Čuveni kapetan Miša Anastasijević rođen prije 220 godina: Riječ “veliko” mala je za njegovo djelo

Dragan Mijović
Čuveni kapetan Miša Anastasijević rođen prije 220 godina: Riječ “veliko” mala je za njegovo djelo

Kada bi danas neko u javnost plasirao informaciju da jedan srpski biznismen posjeduje multinacionalnu kompaniju, koja posluje u pet država i ima dvadeset tri filijale (kćerke firme), te sedamdeset četiri teretna riječna broda sa oko 500 mornara i 60 brodskih agencija od Crnog mora do Pešte i Beča, te da taj poslovni čovjek ima i devet velikih zemljišnih posjeda na prostoru Rumunije, kao i da za njega radi oko deset hiljada ljudi, da preko raznih poslova ostvaruje milionsku dobit i da vrši pozajmice nekim državnim kasama, te da njegova ukupna imovina za nekoliko puta premašuje budžet Srbije, naravno da bi to izazvalo pravu senzaciju, što se i desilo prije 18 decenija, kada su desetine njegovih brodova pod srpskim zastavama uplovile u beogradsku luku. Tadašnja srpska štampa imala samo jedan komentar: “Ovo je čudo neviđeno”.

Od vremena kada je siromašni dječak Miša zaradio svoj prvi novac pa do gore pomenutog bogatstva i nadimka Balkanski Rotšild prošle su decenije vrijednog rada, bio je to dugi uporni marš ka vrhu. No najbolje je da vam njegovu životnu priču predočimo od samog početka.

Prije ravno 220 godina, 24. februara 1803, rođen je Mihailo Miša Anastasijević u gradu Poreču koji se nalazio na dunavskoj adi, preko puta sadašnjeg Donjeg Milanovca, grada u koji su Porečani preseljeni nakon kasnijeg potapanja ostrva zbog regulacije toka Dunava. Majka Ruža umire u prvoj godini Mišinog života, otac Nastas se ponovo ženi, ali i on uskoro umire. Petogodišnji dječak ostaje sa maćehom, bolje rečeno plemenitom pomajkom Miljom, koja će se o njemu brinuti čitavog života kao da je njen rođeni sin. Iza oca je naslijedio skromnu imovinu pa se s mukom deveralo u ta teška nesigurna vremena Karađorđevog ustanka. Dva puta jedva umakoše turskom pogromu bježeći preko u Austriju. Vrativši se u Poreč, pohađa školu i odmah postaje veliki zaljubljenik knjige. Po slomu ustanka 1813, u odsustvu učitelja, on će kao desetogodišnjak za skromnu platu od 10 para po učeniku poučavati drugu djecu.

Upornost
Miša je uporan da kao muška glava zarađuje i izdržava porodicu. Ne bira poslove, lovi i prodaje dunavske šarane i kečige. Tegleći brodove uz Đerdap kao saraor, do krvi je ogulio rame konopom. U Poreču se vodio dinamičan poslovni život između trgovaca, lađara, zanatlija, vojnika, a put nanosi i razne probisvijete i lopove. Ozbiljni mladić na sebe skreće pažnju svojim umom i marom, željan da uči i napreduje. Kali se kod trgovaca Dinulovića i Gligorijevića, pisar je kod Bešir-age na Adi Kale. Zato ne čudi da je 1817. sa 15 godina dobio visok položaj đumrukdžije (carinika) na Dobrovačkoj skeli. Tu će za pet godina uštedjeti 300 groša, sa kojima otpočinje trgovinu. Već prve godine taj iznos će umnožiti 20 puta trgujući sapunom, stokom, te volujskim i jelenskim rogovima, traženim u Njemačkoj za izradu češljeva, dugmadi i sl. Uskoro se ženi Hristinom Urošević iz Brzaske, kćerkom popa Ilije i sestrom Sime Uroševića, tadašnjeg knjaževog pisara i sekretara. Šurjak mu tad 1825. otškrinu glavna poslovna vrata u Srbiji ober trgovca, knjaza Miloša. Njih dvojica će raznim poslovnim dilovima zgrtati gomile novca sve do 1838, kada su razvrgli ortakluk. Miša na veliko trguje sa Austrijom, posebno živom stokom i pomenutim rogovima, što će mu donijeti zaradu od preko 40.000 groša, tada kupuje i 13.000 koza i otvara niz kožara.

Čin dunavskog kapetana Miloš mu dodijeli 17. jula 1833. s ovlašćenjima od Golupca do ušća Timoka. Kasnije će dobiti i čin majora, ali on za čitav život usvaja nadimak Kapetan, mada je lako mogao dobiti i neku rusku, rumunsku ili austrijsku plemićku titulu, ali očigledno za to nije mario. Ovo zvanje nije bilo nimalo slučajno jer on do tada bješe pronikao u ama baš sve ćudi i tajne Dunava, kroz opasne lađarske poslove. Uskoro kupuje i svoj prvi brod i počinje sa knjazom trgovati solju iz vlaških rudnika.

No Miloševa samovolja stvara jaku opoziciju i “ustavobranitelji” ga  konačno natjeraše na abdikaciju, a potom i bukvalno istjeraše iz Srbije 1839, a da ne mogaše ponijeti ni dio svog kapitala. Obrevši se bez novca u Vlaškoj sa sinom Mihailom, kapetan Miša ga materijalno pomaže. Kako je Miloš kao glavni trgovac solju ispao iz igre, Miša istisnu i druge manje igrače, pa potpuno preuze monopol nad svim “slanim” poslovima od Crnog mora pa do Austrije. Za te potrebe gradi nove lađe u Rustuku, imaće ih čak 74, a pored soli prevoziće i drugu robu, uključujući putnike i poštu. Taman posla da je sve to išlo glatko, uslijediše rusko-turski ratovi, blokade Dunava, pa Krimski rat, a jednom mu led uništi 12 brodova.

Sa suprugom je izrodio šestoro djece, a prvorođeni sin, nažalost, umro je u šestoj godini. Svih pet kćeri završiše prestižne evropske škole i liceje, postavši najpoželjnije udavače svoga vremena. Persida se udala za Jovana Marinovića, rođenog Sarajliju, člana državnog savjeta i predsjednika vlade, Jelena za Vasu Garašanina, sinovca državnika Ilije, Ružica za diplomatu Arsenija Crnojevića, Anka za ministra Radovana Damnjanovića, a najmlađa Sara za Đorđa Karađorđevića. Zli jezici tvrde da je Miša ciljano udavao kćeri za vrlo uticajne ljude, ali prije će biti da je njih privlačio golemi miraz i ugled te kuće.

Ukrštanje

Putevi novca i politike se neminovno ukrštaju, pa to i njega natjera da 1856. napravi veliku stratešku grešku, jer je politika za njega bila “tera inkognita”. Naime, kada se Aleksandru Karađorđeviću zaklima presto, očeva mezimica Sara povjerova da bi Miša svojim novcem i uticajem za vladara Srbije mogao progurati njenog muža Đorđa Karađorđevića, koji je bio realan pretendent kao sin prvorođenog voždovog sina Alekse. S tim ciljem on sazida i veleljepnu palatu u koju uloži basnoslovnih 110.000 dukata. Ona je trebalo da bude dvor budućem kneževskom, odnosno kraljevskom paru Đorđu i Sari. Ovaj objekat bio je nešto najmonumentalnije i najluksuznije na tlu Balkana tog vremena. Usput je prosipao silan novac (više od 80.000 dukata) za podršku zetu na skupštini, kojoj će i predsjedavati, a koja je trebalo da bude utakmica između Karađorđevića, strica i sinovca. Ni slutio nije da veliki politički maher Miloš iz potaje povlači konce, vrebajući svoju priliku. Previdio je činjenicu da je Miloš odavno premrežio Srbiju svojim ljudima, što su za njegovog vakta nabili kese dukatima, ali i dobro znali šta znači opasnom knjazu stati na put. Tako se desilo da se stari lisac bez buke prikrao i prigrabio sav “plijen” na Svetoandrejskoj skupštini, koja ga je početkom 1859. vratila na presto.

Poslije toliko uloženog truda i zlata ostati praznih ruku, da se ne lažemo, bio je pravi debakl za srpskog Rotšilda. Međutim, iako rezigniran, on pokazuje snagu svog duha i povlači se dostojanstveno, a svoju prekrasnu palatu, nesuđeni dvor, 12. februara 1863, prije ravno 160 godina “poklanja svome otečestvu” za prosvjetne svrhe, sa svom opremom i učilima. Tu se smjestiše Velika škola, Gimnazija, Ministarstvo prosvete, Narodna biblioteka i Muzej. Danas je to svima poznata zgrada Rektorata Beogradskog univerziteta.

Anastasijević život nastavlja u Rumuniji, u neviđenoj raskoši, trošeći nemilice na skupe balove, zabave i poklone, priređujući elitne lovove za kralja Karolja i kraljicu Silvu. U visokom stilu putuje širom Evrope, razbacujući oko sebe pregršt dukata. Njegova imovina se u to vrijeme cijenila na oko 20 miliona franaka u zlatu, pa je državnoj kasi Moldovije u dva navrata 1855/56. pozajmljivao iznose od preko pet miliona leja. U Beograd svraća tek ponekad da obiđe najbliže. Miša je pripadao prvoj generaciji uglednih i uspješnih Srba iz Srbije, od kojih su mnogi školovani na Zapadu, a koji su vrata svoje otadžbine širom otvarali prema svijetu. Bez puno respekta su stupali na pozornice evropskih prestonica, izazivajući pažnju, a nerijetko i posprdne poglede i zlurade komentare tamošnje elite: “Šta hoće ovi skorojevići iz tamo neke prljave turske vukojebine?” Odgovarali bi prkosnim stavom: “Da, mi smo iz Srbije i u čemu je tu problem?” Knez Mihailo jednom reče: “Da se major Miša nije svuda javljao kao Srbin, bogataš, svakad široke ruke, danas bi malo ko znao za Srbiju i srpski narod”.

U svojoj kući u bukureštanskoj ulici Doamna broj 6, 27. januara 1885. zauvijek je sklopio oči Kapetan Miša Anastasijević. Sahranjen je na svom imanju u Kležanima u njegovoj  crkvi-zadužbini.

Sam je sebe iskovao i digao do tih visina zahvaljujući velikom intelektu i harizmi, Miljinom vaspitanju i nadasve ogromnoj radišnosti (pregaocu Bog daje mahove). Oštrom intuicijom nepogrešivo je čitao ljude, njihove strasti i slabosti, zamršene odnose među moćnicima, ali i među državama, oprezno kormilareći svojim brodom između opasnih hridi. Novac je za tog marljivog čovjeka bio tek sredstvo za stvarenje novih vrijednosti, poput onih sa početka ovog teksta. Riječ “veliko” mala je za njegovo djelo. Savremenici tvrde da nije imao ni mrvu tvrdičluka i egoizma, već je, naprotiv, bio veliki srpski rodoljub i altruista. Njegova ličnost je sijala bar koliko i njegovi dukati. Za života je odlikovan visokim srpskim, ruskim, turskim, njemačkim i rumunskim odlikovanjima.

Poslije Mišine smrti, po onoj staroj “kad mačak ode, miševi kolo vode”, brojni nasljednici straćiše njegov imetak, bahateći se širom Evrope, živeći na visokoj nozi i niskoj pameti, a da niko ne pođe njegovim stopama.

Danas se kolektivima i pojedincima sa srpskih prostora dodjeljuje prestižna godišnja nagrada “Kapetan Miša Anastasijević” za visoke rezultate u raznim sferama života i rada.

Dobrotvor

Kapetan Miša je bio veliki dobrotvor, izuzetno široke ruke. Pomagao je posebno crkvu i prosvjetu, izdržavajući škole, biblioteke, Narodno pozorište, bio mecena piscima i slikarima. Svoju lađu “Simku” daruje humanom društvu, na razne strane daruje hiljade dukata. Pun je milosti za uboge, siromašnim udavačama daje miraz, a kad bi dolazio u svoj Milanovac, terzijama je uplaćivao izradu jeleka za sve djevojke, za nevjeste libade, a babama krznene ogrtače. Galantno je pomagao čak i propale trgovce, pa i bankare, a mnogima od njih bi oprostio i povelike dugove - kuća časti”. Za gradnju Sabornog hrama u Sarajevu 1863. među prvima prilaže 300 dukata, a manastiru Papraći poklanja dveri i prestone ikone.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana