Davno bilo, a sad se pominje - smrt Smail-age Čengića: U Crnoj Gori pobjeda, u Hercegovini tragedija

Govorilo se da su posjedovali dvore na Zagorju, međutim, Smail-aga je stolovao u selu Lipniku u Gacku. Za njega se pričalo da je bio među prvim junacima u turskoj carevini. Svoje junaštvo potvrdio je u gušenju ustanka u Srbiji (1809 - 1810) i u Egiptu. Posljednji put se istakao u boju na Grahovu 1836. godine, u boju u kojem je poginulo devet Petrovića. Među njima su bili Njegošev brat Joko, nadimka Pijo i brat knjaza Danila Stefan.

Znalo se za dva Grahova: jedno u Crnoj Gori i drugo u Livanjskom kadiluku blizu Dalmacije. Crnogorsko Grahovo imalo je svoga vojvodu koji je imao određene obaveze prema hercegovačkom veziru i Korjenićkijem Turcima. Dolaskom vladike Rada na crnogorski presto Grahovljani sa svojijem vojvodom Jakovom Dakovićem Vujačićem počinju se odmetati od Turaka i ratovati protiv njih kao i Crnogorci. Stoga 1836. godine Ali-paša Rizvanbegović (koji se po Stocu, gdje je rođen, zvao Stočević) digne na Grahovo silnu vojsku iz cijele Hercegovine. Čuvši za ovo, crnogorska momčad, posebno Katunjani, uzmu oružje i krenu pred Turke na Grahovo. Njeguške momčadi i onih što im se usput pridružilo bilo je oko tri stotine. Neiskusne i mlade Smail-aga namami, opkoli i mnogima glave posiječe. Poslije boja mnogi Grahovljani se predadu sa svojijem vojvodom Jakovom Turcima. Vojvodu i nekoliko poznatijih glavara odvedu u Mostar i smjeste u tamnicu, kuću neobičnu.

Velika žalost za poginulim prisili Njegoša da nagovori drobnjačke i uskočke glavešine da smaknu Smail-agu kad im prvi put dođe da kupi harače. Drobnjaci se zareknu da će to učiniti. Među njima najpoznatiji su bili Novica Cerović iz Tušine, čijeg su oca popa Milutina Turci na prevaru odveli u Pljevlja i pogubili; vojvoda Šujo Karadžić iz Petnice. Šujovog oca vojvodu Stojana je 1809. posjekao Sulejman-paša Skopljak.

Izgleda da se Smail-aga prevario što je s malom pratnjom krenuo u Drobnjake. Godine 1840. skupi oko 400 konjanika i junake boljeg od boljega, dođe u kamene Duži kod svoga povjerenika Đoka Malovića. Čuvši za agin dolazak okupi se blizu 400 Drobnjaka, Moračana i uskoka da na njega udare i glavu odrube. Pred veče 4. oktobra dođe agi neki pop, u pjesmi piše popadija, da mu kaže da će poginuti. Srdit aga sikteriše popa i naredi svojim momcima da ga izbiju. Malo kasnije dođe nekakav Nikšićanin te mu reče onako kao i pop. Zatim se aga obrati Ahmetu Bauku, Nikšićaninu malog rasta, ali velikom junaku, ovim riječima: “Kaki uskoci! Kaki vlasi i govna! Vala i bila dok uzjašem mojega brnjaša, a potegnem sablju, ja ću sam udariti na 500 uskoka; a ti, Bauče, na koliko ćeš?”

“Vala ja ću na 300”. “E, turske mi vjere neće ih više ni udariti od 800”.

Prije same zore, tog kišnog petog oktobra 1840. godine, kad silnik začu plotun iz pušaka obrati se Bauku: “Brnjaša mi dajte”. Kad je shvatio da je Brnjaš u uskočkim rukama, opet će Bauku: “Stani, Bauče! Ne bježi, kurvo! Znaš šta smo sinoć govorili”. Čuvši kako sipaju zrna iz pušaka, viknu na Bauka: “Ne boj se, Bauče! Nema ovdje vojske, nego je samo četa, sad će to uzmaći”.

Opet krenu naprijed, ali ga pogodi jedno zrno i obori s konja na zemlju. Kad je to vidio Bauk, viknu: “Za tursku vjeru! Šta to bi!” Smail-aga je poginuo na Mljetičku polju od megdana. Glava mu je posječena i odnesena na Cetinje, kao dar vladici Petru II. Njegova pogibija imala je veliki odjek i u turskoj carevini i u Evropi. U Crnoj Gori se slavila kao velika pobjeda, a u Hercegovini kao neprebolna tragedija.

Piše: Prof. Ljubomir Milutinović

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.