Željko Bebek za “Glas Srpske”: Poslije 1984. sve je bilo ponavljanje već viđenog

Veljko Zeljković
Željko Bebek za “Glas Srpske”: Poslije 1984. sve je bilo ponavljanje već viđenog

Ako se zvijezde poklope, a zašto ne bi, vjerujem da će moj sin Zvonimir svojim muzičkim talentom, radom i ljubavlju uspjeti ispuniti svoje snove. Tek mu je 16 godina. A ja maštam da bude “kakav otac takav sin”.

Kaže ovo u intervjuu za “Glas Srpske” Željko Bebek, pjevač posebnog i prepoznatljivog glasa i nekadašnji član prve postave legendarne grupe “Bijelo dugme”, koji nakon razlaza sa Goranom Bregovićem, već 35 godina ima više nego uspješnu svjetsku solo muzičku karijeru.

U rekordnom je roku rasprodao koncerte u Zagrebu i Splitu. Time je Bebek, koji uskoro puni 74 godine, dokazao da i poslije toliko godina vladanja scenom, poput Boba Dilana, uživa jednaku popularnost i ljubav svoje publike. A ono što ga najviše veseli jeste to što će binu sa njim u dvorani “Lisinski” punopravno dijeliti i njegov sin Zvonimir.

U razgovoru za naš list Bebek priča o “receptu” svoje muzičke dugovječnosti, ali i konačno rješava misteriju staru 35 godina - zašto je na vrhuncu svoje muzičke karijere u “Bijelom dugmetu” odlučio da napusti grupu, ali i kako je izgledalo ponovno okupljanje, te zašto se ne bi ponovo odazvao pozivu Gorana Bregovića.

GLAS: Navršilo se 35 godina od Vašeg odlaska iz “Bijelog dugmeta”. Ni nakon ovoliko godina nisu poznati pravi razlozi Vašeg, reklo bi se naglog, odlaska iz grupe. Zašto ste na vrhuncu karijere odlučili da odete?

BEBEK: Otkako sam prestao biti pjevač grupe, 1984. godine, ovo je bilo najčešće pitanje koje su mi postavljali. Nažalost, nikad to nisam uspio izbjeći, pa sam pokušavao reći nešto smisleno što bi zadovoljilo novinare i publiku. Vidim da u tome nisam uspio. Hajmo danas probati ovako. Ostali članovi benda su bili navijači koji su u svađi stali na stranu Gorana Bregovića i spasili se od ispadanja. Logično, onda sam ja ispao. Najveće šanse za preživjeti bez benda imao sam ja, kao solista. Vidimo da je tako i bilo. Na njihovu žalost, vremenom su poispadali svi do jednog. U muzici smo preživjeli samo Goran Bregović i ja. Svaki za sebe.

GLAS: Nedavno ste izjavili kako je “Bijelo dugme” sve napravilo do te 1984. godine, a da su poslije bile samo varijacije.

BEBEK: Nisam htio biti prepotentan, ako se to tako razumjelo, ali zaista mislim da se u tih deset godina, od 1974. do 1984. godine, napravilo sve što se u rokenrolu, tu kod kuće, moglo napraviti. Od pjesama, diskografije, popularnosti, brojnih TV i lajv nastupa, velikih i neponovljivih megaspektakala, mode, ikonografije, društvenog uticaja, pa do rasprava o fenomenu zvanom “Bijelo dugme”. Poslije 1984. godine, sve na sceni bilo je ponavljanje već viđenog. Naravno, mislim na kompletnu scenu u vrijeme bivše Jugoslavije. Ni prije, a ni poslije toga, nije se dogodilo ništa veće od do tada viđenog.

GLAS: Kako komentarišete to šte se te pjesme i danas slušaju?

BEBEK: Nisu potrebni dalji komentari. To objašnjavaju i moje riječi koje sam u dosadašnjem razgovoru izrekao.

GLAS: Kako je izgledalo ponovno okupljanje članova grupe 2005. godine, te kakav je Vaš današnji odnos sa Goranom Bregovićem?

BEBEK: Bilo je i ostaće neponovljivo. Kao da smo svi mi, u transu, zajedno sa svjetinom, na tren proživjeli neke lijepe slike iz djetinjstva. I kako je Goran tada rekao, ostavimo nešto i za našu djecu. Bio je to završetak. I to je to.

GLAS: Grupa, u okrnjenom sastavu, sa pjevačima Alenom Islamovićem i Mladenom Vojičićem, nastupa širom regiona. Da li Vas je Bregović zvao da im se pridružite?

BEBEK: Nakon 2005. godine, Islamović, Vojičić i ja smo počeli jednu od varijacija na temu “Bijelo dugme”. Ovih godina neke druge varijacije s njima radi Goran. “Bijelo dugme” je ipak neka druga priča, a to je po meni “ono nešto naše” iz sedamdesetih. Toga više nema. Zato nisam mogao prihvatiti saradnju. Naravno, želim im dobru zabavu.

GLAS: Koja Vam je najdraža pjesma i zašto?

BEBEK: Ne mogu jednostavno odgovoriti na to pitanje. U proteklom vremenu sam otpjevao puno prelijepih pjesama, raznih autora muzike i pjesnika, pa na neki način sve te pjesme podjednako volim. Za mene su pisali Bregović, Đorđe Novković, Zrinko Tutić, Miroslav Rus, Branimir Mihaljević, pa Arsen Dedić, Vlado Divjak, Duško Trifunović, Fajo Buljubašić, Neno Ninčević... Zato bih rekao da najviše volim sve.

GLAS: Kada je u pitanju Vaša dosadašnja muzička karijera, da li za nečim žalite?

BEBEK: Nemam potrebu žaliti, jer me je u svemu, sve vrijeme, podržavala moja vjerna publika i tako odredila moj današnji već seniorski status. U mojoj arhivi kod kuće čuvam sve trofeje iz svih perioda moje dosadašnje karijere. Posljednja dva priznanja su dva “Porina”, i to za album godine “Ono nešto naše” i duet sa Oliverom Dragojevićem i pjesmu “Ako voliš ovu ženu”.

GLAS: Nekadašnji frontmen grupe “Zabranjeno pušenje” Nele Karajlić smatra da je rokenrol u “staroj Jugi” bio projekat Saveza komunista. Da li se slažete sa njim?

BEBEK: Ne bih mogao. Rokenrol je i tada, a i danas, nastavak svjetskih muzičkih trendova, još od pojave Elvisa Prislija i “Bitlsa”. Ti trendovi su se prelili u svaki kutak naše planete, pa i u tadašnju Jugu. Imali smo logično kašnjenje u tome, kao i u svemu, ali se rokenrol ipak desio i ovdje. I to žestoko. Možda smo čak, nekom njihovom milošću, opstajali i trajali, ali sigurno nismo njihov, niti ičiji projekat. To je najbolje osjetio pokojni Ipe Ivandić.

GLAS: Kako ocjenjujete današnju muzičku scenu na ovim našim prostorima, te kako objašnjavate to što je rokenrol gotovo izumro pod najezdom “moderne” muzike?

BEBEK: Želim vjerovati da se rokenrol samo pritajio i da se neke nove snage u garažama spremaju da uzvrate udarac.

GLAS: Iza sebe imate i više nego uspješnu solo karijeru koja traje već 35 godina. Kakvi su Vam dalji planovi?

BEBEK: Pitanje mi zvuči jako skromno, pa će se moj odgovor činiti prepotentan. Za one koji ne znaju, “Bijelo dugme” je samo jedna moja lijepa priča iz djetinjstva. Moja samostalna karijera uspješno traje već 35 godina. Upravo sam na turneji po Evropi, a kod kuće, u Hrvatskoj, imam već rasprodate koncerte u dvorani “Vatroslav Lisinski” u Zagrebu 23. i 24. novembra, ali i u “Spaladijum areni” u Splitu 21. decembra. Koncertnu godinu planiram završiti nastupom u Tivtu u Crnoj Gori.

GLAS: Kako biste opisali svoju saradnju sa “Frajlama”, te da li možemo očekivati neke slične projekte?

BEBEK: U karijeri, svih ovih godina, snimio sam desetak dueta, sa svojim kolegama i koleginicama. Evo na primjer sa Alkom Vujicom, Majom Marijom, “Crvenom jabukom”, “Teškom industrijom”, a posebno značajne sa Halidom Bešlićem i Severinom 2004. i 2012. godine. I naravno, 2017. sa Oliverom Dragojevićem u pjesmi “Ako voliš ovu ženu”. Kada su u pitanju “Frajle”, one su snimile moju prelijepu, trideset godina staru pjesmu “Žuta ruža”. Duet i pjesma sa njima je doživjela evo već šesto novo izdanje. Sjajna je to pjesma i želim im veliki uspjeh. Nisam više planirao ovakvu vrstu saradnje, izuzev možda jednog dana, prije ili kasnije, sa mojim sinom Zvonimirom.

Banjaluka za nezaborav

GLAS: Prije dvije godine održali ste koncert u Banjaluci. Kako je bilo i da li planirate ponovni dolazak?

BEBEK: Na koncertu u Banjaluci, u predivnom ambijentu tvrđave Kastel, pored mog benda, društvo su mi pravila i dva divna tamburaška orkestra, varaždinski CTK i Gradski tamburaški orkestar Banjaluka. Bilo je predivno. Puno pjesama smo otpjevali zajedno sa publikom i to je bilo baš emotivno i nezaboravno.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana