Zoran Predin, muzičar i pisac, za “Glas Srpske”: Par je zidova moja glava ipak srušila

Rekao je ovo za “Glas Srpske” Zoran Predin, muzičar, pisac i frontmen slavnog benda “Lačni Franc”, objašnjavajući zašto nakon dvije postave, preko 40 godina karijere i 19 odličnih albuma ova grupa ide na oproštajnu turneju širom regiona. Poznati muzičar kaže da neke stvari treba završiti na pravi način, a boljeg načina za to nema od turneje.

- “Lačni Franc” je preznačajan brend da bi bio samo vikend bend, tako da sam uz sporazumni dogovor odlučio da raspustim bend zaključno s 1. januarom 2023. godine - kaže Predin

GLAS: Na početku karijere “Franca” su svrstavali u novi talas, pa čak i pank, sa kojim jeste dijelio energičnost nastupa, ali Vaš spoj poezije i muzike različitog žanrovskog usmjerenja, bio je prilično unikatan u regionalnim okvirima. Da li ste kao bend imali tada jasnu viziju šta želite od muzike ili je to bilo više pitanje improvizacije?

PREDIN: Pa, otprilike pola-pola. Drsko ostvarivanje svojih najluđih ideja donosilo nam je najveće zadovoljstvo. Tada smo etablirali crni humor i erotiku u našim pjesmama. Bili smo nepredvidljivi, neuhvatljivi u čisti žanr i u prvoj fazi mnogo bolji uživo nego na pločama, što se kasnije izjednačilo.

GLAS: Kako su proticali ti prvi dani “Lačnog Franca”? Novom bendu nikad nije bilo lako da se probije još ako pjeva na slovenačkom i dolazi iz manjeg mjesta?

PREDIN: O tome tada uopšte nismo razmišljali. Svirali smo za voznu kartu i gajbu piva. Bili smo mladi, puni optimizma i želje za upoznavanjem novih prostora. Jezičku barijeru uklonio sam najavama pojedinih pjesama na srpskohrvatskom, što se ubrzo pretvorilo u stendap, koji tada još nije imao to ime. To ponekad radim i danas na nastupima sa svojim drugim koncertnim programima, na nepostojećem jeziku kojeg svi razumiju. Ja ga zovem jugoesperanto.

GLAS: Da li ste ikada saznali zašto je prvenac “Franca” “Ikebana” dobio zloglasnicu odrednicu “šund”?

PREDIN: Naravno. To je bila komisija koja se brinula o javnom moralu. Nisi bio pravi alternativac ako nisi dobio tu oznaku. Za nas je to bila odlična reklama. Istina, ploče su bile skuplje zbog te oznake, ali istovremeno to je značilo da smo pravi bend novog talasa.

GLAS: Generalno čini mi, što je svojevrstan paradoks, da ste tada kao bend bili bolje primljeni u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu nego u Sloveniji?

PREDIN: Da. Nabrojali ste urbane gradove u kojima su naše pjesme pale na plodna tla tadašnje publike i kritike. Količina srodnih duša u urbanim sredinama je bila presudna. Tada je urbano zauzimalo sela, dok je danas baš obrnuto. Selo je ušlo u gradove. Prasci se po neboderima vraćaju u kade.

GLAS: Otkud ideja da živi album “Školjka” izdate pod imenom “Top Zizi”, šta je bila ideja iza tog poteza?

PREDIN: Samo smo jednu pjesmu izvodili pod tim imenom (aluzija na “ZZ top”) i bili sami sebi predgrupa. U dugokosim perikama smo na bini razmijenili instrumente i zezali se u pjesmi koja je 1984 pjevala o tome, da su te godine i žene služile JNA. Album smo objavili pod svojim imenom. A strana je snimljena u Mariboru, a B u Ljubljani.

GLAS: Vaša stara pjesma i jedna od himni Vaše karijere “Praslovan” iz ove vizure imala je prilično proročanski tekst o precima koji uništavaju budućnost svojih potomaka ostavljajući im ništa u nasljeđe? Prilično pesimističan ton  za to vrijeme ili ste nešto naučili iz naše istorije?

PREDIN: Nažalost, ta se pjesma više puta obistinila. Partija je razjebala Jugoslaviju. Nacionalizam je razjebao novonastale države. Marketing je razjebao naša društva. Danas se “Praslovan” pjeva protiv rata u Ukrajini.

GLAS: Imali ste naglašen angažovani stav kao tekstopisac u pjesmama “Franca”, ipak čini mi da su Vaše ljubavne pjesme “Čakaj me” i “Naj ti poljub nariše ustnice”(i ne samo one), ipak ostale kao evergrini za sva vremena?

PREDIN: Dobra pjesma je dobra pjesma. Ona preživi svaku modu i zauvijek ostaje mlada. Ljubav je jedna od najjačih emocija, svima poznata, pa je normalno da su baš ljubavne pjesme te koje nas autore duboko označavaju. Ljubavnom pjesmom stojiš ili padaš.

GLAS: Krajem 80-ih bili ste dio veoma zanimljive pjesničko-muzičke saradnje “Svjedoci priče” sa Arsenom Dedićem, a kasnije i zajedničkih nastupa sa Borom Đorđevićem, koje su na neki način bile neka vrsta labudove pjesme te osovine Ljubljana-Zagreb-Beograd i države koja je živjela na toj osnovi?

PREDIN: Arsen i ja smo obistinili ideju koju smo kuvali oko sedam godina. On je pjevao moje, a ja njegove. LP “Svjedoci”, u slovenačkom prevodu “Priče”, su imali odličan prijem kod publike i kritike, što je probudilo veliki interes organizatora koncerata po cijeloj Jugi. Arsen je pozvao na neke veće koncerte i Boru, s kojim je ranije sarađivao. Naslov tih koncerta je bio “Sastanak na vrhu”. Turneja je završila s rasprodatim koncertima u beogradskom Centru “Sava”. Avantura je bila krasna priča s tužnim krajem.

GLAS: Pomenuli ste više puta da niste osoba sklona nostalgiji, ali kako danas sa ove distance gledate na Jugoslaviju i ono što ju je snašlo u 90-im?

PREDIN: Pretužno. Grozno. Koliko je ljudi umrlo zbog nacionalizma, otrova kojim su se služili pojedinci da napune svoje džepove. Katastrofa. Ipak, čini mi se, da kada prođe krvavi mamurluk, kada se otarasimo zločinačkih nacionalista i mahanja zastavama, parada i slavljenja mržnje da će se region opet ekonomski povezati.

GLAS: Ulaskom u vode solo karijere, napravili ste priličan odmak od zvuka “Franca” svirajući razne varijacije od džipsi svinga, akustike do džeza, folka i kabarea. Htjeli ste isprobati nešto novo?

PREDIN: Da. Ja sam radoznao čovjek. Htio sam i oprobao sam se u različitim žanrovima. Ideja, da vratim vokal u džipsi sving otvorila mi je svjetske bine sve od Berlina preko Kaira do Sidneja. Pjevao sam na engleskom i francuskom, i na slovenačkom naravno. Album “Ljubumec iz omare / Ljubavnik iz ormara”, na kojem gostuje legendarni vibrafonista Boško Petrović, je izašao u engleskoj verziji pod naslovom “All purpose lover”, a na francuskom “Amant a toutes fins utiles”.

GLAS: Iako vam je solo karijera išla jako dobro, uz odlično primljene koncerte širom regiona, ponovo ste okupili bend, istina u novoj postavi. Kako je došlo do toga i šta je bio razlog okupljanja?

PREDIN: Tokom 2014. godine me količina nagovaranja publike dovela do odluke da poslije 17 godina ponovo okupim brend “Lačni Franc” sa juniorskom postavom. Uskoro se pokazalo da je odličnom svirkom mlada ekipa, ne samo očuvala stare standarde, već ih i nadogradila. Za osam godina objavili smo pet albuma i prosvirali kroz sva značajna mjesta bivše Juge.

GLAS: Iako ste čitavu karijeru bili na glasu kao vrstan tekstopisac, prilično kasno ste počeli pisati knjige koje su dobro primljene od publike, ali i književne kritike? Šta vas je motivisalo da krenete u vode literature?

PREDIN: “Radiofrendli” model trominutne pjesme je ubio poruke koje žele mijenjati svijet. Ja sam svoju novu slobodu našao u pisanju.

GLAS: Može li naslov Vaše antologije priča “Glavom kroz zid” biti na neki način Vaš životni i umjetnički moto?

PREDIN: Može. Priznajem, da sam češće razbio glavu nego zid, ali ja drugačije jednostavno ne mogu. Proricali su debakl programu “Tragovi u sjeti” sa Matijom Dedićem, pa smo s tim koncertnim programom za vokal i klavir napunili najveće dvorane i godinama gradili mostove među narodima. Album “Zoran pjeva Arsena”, na kojem su džipsi sving aranžmanima proricali neuspjeh, postao je najprodavaniji album u regionu. Par je zidova moja glava ipak srušila.

GLAS: Zanimljiv je i naziv Vašeg prvog romana “Mongolske mrlje”, kao i sama tema dvije sudbine u dva različita vremena?

PREDIN: Nečija nacionalnost je potpuno nebitna stvar u čovjekovom karakteru, a pogotovo mišljenje da može nacionalnost nekome donijeti sreću u životu. Kako iko može misliti da je zbog svoje nacionalnosti bolji od drugog. To je crvena linija mog romana. Na srpskom roman se zove “Mongolske mrlje”. Mrlje na dušama takvih ljudi.

GLAS: Ove godine objavili ste zanimljivu staru fotku Vašeg nastupa sa kultnom sarajevskom grupom “Kongres”. Oduvijek me je zanimalo otkud ta vaše veza sa njima i kako su “Zaravjele trobente” i “Zabava”! završile na istoimenom albumu?

PREDIN: To je duga priča. Mahir Purivatra, gitarista grupe “Kongres”, je bratić mog prijatelja Mire Purivatre, pa su me preko njega našli dok sam boravio u Sarajevu i pozvali na snimanje. Pokojni Aljoša Buha je napisao dva teksta na slovenačkom, jer je živeo u Sloveniji. Mislim, da su i dan-danas to jedine dvije pjesme benda iz BiH na slovenačkom. Pjevao sam s njima na snimanju i deset godina po tragičnoj smrti Buhe u Mostaru, na svom prvom samostalnom albumu, snimio sam svoju verziju pjesme “Zarjavele trobente”, da se poklonim Aljoši i “Kongresu”. S vremenom pjesma je proglašena mojom, mada je uredno prijavljena u ime pravih autora. Sa autorom muzike Adamom Šubašićem sam i dalje u kontaktu.

GLAS: Kad se osvrnete unazad na karijeru “Franca”, šta je ono što Vam ostaje u sjećanju kao najživlja uspomena?

PREDIN: Kako još i dan-danas publika u svim zemljama Juge pjeva s nama na slovenačkom. Ne mi dihat za ovratnik, koza nora!

Košarka

GLAS: Za kraj, bivši ste igrač i strastveni ljubitelj košarke, kako vam se čini aktuelno prvenstvo na kojem su Slovenija, Srbija, Hrvatska i Grčka ispale, a za medalje se bore Njemačka, Francuska, Poljska i Španija.

PREDIN: Poljaci su u toj čudnoj utakmici, punoj pregrube igre i naših totalno neraspoloženih igrača, bili jednostavno bolji i srećniji. Sukob između Fibe i Evrolige je upropastio prvenstvo. Najveći problem je bilo drugoligaško suđenje prvoligaškim igračima. Jebi ga. Idemo dalje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.