bili su književnici Vojislav Ilić i Branislav Nušić.

Konzulat je činio koliko je mogao, zbrinjavao je izbjeglice i materijalno pomagao manastire i srpske škole. Međutim, stvari su tako daleko otišle da je istorijska nužnost nalagala da se ovo stanje konačno prekine i prečiste računi sa krvavim zločincima. Milan Rakić tada postaje neposredni akter borbe za nacionalno oslobođenje tih krajeva. Obavlja delikatne tajne poslove, održava veze sa ubačenim četničkim odredima, snabdijeva ih “sa iznenađujućom mirnoćom i hrabrošću” iako je postojala velika vjerovatnoća da bude otkriven i surovo kažnjen. U jednoj od  povjerljivih depeša piše da je u Bitolj prenio 32 revolvera i 2.500 metaka i da tamošnji Srbi traže 500 pušaka. Premještan je i u konzulate u Skoplju, Solunu i Skadru, da bi ga šefovi ponovo vratili u Prištinu. Bili su to možda i najsmjeliji i najtajniji poduhvati srpske diplomatske službe u njenoj istoriji. Rakić je 1911. postavljen za načelnika u sjedištu ministarstva, međutim, s prvim ratnim trubama njegov snažni osjećaj dužnosti prema otadžbini ne da mu mira pa napušta udobnost Beograda i zavjetrinu službe da bi se, uprkos slabom zdravlju, prijavio u dobrovoljce. Poslije kraće obuke u Prokuplju primljen je u odred Vojvode Vuka. A pod zastavu tog možda i najvećeg srpskog ratnika, zna se, nije mogao svako. Pod njom su se kalili, borili i umirali neustrašivi ratnici, nepokolebljivi u borbi, izdržljivi u patlji, besprimjerno odani, skromni i ozbiljni ljudi kao od granita isklesani, oni što su se sa smrću svakodnevno oči u oči gledali. Bili su slika momačke muževne snage, fizičke i duhovne, slavljeni i obožavani od svog naroda.

Odmah po oslobođenju Rakić bijaše postavljen za prvog načelnika Prištinskog okruga, međutim, uskoro ga vidimo u radu Londonske konferencije, koja povlači nove balkanske granice. Potom nastavlja karijeru vrsnog diplomate pri poslanstvima u Bukureštu, Stokholmu, Oslu, Londonu, Kopenhagenu. Poslije Velikog rata šest godina je poslanik u Sofiji, gdje uprkos teškom ratnom nasljeđu, postiže izuzetne rezultate. Karijeru će okončati u Rimu 1933. kao diplomata najvišeg ranga, koji je uvijek tražio put i način kako da najkorisnije služi svom narodu i državi. Kralj Aleksandar mu je nudio mjesto ministra inostranih poslova, a poslije ga je i knez Pavle želio vidjeti kao poslanika u Vašingtonu i Londonu, no sve će to uljudno odbiti zbog bolesti.

Veliki srpski pjesnik, diplomata, ratnik i altruista Milan Rakić rođen je u Beogradu prije 145 godina, 30. septembra 1876, u porodici uglednih intelektualaca, od oca Dimitrija Rakića, ministra finansija, i majke Ane, kćerke akademika Milana Đ. Milićevića. Prava je studirao u Beogradu i Parizu, bio je oženjen Milicom Kovačević. Član Srpske kraljevske akademije postao je 1922. U ratu 1912. pokazao je zavidnu hrabrost i požrtvovanje, za šta je dobio Zlatnu Obilića medalju, a poslije će uslijediti i mnoga domaća i strana visoka odlikovanja. Umro je u Zagrebu 30. juna 1938, gdje se zadržao na liječenju poslije druge operacije karcinoma u Parizu. Sahranjen je u Beogradu tri dana kasnije uz visoke vojne počasti, uz prisustvo kraljevog izaslanika, načelnika generalštaba, ministara u vladi i mnogih poštovalaca. Govorio je akademik Belić, a u ime Društva starih četnika od nekadašnjeg saborca se oprostio vojvoda Dušan Dimitrijević, ugledni advokat. To je onaj isti vojvoda Dule koji je 1914. ratovao sa Austrijancima oko Vlasenice i Han Pijeska, prodirući do Sarajeva i Visokog. Godine 1939. osnovana je pjesnička nagrada “Milan Rakić”, a njen prvi laureat je bio tada mlađani Branko Ćopić.

Pravi gospodin

Milan Rakić je bio čovjek velike intelektualne čestitosti i moralne snage, čovjek izuzetne kulture i obrazovanja, u isto vrijeme i duboko nacionalan i kosmoplit. “Rakić je muški hrabar i gospodstven. Kod njega cenim časnost, ozbiljnost, jednostavnost i finu askezu”, reći će Isidora Sekulić. Glagoljivi Mihiz jednom je dosta neoprezno upitao Andrića kako neko iz bosanskog karakazana može postati takav gospodin kao on, na šta je Andrić mirno odgovorio: “Da ste Vi, Mihajloviću, znali Rakića, znali biste šta je to pravi gospodin. Rakić je bio pravi gospodin”. I jedan Dučić, pomalo fanfaron, koji je većinu književnih savremenika gledao s visine, za njega je gajio veliko poštovanje. Rakić je nesumnjivo jedan od najvećih naših pjesnika, čiji ukupni poetski opus spada u najviše domete srpske poezije, a posebno njegova patriotska lirika. “On je Srbin nepotkupljive nacionalne svesti...” (Pejčić), “Svesnu, razumnu ljubav prema svome narodu niko nije bolje izrazio /.../ bez poze i šovinizma, njegovo je rodoljublje otmeno i plemenito, prožeto diskretnošću i smerovima modernog mislioca” (Skerlić).

Vladalo je nepodijeljeno visoko mišljenje o njegovoj ličnosti kao i o njegovom djelu, ako se izuzmu pojedini kritičari iz Brozovog vremena: Pavlović, Lukić, Konstantinović i drugi, koji su ga anatemisali isključivo zbog njegovog srpskog rodoljublja. “Rakić je tipičan predstavnik represivne kulture srpskog građanstva, njegova poezija je puna reči bez egzistencijalnog pokrića, uglavnom lišena prave vrednosti.”(Radomir Konstantinović) Komentar je izlišan.

Na kraju da kažemo, pjesnikov “Kosovski ciklus”, osim slika patnje i stradanja, postavlja i jasan zadatak pred njegovu generaciju ali, zašto ne reći, i pred sve generacije, pa i ovu sadašnju. Sve je tu “k'o juče” napisano, zbog sudbinskog trajanja naše borbe za slobodu i pravdu. Zato nam Rakićeva svevremena poezija i njegov patriotizam, uz tvrdu vjeru u bolju budućnost našeg naroda, treba da budu primjer i putokaz uprkos izazovima istorijskih procesa. Još je Aristotel rekao da je rodoljubiva poezija istinitija od same istorije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.