Željko Džek Dimić, glumac: Našem narodu sada je najpotrebnija istina

Milanka Mitrić
Foto: Velibor Tripić

Film na kojem radim zove se “Zlatni rez 42” ili, kako je naznačeno u zagradi “Djeca Kozare” zato što je baziran na scenariju Arsena Diklića na kojem je Lordan Zafranović bio saradnik. To je potpuno novi scenario koji je on napisao i slobodno mogu da kažem da je to jedan od najboljih scenarija koje sam pročitao u životu.

Film je težak i zahtjevan i po mojoj nekoj procjeni trajaće dva sata i četrdeset minuta, kako je i Lordan rekao. Još sam uzbuđen, mada sam ulogu dobio prije tri mjeseca. Moja uloga je uloga komandanta jasenovačkog logora. Sve je bazirano na istinitim događajima i svemu što se desilo. Lordan Zafranović sve ima dokumentovano i u onome što radi uvijek se bavi istinom. To je bio jedan od glavnih razloga zašto sam prihvatio ovaj posao, jer znam da se Zafranović uvijek bavio autentičnim stvarima, kod njega je uvijek manje fikcije.

Rekao je to u razgovoru za “Glas Srpske” glumac Željko Džek Dimić, koji će glumiti u filmu “Zlatni rez 42 (Djeca Kozare)”, govoreći o saradnji sa režiserom Lordanom Zafranovićem, te o pripremama za ulogu u ovom projektu.

- Lično mislim da je ovo jedan od najznačajnijih projekata u posljednjih trideset godina u regionu. To je naročito najznačajnije za narod kojem pripadam, srpski narod koji je najviše postradao u tom stratištu. To što Zafranović radi jeste više nego ljudski, pogotovo zbog činjenice što je toliko ljudi ostavilo svoj život tamo. Meni je posebno drago da je upravo on na sebe uzeo taj težak zadatak da stavi tačku jasenovačkoj priči. Poslije ovoga što sam pročitao, a nisam čitao njegov scenario samo jednom, ako ovaj film bude onakav kakav je scenario napisan i kakvim ga je Lordan zamislio, da na tu priču neće biti šta da se doda - naveo je Dimić.

GLAS: Kako posmatrate oživljavanje istorijskih tema u filmu i serijama, u kojima istina treba da se prikaže na jedan filmičan način? I koji je pravi pristup istorijskim temama?

DIMIĆ: Istina. To je ono što on radi, to je ono što je rađeno u npr. “Šindlerovoj listi”. Ne želim da poredim “Šindlerovu listu” sa Lordanovim filmom, premda je ista tematika, govori se o masovnom stradanju, ali sam svojevremeno čitao scenario Stivena Spilberga i to je potpuno ista vjerodostojnost. Ono što ja znam, moram da budem neskroman, jeste nešto što se podudara s ovim scenarijem. Drago mi je što ću biti tu kao glumac i član kreativnog tima, jer me je Lordan zamolio da mu pomognem oko nekih drugih stvari koje nisu vezane samo za moju ulogu. Sve ovo što sam rekao može da stane u jednu riječ, kao odgovor na Vaše pitanje - istina. Zafranović jeste poznat po tome, on se bavi istinom i u ovom trenutku za naš narod istina je najpotrebnija. Znamo šta se dešava već godinama, da neko nipodaštava jasenovačke žrtve, da neko umanjuje taj zločin. On se bavi realnošću i ja ga zato poštujem.

GLAS: S obzirom na to da ćete glumiti komandanta logora, zanima me, kako pristupiti igranju jednog takvog negativca?

DIMIĆ: To je nešto što se zove proces i to je zanat koji sam “pekao” u institutu “Li Strasberg”, s profesorima koji su me naučili esenciji toga kako bismo mi rekli - pronalaženju lika i ulaženja u njegove cipele dok radite i pripremate se za ulogu. Ja o svom procesu ne govorim, to je moje sebično pravo da ga zadržim i ne dijelim ni sa publikom, ni kritikom, a ni medijima. To je vrlo nezahvalno, dok se taj lik ne pojavi. Onda prepuštam i kritici i medijima da sude o tome. Jedino što znam jeste da ću uložiti sve što posjedujem, a to je moj instrument - duša, tijelo i um da taj lik dočaram na vjerodostojan način. Posao je težak, već se bavim njime tri mjeseca otkako sam dobio ulogu. Mogu reći za vaše čitaoce da se on sada svodi na istraživanje, čitanje svega mogućeg što mi dođe nadohvat ruke iz tog perioda, perioda NDH, perioda kada je logor otvoren i kasnije oslobođen. Posebno za sve te istorijske likove koji su bili dio tog sramnog mjesta u istoriji na ovim prostorima, koji se zove Jasenovački logor, to će trajati dugo. Zahvalan sam Zafranoviću što mi je na vrijeme dao ovu ulogu. On mi je ulogu ponudio krajem septembra, tako da ja imam godinu dana za pripremu uloge što je pristojno vrijeme za profesionalnog glumca da se pripremi za građenje ovakvog lika i ulazak u jednu ovakvu tematiku. Naravno, glumcu uvijek treba više vremena, međutim i ovo je sasvim dovoljno i ne želim da sebi unaprijed pravim izgovor kako nisam imao dovoljno vremena da se spremim.

GLAS: Kako ući u lik, a pokušati razumjeti toliko zlo u čovjeku?

DIMIĆ: Način na koji ću ja to uraditi vidjećemo kada film izađe, ali uložiću sve što mogu, svu svoju moć, znanje, talenat i sve što sam naučio tokom školovanja i svog rada i 87 uloga koje sam odigrao. Lik kojeg igram jeste sve suprotno meni, on je čovjek kojeg glumim, a ništa u životu privatno ne bih uradio onako kako je on u svom životu uradio. Međutim, kao glumac moram da zadržim pravo da branim svog lika dok ga igram, ja ne smijem da govorim protiv njega tako sam i naučen. To što se ne slažem ni sa čim što je uradio, to ne znači da ja ne moram i ne treba da ga igram. Ovo nije prvi put da radim likove koji su suprotno onome što ja zastupam u životu, način na koji ja živim i ovaj jedini život koji imam.

GLAS: Igrate u seriji “Klan” koja je u osnovi krimi-serija. Zanima me kako posmatrate serije s ovakvom tematikom, koja je u posljednjih nekoliko godina sve popularnija u Srbiji i regionu? Zašto je takva tema trenutno aktuelna i zašto je korisna?

DIMIĆ: Bio sam veoma srećan kad mi je Skerlić ponudio ulogu Mileusnića u seriji “Klan”. Gostujem u dvije epizode. Moj lik je baziran na stvarnoj ličnosti o kojoj sada ne mogu da otkrijem mnogo, dok se moje epizode ne pojave. Ko vidi vezu u tome to prepuštam njemu. Ova vrsta umjetnosti kojom se mi bavimo (film i televizija), sve to je vrlo edukativnog karaktera. Dok sam ja rastao maštajući da budem glumac u svojoj Bosanskoj Dubici, smatrao sam jednom vrstom edukacije svaki film koji gledam. Tako i danas radim. Često kad radim likove koji su s one strane zakona pokušam da naučim nešto od njih, recimo kako ne treba živjeti u životu. Mileusnić je klasičan primjer čovjeka koji nije čist, radi stvari izvan zakona, a predstavlja se nekim legalnim biznisom. To je značajno, pogotovo za mlađe generacije koje gledaju takve serije i filmove, da im na neki način to pomogne.

GLAS: Glumite i u serijama “Dinastija” i “12 reči”, “Vojnoj akademiji”, koje su samo neke od serija koje se snimaju u Srbiji u posljednje vrijeme. Zanima me, kako posmatrate serijsku i filmsku produkciju što se tog izobilja serija tiče i kako pronaći nešto kvalitetno?

DIMIĆ: Nisam pobornik toga da iz kvantiteta nužno proizilazi kvalitet. Imao sam sreću da radim projekte koji su mi ponuđeni i koje nisam nužno morao da prihvatim, ali prihvatio sam ih zbog kvaliteta. Ja sam školovan u Strazburu da sve baziram i gledam kroz svoj lik i svoju ulogu. Moram da parafraziram svog profesora Majkla Margotu - ja ne potpisujem film, i ne potpisujem seriju i ne potpisujem pozorišnu predstavu, to potpisuje reditelj. Potpisujem samo svoju ulogu. Glumcu se često desi da ima odličnu ulogu u projektu koji možda i nije na nekom visokom nivou. Ja sam u nekoliko navrata prihvatio ulogu u nečemu što mislim da je moglo da bude bolje, ali ako se meni uloga dopala to je sebičan razlog koji svaki glumac ima. Ulogu sam prihvatio zbog uloge, jer ja nisam odgovoran ni za film ni za seriju, ni za pozorišnu predstavu, ja sam odgovoran samo za svoju ulogu. Jedino što nikad ne radim jeste to da ne prihvatam uloge i tri puta sam odbio, u nečemu što je politički obojeno, što je urađeno smišljeno protiv nekoga i nečega, konkretno u mom slučaju protiv kompletnog naroda. Odbio sam jedan film u Americi, “U zemlji krvi i meda” Anđeline Džoli, koja je scenario napisala za sedam dana boravka u BiH. Ona nema pojma gdje se našla. To je kao kad bih ja pisao scenario o rasnim problemima u Alabami, a nikad nisam bio u Alabami. No, to je njen problem i ja nisam želio to da radim. Kasnije sam odbio film s tematikom o Kosovu, iz istih razloga, jer je bio uperen protiv kompletnog naroda i bio je prilično jednostran. Zahvalio sam rediteljki i autorki filma i rekao da takve stvari ne radim. Takođe, prije tri godine u regionu sam odbio film sa istom tematikom. Odmah da se ogradim, čak i da nije bio film uperen protiv mog naroda i da nisam bio u poziciji da odbijem takav film, da pripadam nekom drugom narodu, a da mi je to ponuđeno ja bih to isto uradio. Moj kriterijum je potpuno isti, bez obzira o kom se narodu radilo. Mislim da glumac ne bi trebalo da radi te projekte za koje mora da se objašnjava ili da se stidi toga.

GLAS: Da li na neki način osuđujete kolege koji, pak, pristanu?

DIMIĆ: Nemam pravo nikoga da osuđujem, jer niti sam sudija, niti se bavim time. Prepuštam svakome pravo izbora. To me često pitaju i moj odgovor je uvijek isti. Pokojna majka mog zeta Milenka, Jovanka, imala je divnu rečenicu - svako radi ono što mu priliči. Ja bih samo dodao na tu divnu rečenicu - neka svako odgovara za to što radi, a što mu priliči tako da ograđujem se. Nikome ne sudim.

GLAS: Pomenuli ste uloge koje ste odbili, pa me zanima, za koje uloge biste rekli da Vam je drago što ste ih prihvatili i postoje li neke koje priželjkujete?

DIMIĆ: Svaku ulogu koju sam prihvatio svjesno i dobrovoljno, niko me nije natjerao, stojim iza svake uloge i ne žalim ni za jednom koju sam prihvatio. Naročito ne žalim ni za jednom od ove tri koje sam odbio, upravo da se ne bih poslije stidio te uloge ili nekome nešto objašnjavao. Priželjkujem da se probudim, da popijem kafu i šta god meni pripada i što mi je suđeno da se toga latim. Ima nekih par istorijskih ličnosti koje bih volio da igram jednog dana, ali ne bih da ih spominjem pošto je malo nezahvalno, jer ta scenarija još nisu ni napisana.

GLAS: U čemu kao glumac i kao neko ko se bavi umjetnošću vidite najveću slobodu?

DIMIĆ:  Po meni, najveća sloboda za svakog čovjeka jeste da živi svoj život onako kako je izabrao. Ne moram biti ni glumac, ni kovač, ni bravar, ni tokar, ni režiser, ni novinar, da bih imao izgovor da živim život onako kako ga želim. Imao sam privilegiju da rastem kod divnih roditelja koji su, koliko sam bio nestašan, ipak, puštali da tad i kao dječak živim život koji želim. To sam nastavio u mladosti i evo i sada u svojoj 56. godini života. Ne robujem nijednom sistemu, nijednoj organizaciji, nijednoj kasti ili bilo čemu što uslovljava moj način života, pa čak ni ova profesija  kojom se bavim. Zato imam tu privilegiju da odbijam uloge i imam tu privilegiju da odbijam da živim tamo gdje ne želim da živim. A i to mi je svojevremeno nuđeno zbog mog posla. A ja sam tada rekao da ne želim tu da se preselim, jer sebe ne vidim u tome. U jedinom životu kojeg imamo, čime god se bavili, ako izaberemo da ne živimo onako kako želimo to je, po meni, najgore što sebi možemo da uradimo. Za sada, nikad nisam bio u poziciji da živim život koji ne želim i nadam se da nikad neću ni morati.

Planovi i želje

GLAS: Možete li da nam kažete nešto o budućim planovima i projektima na kojima radite?

DIMIĆ: Vraćam se u seriju “Law and Order” krajem februara u Njujorku. Gostovao sam u dvije epizode, a igraću u još tri i radujem se tome. Vraćaju tog jednog lika, pošto je on zatvoren i treba da ga puste iz zatvora, ali ne bih da otkrivam mnogo sada. Glumac živi od uloge do uloge. Nemam neke silne planove. Volio bih da kad završim ovaj film i radim na tome da konačno moja odluka i želja od prije nekoliko godina bude ostvarena, a to je da budem malo duže ovdje nego tamo. To će se, nadam se, ostvariti poslije Lordanovog filma i imam namjeru da budem duže u svojoj prirodnoj bazi, a to je Republika Srpska, moja Kozara, Pucari i moja Kozarska Dubica, a da u Njujork idem samo kada sam potreban za snimanje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana